Slavoj Žižek: Sloboda u oblacima

Izvadak iz knjige „Živjeti na kraju vremena“ koja uskoro izlazi u izdanju Frakture

 Slavoj Žižek Sloboda u oblacima

Danas bismo više nego ikad trebali imati na umu da komunizam počinje s onim što je Kant nazvao “javnom upotrebom uma”, s razmišljanjem, s egalitarnom univerzalnošću mišljenja. Kada Pavao kaže da s kršćanske točke gledišta “nema ni muškaraca ni žena, ni Židova ni Grka”, on time tvrdi da etničko porijeklo, nacionalni identitet itd. nisu kategorije istine. Da to isto kažemo kantovskim terminima: kada se osvrćemo na svoje etničko porijeklo, upuštamo se u privatnu upotrebu uma, ograničenu kontingentnim dogmatskim pretpostavkama; odnosno djelujemo kao “nezreli” pojedinci, a ne kao slobodna ljudska bića koja obitavaju u dimenziji univerzalnosti uma. Za Kanta javni prostor “svjetskoga građanskog društva” upućuje na paradoks univerzalne singularnosti, singularnog subjekta koji, u nekoj vrsti kratkog spoja, zaobilazeći posredovanje partikularnoga, neposredno sudjeluje u Univerzalnome. U toj perspektivi “privatno” nije sastojak naše individualnosti koji bi bio suprotstavljen našim zajedničkim sponama, već sam zajednički institucionalni poredak naše partikularne identifikacije.

 

Naša bi se borba stoga trebala usmjeriti na one aspekte koji predstavljaju prijetnju transnacionalnoj javnoj sferi. Dio te globalne tendencije prema privatizaciji “općeg uma” prisutan je u recentnom trendu organizacije kiberprostora prema takozvanim “računalnim oblacima”. Prije malo više od desetljeća kompjutor je bio velika kutija na nečijem stolu, a podaci su se skidali na diskete i USB-stickove. Danas više ne trebamo takve glomazne individualne kompjutore jer se računalni oblaci nalaze na internetu, tj. softver i informacija pojavljuju se na kompjutorima ili “pametnim mobitelima” na zahtjev, u obliku web-alata ili aplikacija kojima korisnici mogu pristupiti i koristiti se njima kroz pretraživače kao da je riječ o programima instaliranim na njihov kompjutor. Na taj način možemo pristupiti informacijama gdje god da se nalazili na svijetu, na bilo kojem kompjutoru, putem “pametnih mobitela”, koji doslovno taj pristup stavljaju u naš džep. Već sada sudjelujemo u računalnim oblacima kada pretražujemo i dobivamo milijune rezultata u djeliću sekunde – proces pretraživanja odvija se putem tisuća spojenih kompjutora koji dijele resurse u oblaku. Slično tome Google Books zarađuje milijune od digitaliziranih djela dostupnih u svako vrijeme, na svakome mjestu na zemlji. Da ne spominjemo novi stupanj socijalizacije omogućen “pametnim mobitelima”: danas će “pametni mobitel” u načelu imati mnogo snažniji procesor od standardne velike kompjutorske kutije stare tek nekoliko godina. Usto je spojen na internet, što ne znači samo da može pristupiti raznolikim programima i golemoj količini podataka već i da neprestano može razmjenjivati glasovne poruke ili videosnimke, koordinirati kolektivne odluke itd.

 

Taj predivni novi svijet međutim predstavlja samo jednu stranu priče, koju u cjelini valja iščitati kao onaj poznati liječnički vic: “Prvo dobra vijest, potom loša.” Korisnici danas pristupaju programima i softveru koji se održava na udaljenim mjestima u klimatski kontroliranim sobama koje udomljuju tisuće kompjutora. Da citiramo jedan propagandni tekst o računalnim oblacima: “Detalji se udaljavaju od potrošača, koji više nemaju potrebu za stručnim znanjem ni kontrolom tehnološke infrastrukture ‘u oblacima’ koja ih održava.” Dvije su riječi ovdje ključne: udaljavanje i kontrola. Kako bi se održavao oblak, treba postojati nadzorni sustav koji kontrolira njegovo funkcioniranje, sustav koji je po definiciji skriven od krajnjega korisnika. Paradoks je u tome da što nova sprava (“pametni mobitel” ili tanki prijenosnik) koju držim u rukama postaje personaliziranija, lakša za upotrebu, “transparentnija” u svom funkcioniranju, to se više čitava postava mora oslanjati na posao koji se obavlja negdje drugdje, na nepreglednu mrežu strojeva koji koordiniraju korisničko iskustvo. Drugim riječima, da bi korisničko iskustvo postalo personaliziranije ili neotuđenije, mora ga regulirati i kontrolirati neka otuđena mreža.

