Sjećanje kao protest

Sjećanje kao protest

 

Kako okrutnom strašću odjekuje stara melodija, kada uspomena svira u srcu.

(E. Cook)

 

Nema težega bola nego sjećati se u nesreći vremena, kada smo bili sretni.

(Dante)

 

Sjećam se da se moja generacija smjela sjećati spontano, bez razmišljanja o posljedicama iznošenja svojih prisjećanja. Moglo se bez bojazni osvrnuti, odmjeriti prijeđeni put, stati i, u svakom trenutku, pred znatiželjnicima istresti punu torbu prikupljenih uspomena. Posljednjih godina sjećati s znači balansirati na tankom užetu razapetom nad provalijom političke nemilosti, na užetu kojeg su razapeli i iznad ambisa kojeg su iskopali uskogrudni tumači i čistači zajedničke prošlosti. Mataforička torba sačuvanih uspomena rijetko se skida(la), a još rijeđe vadi(o) njen sadržaj. To nije ni lako, a i opasno je, ako se ne želi survati u bezdan stigmatizacije, nadzora i kazne. A početak kretanja, po diktatu ljudi s gumicama za brisanje prošlosti, većini onih dragovoljno unovačenih putnika (mi smo na uže natjerani!) za očišćenu budućnost izgledao je siguran i širok kao autocesta s četiri trake. Danas su oni prevareni, ukočeni ekvilibristi s kajanjem negdje duboko u sebi, jer su olako odbacivali uspomene, zapravo jedine oslonce svog identiteta i postojanja, danas su oni privedeni akrobati sa samoprezirom što su povjerovali da je budućnost bajkoviti čardak ni na nebu ni na zemlji, danas su rezignirani, sve više osvrću se gnjevno.

Po socijalnoj psihologiji – „disciplini koja istražuje odnose između društva i individuma“ (J.Curtis) – na proces pamćenja socijalni utjecaji djeluju posredno preko znanja, stavova i interesa. O njima, neizbježnim socijalnim i subjektivnim determinantama, ovise sadržaj, opseg i trajnost pamćenja. Znanje odnosno iskustvo uvjetovani su od „okoline u kojoj subjekt živi i od njegove opće aktivnosti“, a veliki utjecaj na njega obavlja naš socijalni status. Opseg i trajnost zapamćivanja zavise od stavova, pa, ako su oni pozitivni spram onog što se pamti, zapamtljivost je veća. Pamtimo ono što za nas ima smisla. Interesi individuuma preko kojih ostvaruje svoju osobnu afirmaciju imaju motivirajući utjecaj na zapamtljivost. Sva tri faktora, pored neurofizioloških predispozicija, prema tome, stvaraju specifičnu individualnu selektivnost, retenciju i reprodukciju zapamćenog. Ne kaže se, u tom smislu, bez razloga: zmija pije vodu i daje otrov; krava pije vodu i daje mlijeko.

Nakon što je početkom devedesetih minirana socijalna zgrada u kojoj smo živjeli, nakon što je sravnjena sa zemljom i preorana gotovo kao Kartaga, i to prije nego smo evakuirani na sigurno, nakon što je izmjenjen političko-socijalni krajolik i scena na kojoj smo igrali svoje uloge, nakon što su zatrti orijentacijski punktovi prema kojima smo zasnivalisvoje desetljetno kretanje kao osobe, službeno je učinjeno sve da većina naših dotadašnjih znanja, iskustava, stavova i interesa koji su (iz)gradili naše „ja“, bude proglašena pogrešnima, opasnima, nepoželjnima, sumnjivima i rastvarajućima po novostvorenu državu. Uspomene na one dijelove prošlog koje je, prema arhitektima nove društvene građevine, bilo u suprotnosti s njihovim „obnoviteljskim“ planovima, prezrene su, stavljene u okove, hibernirane  do lomljivosti u procesu kolektivnog uranjanja u tekući helij nepokretnosti, podvrgnute kolektivnim hipnotičkim zapovijedima. Dragovoljnih medija za ponuđen nastavak života s amnezijom na dane mladosti, na formativne godine svojih života bilo je koliko hoćeš. Ljudi potisnutih uspomena ostali su tako jedinstvena, išmirglana ploča na koju su se s lakoćom (u)klesali zakoni novih vlastodržaca. „Šmirglalo“ ju se novogovorom, idejama o miksanju kostiju, izbacivanjem nepodobnih knjiga iz biblioteka, pretvorbom i privatizacijom…

Onima koji ni iz straha niti iz ljubavi nisu dopustili da im se po mozgu crtaju šeme, zbog temeljite opresije uništavača kolektivnih sjećanja, u prvim trenucima preustroja jedva da je preostalo prostora za švejkovski odmak od frankeštajnovske situacije u kojoj su egzistirali ljudi sklepani od vlastitog tijela i vlastitih htijenja. Svaka kritika neviđene isključivosti i nastojanja da se ljudi na neki način odreknu samih sebe, žigosana je kao nostalgija, pa to postaje jedan od najsumnjivijih pojmova unutar kojeg su smješteni novi tabui. Prostor za manevar i otpor narastao je tek nakon što je mnogima počelo svitati da izvršavanje posthipnotskih sugestija ima i neizgovoreni cilj, cilj svih prodavača snova – ekonomsku eksploataciju.

Kako je količina osobne slobode obrnuto proporcionalna s količinom laži koju možemo progutati, postavlja se pitanje koliko želimo biti slobodni odnosno koliko smo spremni gutati laži. Ako ljudi sa stidom i nelagodom, kako nalaže novi moral, gledaju nazubljene fotografije na kojima se vidi da su primani u pionire, ili isto tako gledaju svoje podlaktice na kojima je, primjerice, istetovirano „JRM – 1968.“, ako s nelagodom i prezirom gledaju na legitiman način izražavanja svoje osobnosti (primjera ima na milijune), ako, dakle, svoj stid gutaju kao „istinu“, onda nisu ni spremni na veću osobnu slobodu. Uspomene su, prema tome, dokazi da smo postojali s nadom da ćemo povećati svoju slobodu stjecanja novih. Svaka uspomena je korak k tome. Zato obnavljanje zatomljenih sjećanja predstavlja svojevrstan protest protiv zaustavljene slobode, protiv situacije u kojoj je onemogućen njen rast. Uspomene, to smo mi. Ma kakve one bile, naše su. A što se tiče pune torbe uspomena koju nosimo iznad provalije, duboko se nadamo da će provalija u skoro vrijeme biti samo neugodna uspomena, i da ćemo torbu razvezati bez straha.

 

Napomena: Tekst je objavljen u Novom Brodskom listu kao redovita kolumna krajem devedesetih godina.

 

Odgovori