Blue Moon je zasada posljednje ime koje je bilo naljepljeno na kutijasti objekt smješten na rubu jedinog veće gradskog pošumljenog zemljišta, između Vukovarske ulice i Trga Pobjede. Odnedavno (?) kafić je zatvoren, a o čemu svjedoče zaprašinjena stakla, nepometen ulazni plato, razbacan inventar i odsustvo nekoliko vanjskih stolova i stolica.

Decenijama je na tom mjestu ugostiteljska škatulja sačekivala žedne putnike iz pravca oba kolodvora i prolaznike iz središta grada, mameći ih debelom hladovinom, tekućom okrijepom, kavom i sladoledom. A svraćali su i bolesnici koji su upućivanni na obližnju medicinsku rehabilitaciju. Svi koji su tražili predah i zaklon od vremana i iscrpljenosti dobili su ih.

Nema više. Ne isplati se unajmljivaču dalje poslovati. Stavio je ključ u bravu. Komercijalni efekti su ispred svih ostalih. Ispod površinske idilične koju su uočavali gosti, vjerojatno se događala turbulencija opstanka. Završila se. Prizor s poprišta odustajanja od borbe tradicionalnog priziva duhove prošlosti, ali i predviđanja budućnosti. Vremešniji Brođani sa sjetom se sjećaju proteklih vremena, s pribojavanjem očekuju nadolazeća. A otpor novumu je nemoguć. Današnjih putnika autobusima i vlakovima je sve manje, a današnja mladež, djeca i unuci nekadašnje omladine, nove punktove za osvježenje potražiše pod okriljem velikih robnih lanaca. Buka, a ne mir njima treba, vreva, a ne osama.

Rastakanje običaja, starih obrazaca kulturnih vrijednosti i nekada uspostavljenih pravila ponašanja kod mnogih izazivaju gotovo opipljivi gnjev. Kod nas, liberalnih humanista, pogled na nekadašnju oazu odmora i mira, sada bez svrhe i namjene, izazivaju osjećaj gubitka slobode, izbora, individualnosti i nadolazak teških vremena u kome će opresija biti kamuflirana u permisivnost, pretjeranost koju je zapravo lako nadzirati.