 

To, dakako, važi za svaku složenu tehnologiju. TV-gledatelj najčešće nema pojma kako radi njegov daljinski na primjer. No ovdje je dodatni zaokret da se više ne kontrolira samo najvažnija tehnologija već i izbor i pristup sadržaju. To će reći, stvaranje “oblaka” popraćeno je procesom vertikalne integracije: jedna jedina tvrtka ili korporacija sve će više kontrolirati sve razine kibersvijeta, od individualnih uređaja (PC, iPhone itd.) i hardvera “računalnih oblaka” za programe i pohranjivanje podataka do softvera u svim njegovim oblicima (audio, video itd.). Sve dakle postaje pristupačno, ali je ipak posredovano putem tvrtke koja sve to posjeduje – i softver, i hardver, i sadržaj, i kompjutore. Uzmite očiti primjer. Apple ne samo da prodaje uređaje iPhone i iPad, već je i u vlasništvu iTunesa. Oni su nedavno sklopili i ugovor s Rupertom Murdochom dopuštajući da se Appleov “oblak” puni vijestima iz Murdochova medijskog carstva. Da to kažemo jednostavnije, Steve Jobs nije ništa bolji od Billa Gatesa jer bio to Apple ili Microsoft, globalni pristup sve je više utemeljen na virtualno monopolističkoj privatizaciji “oblaka” koji pruža pristup. Što se individualnom korisniku više daje pristup univerzalnoj javnoj sferi, to je taj prostor privatiziraniji.

 

Apologeti predstavljaju računalne oblake kao idući logični korak u “prirodnoj evoluciji” interneta, i premda je to na apstraktno-tehnološkoj razini istina, ne postoji ništa “prirodno” u rastućoj privatizaciji globalnoga kiberprostora. Nema ničeg “prirodnog” u činjenici da dvije ili tri tvrtke u polumonopolističkoj poziciji mogu ne samo postaviti cijene kako žele već i filtrirati softver koji pružaju da bi njegovoj “univerzalnosti” dali dodatni zaokret ovisno o komercijalnim i ideološkim interesima. Da, računalni oblaci pružaju individualnim korisnicima nezapamćeno obilje izbora – no nije li ta sloboda izbora uspostavljena prvotnim izborom pružatelja usluge, s obzirom na kojeg imamo sve manje slobode? Prvoborci otvorenosti obožavaju kritizirati Kinu zbog njezina pokušaja kontrole internetskog pristupa – ali ne postajemo li svi mi uključeni u nešto slično, utoliko što naš “oblak” funkcionira na način koji nije toliko različit od kineske države?

 

Kako da se onda borimo protiv te situacije? Je li WikiLeaks ovdje pozitivan razvoj? Jedan od povjerljivih izvještaja koje je WikiLeaks nedavno objavio opisuje Putina i Medvedeva kao Batmana i Robina. Ta analogija može biti proširena: nije li Julian Assange, organizator WikiLeaksa, očiti zbiljski pandan Jokeru iz Tamnog viteza Christophera Nolana? Ali što je Joker, sa svojom željom da otkrije istinu iza Maske, uvjeren da će to uništiti društveni poredak? Je li on osloboditelj ili terorist? I, da tu analogiju odvedemo još korak dalje, kako da ocijenimo borbu između WikiLeaksa i američkog imperija – je li objavljivanje tajnih američkih državnih dokumenata čin podrške slobodi informiranja, prava javnosti da zna, ili je to teroristički čin koji predstavlja prijetnju stabilnim informacijskim odnosima? Ali što ako to nije prava bitka, što ako se ključna ideološka i politička bitka odvija unutar samog WikiLeaksa, između radikalnog čina objave tajnih državnih dokumenata i načina na koji se taj čin ponovo upisao u hegemonijsko ideološko-političko polje, između ostalog putem samog WikiLeaksa?

