Vanja Krnić: Dnevnik bolesnika (Drugi dio)

Invalidi

Prvi dio

Ne moramo posjećivati ludnicu da bi pronašli poremećene umove; naš planet je umobolnica svemira                                               (Johann Wolfgang Goethe)

Umobolnica, pardon – to bi trebala biti psihijatrija, ali neka ostane umobolnica da ne kvarim citat.

Stranke su zapele oko odgovora na pitanja.

Bandićevci su se rekli ubrzo javiti, ali netragom su nestali.

Od drveća me HRAST stavio na ignore, ali ORaH nije. Oni su raspisana stranka. Nude gotovo sva rješenja kroz svoje politike. U odgovoru su mi poslali link na prijedlog mirovinske politike i politike suzbijanja siromaštva ( koji sam pročitao koliko sam stigao i konkretan je). Dio o invalidima je standardno nejasan s puno – ako.

I dalje se pitam za koga glasati. Ili da se toga 8 studenog teleportiram u Nizozemsku ili u Vrapče, Popovaču – “umobolnice” s početka priče? Stvarno, bar je tu izbor velik i konkretan.

Zašto neću glasati ni za Karamarka, ni za Milanovića? To je moj osoban stav, iako će većina birati između tog dvojca.

Osobe s invaliditetom kao da su Marsovci. Svi znaju da postojimo, ali nisu sigurni što bi s nama.

Osobna invalidnina, šta je to? Do prije pet godina meni totalno nepoznat pojam. (Pravo na osobnu invalidninu priznaje se osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, u svrhu zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, te potrebe uključivanja u svakodnevni život zajednice).
Moj stav o korisnicima usluga zgrade crvenih ciglica je bio: Oni dolaze u skupim autima po svoje naknade, treba ih sve poslati na javne radove. Ups, to je bilo u neka druga vremena.
Život se našali sa čovjekom, a bolest ne bira, ona dolazi nepozvana i meni je tako došla.
U vrijeme neoliberalnog kapitalizma, kad skoro svatko ima bar tri bankovna računa.
Kao korisniku osobne invalidnine u iznosu 250% osnovice, spadam u kategoriju superinvalida (bogataš hehe) i one sve gore navedene potrebe bih trebao zadovoljiti s 1250 kn. Osobnu invalidninu gubim ako otvorim račun, ako slučajno od dalekog rođaka iz Mongolije naslijedim kuću i još ta ista, bude van upotrebe.

Da si kupim auto s osobnom invalidninom? Pa ne mogu ga ni voziti, niti imam love za pokretni auto ili bicikl. Pedaliram na onom sobnom.

Pa što ja onda hoću? 10 000 kn osobne invalidnine? Nikako. Hoću samo da pozicija i opozicija napokon shvate da i mi postojimo i da ne želimo biti samo teret društva i lutkice za pokazivanje u promidžbene svrhe.

Gospodo, mi smo ljudi.

Socijalizirali bi se , bili bi ljudi, a ne Marsovci za sustav. Ne mogu svi raditi, ali dobar dio može 5-6 sati, ovisno o stupnju oštećenja. To bi bilo dovoljno da se OSI ponovno osjećaju korisno i i zadovoljno.
Mi ni sami ne znamo da mnogo puta „ zdravi“ i nisu baš zdravi.
Osobna invalidnina, dječji doplatak, a sad i vaučer za struju, potpuno destimuliraju osobu s invaliditetom na rad i veći angažman u društvu. Ukoliko se OSI zaposli, ili joj honorar pređe određeni iznos, gubi pravo na invalidninu, dječji doplatak i sve što to nosi. Oni hrabri, koji se odluče dokazati društvu da mogu raditi, da mogu biti od koristi svojoj zajednici, bivaju kažnjeni….gube sve, osim invaliditeta….

Ja svima upućujem pitanje: kad će prestati ova diskriminacija, kada će naknade za invaliditet služiti upravo toj svrsi? (Gordana hvala).

Hvala sbperiskopu na prostoru.

 

6 comments

Skip to comment form

  1. “Gospodo, mi smo ljudi.”

    Ali, ONI su stoka, Vanja!

    1. Neo liberalni kapitalizam, a ne neuroliberalni kapitalizam.Sad vidim gresku , isprike!

      1. Jesi li siguran da je greška? Neologizam neuroliberalizam dobro zvuči!

        1. Bojim se nelogizama: brzoglas, zrakomlat, nosiglas…, podsjecaju me na neke nase jezikoslovce.Moj nelogizam je rezultat moždanog.Kad malo bolje razmislim nisam ni siguran da je greška 🙂

  2. Rečenica koja tjera da se zamislimo: “Život se našali sa čovjekom, a bolest ne bira, ona dolazi nepozvana i meni je tako došla.”

    A bolest dođe, prijatelji odu. Ako prijatelji ne shvaćaju da je čovjek bolestan, nezaposlen, hendikepiran na bilo koji način, ni državetina neće.

  3. “Ja svima upućujem pitanje: kad će prestati ova diskriminacija, kada će naknade za invaliditet služiti upravo toj svrsi?”

    Kada žene koje se izjašnjavaju kao socijaldemokratkinje (Milanka, Marija-Ingrid, Sobol i mnoge druge) prestanu biti samo karijerne političarke i površne malograđanke, kada one i njihovi bossovi shvate da im je zadaća primjereno reagirati na društvene nepravde i zalagati se za zakonodavstvo kojemu je cilj putem porezne i socijalne politike što je moguće više smanjiti nejednakost među građanima. Kada onih tisuću kuna što dnevno bace na šminku, kostime, benzin i konobare preusmjere invalidima u kolicima kojima su odredili limit od 1250 kuna za cjelomjesečno preživljavanje.

Odgovori