 

To ponovno upisivanje ne tiče se ponajprije takozvanoga “tajnog dogovora”, odnosno dogovora koji je WikiLeaks sklopio s pet velikih medijskih kuća, dajući im ekskluzivno pravo da selektivno objavljuju dokumente. Mnogo je važnija konspirativna uloga WikiLeaksa, koji se predstavlja kao “dobra” tajna grupa koja napada “loše” (američki State Department). Neprijatelji su oni američki diplomati koji skrivaju istinu, manipuliraju javnošću i ponižavaju svoje saveznike tako što surovo slijede svoje interese. Po tom gledištu, “moć” se nalazi kod loših momaka na vrhu, umjesto da je njome prožeto čitavo društveno tijelo, ona ide odozdo prema dolje, određujući što radimo, što konzumiramo i kako mislimo. WikiLeaks je sam okusio tu disperziju moći kada su se vodeće tvrtke poput Mastercarda, Vise, Paypala i Bank of America udružile s američkom državom da sabotiraju WikiLeaks. Cijena koja se plaća za takvu konspirativnu ulogu jest upadanje u njegovu zamku, pa nije ni čudo da teoretičari zavjere već obiluju objašnjenjima tko zapravo stoji iza WikiLeaksa (možda sama CIA?).

 

Konspirativna uloga nadopunjena je njezinom očiglednom suprotnošću: liberalno prisvajanje sage WikiLeaks još je jedno poglavlje u slavnoj povijesti borbe za “slobodni protok informacija” i građanskog “prava da znaju”. Na taj je način, naposljetku, WikiLeaks sveden tek na jedan radikalniji primjer “istraživačkog novinarstva”, miljenika liberalnih boraca za slobodu. Odavde je tek mali korak do ideologije onih bestselera i blockbustera – od Svih predsjednikovih ljudi do Pelikanova pisma – u kojima nekolicina običnih momaka razotkriva skandal koji seže sve do predsjednika, prisiljavajući ga da odstupi. No iako se uspijeva pokazati da korupcija seže sve do vrha, ideologija ipak počiva u konačnoj poruci takvih djela: kako je divna naša država ako u njoj nekolicina iskrenih običnih momaka poput tebe i mene može srušiti predsjednika, najsnažniju osobu na Zemlji!

 

Pitanje je sljedeće: može li WikiLeaks biti reduciran na taj način? Odgovor je jasno ne, jer od samog je početka postojalo nešto u aktivnosti WikiLeaksa što je otišlo onkraj liberalnog motiva o slobodnom protoku informacija. Ne bismo taj eksces trebali tražiti na razini sadržaja. Jedina zaista iznenađujuća stvar oko otkrića jest ta da nije bilo iznenađenja: nismo li saznali točno ono što smo očekivali da ćemo saznati? Sve što je poremećeno bio je kapacitet da se “održi privid”, pa se više ne možemo pretvarati da ne znamo što svi znaju da znamo. To je paradoks javnog prostora – čak i ako svatko zna neku nelagodnu činjenicu, tek kada se ona objavi, to mijenja sve. Ako tražimo preteče WikiLeaksa, trebali bismo se sjetiti da je jedna od prvih mjera koje su boljševičke vlasti prihvatile 1918. bila objavljivanje čitavoga korpusa carističke diplomacije – svih tajnih sporazuma, tajnih klauzula unutar javnih sporazuma itd. Ni tu meta nije bio sam sadržaj, već čitavo funkcioniranje državnih aparata moći. (Dva desetljeća poslije Staljin se sam, dakako, upustio u egzemplarni slučaj takve diplomacije s tajnom klauzulom koja se ticala podjele Istočne Europe, a nadopunjavala je javni pakt Molotov-Ribbentrop 1939.)

 

Ono što WikiLeaks dovodi u pitanje jest formalni način funkcioniranja moći: najunutarnjija logika diplomatske djelatnosti na neki se način delegetimira. Prava meta nisu bili samo prljavi detalji i pojedinci odgovorni za njih – tj. samo oni na vlasti – već i sama vlast, njezina struktura. Ne bismo smjeli zaboraviti da vlast ne obuhvaća samo njezine institucije i pravila nego i legitimne (“normalne”) načine da ih se izazove (nezavisni tisak, nevladine organizacije itd.) – kao što je Saroj Giri pronicavo rekao, aktivisti WikiLeaksa “izazvali su vlast tako što su izazvali normalne kanale izazivanja vlasti i otkrili istinu”. Otkrića WikiLeaksa ne obraćaju se svima nama, kao građanima, tek kao nezadovoljnim pojedincima koji žele saznati prljave tajne o onome što se događa iza zatvorenih vrata u hodnicima vlasti; njihov cilj nije bio samo da se osramote oni na vlasti. Prije je bila riječ o tome da su nas ona izazvala da se i sami mobiliziramo u dugotrajnoj borbi za drugačije funkcioniranje vlasti koje bi dosegnulo onkraj ograničenja reprezentativne demokracije.

 

Postoji međutim protuargument čiju snagu ne bismo smjeli podcijeniti i pogrešno shvatiti (da citiramo Bushov neologizam misunderestimate): ideja da će nas samo otkrivanje čitave istine o onome što se događalo iza zatvorenih vrata osloboditi pogrešna je. Istina oslobađa, da, ali ne ta istina. Naravno da ne možemo vjerovati fasadi službenih javnih dokumenata – ali ni prljavi osobni detalji ili uvrede iza te službene fasade ne važe kao istina. Privid, javno lice, nikada nije tek licemjerje čija se istina krije u skandaloznim skrivenim detaljima. Kao što je E. L. Doctorow jednom primijetio, prividi su sve što imamo, stoga bismo se o njima trebali brinuti uz veliko poštovanje – prilično se često događa da uništavajući privid uništimo samu stvar iza privida. Danas se često tvrdi da privatnost nestaje, da su čak i najintimnije tajne dostupne javnom pogledu, od medijskih istraga i državne kontrole do javnih priznanja. Ali naša je stvarnost sve samo ne to; ono što uistinu nestaje jest odgovarajući javni prostor, s vlastitim dostojanstvom. Svi mi poznajemo Hegelov zasluženo poznati komentar o Napoleonovoj doskočici “Nijedan čovjek nije junak svom slugi”: “međutim ne zato jer taj čovjek nije junak, već zato jer je sluga sluga, koji ima posla s čovjekom, ne kao junakom, već kao onim koji jede, pije i nosi odjeću.” Ukratko, slugin pogled ne može vidjeti pravu javnu dimenziju junakovih djela. Ma koje sitne igre interesa, taštine itd. privatno motivirale nekog političkog vođu, one nisu ni od kakve važnosti za povijesno značenje njegovih činova.

 

Bismo li onda trebali odbaciti WikiLeaks na osnovi nezaboravne tvrdnje kojom se otvara Lacanova “Televizija”: “Ja uvijek govorim istinu. Ne cijelu istinu, jer nema načina da se cijela iskaže. Reći sve jest materijalno nemoguće: riječi posustaju.” Takav bi zaključak bio duboko pogrešan. Ključno je ne voditi debatu u takvim apstraktnim terminima, u terminima odnosa između rečenog i neizrečenog, potrebe da se ne kaže sve, jer postoje trenuci – trenuci krize unutar hegemonijskog diskursa – kada valja preuzeti rizik i izazvati raspad privida. Takav je trenutak divno opisao mladi Marx 1843. kada je u svom “Prilogu kritici Hegelove Filozofije prava” dijagnosticirao raspad njemačkog ancien régimea u 30-im i 40-im godinama 19. stoljeća kao farsično ponavljanje tragičnog pada francuskog ancien régimea – taj režim je bio tragičan “tako dugo dok je vjerovao u svoje vlastito opravdanje”. Sada međutim režim “samo vjeruje da vjeruje u sebe i traži od svijeta da dijeli tu fantaziju. Kad bi vjerovao u svoju vlastitu prirodu, bi li (…) tražio svoje spasenje u licemjerju i sofizmu? Moderni ancien régime tek je klaun svjetskog poretka čiji su pravi heroji mrtvi.”

 

I upravo je to naša situacija danas; suočavamo se s besramnim cinizmom postojećega globalnog poretka čiji agenti samo vjeruju da vjeruju u svoje ideje demokracije, ljudskih prava itd. i kroz poteze poput otkrića WikiLeaksa sram (naš sram što toleriramo takvu vlast nad sobom) postao je još sramniji jer je javan. Kada SAD intervenira u Iraku kako bi uveo sekularnu demokraciju, a rezultat je religijski fundamentalizam i jačanje Irana, to nije tragična pogreška nekog iskrenog agenta, već slučaj ciničnog varalice uhvaćenog u vlastitoj igri.

 

Preuzeto s portala: www.tportal.hr

Odgovori