Damir Kerdić: Pemzija

ŠETAM KROZ GRAD I UDIŠEM SMRAD

Ne kažu bez veze „zubato sunce“. Kad gledaš kroz prozor izgleda kao da je ljeto, a kad iziđeš van smrzneš se k’o ona stvar. Danas je mirovina, pa valja do banke. Pouzdajući se u kvalitetu vanjskog grijanja odjenem majicu bez rukava, lagani donji dio trenirke i šiltericu na glavu. Za svaki slučaj ponesem i jeans jaknu bez rukava. Ponesem i psa. Skupljanje D vitamina u duetu.

Nisam otišao ni dvadeset metara od kuće, a već sam akumulirao svu moguću hladnoću stavljenu mi na raspolaganje. Brzo natrag u kuću na zagrijavanje. Pola sata stojim pokraj radijatora. Nikakvih poboljšanja. Pipnem oprezno radijator. Mrtav ‘ladan. Pogledam termostat. Na apsolutnoj nuli. Čim iziđem iz kuće moja žena isključi grijanje. Nju pukne ono njeno, pa joj vruće kad je temperatura iznad nule. Nije računala da ću se brzo vratit’. A ja stojim kraj radijatora k’o zadnja budala. Još se čudim kako mi nije toplije. Ni malo.

Odjenem se prikladnije vanjskim vremenskim uvjetima i odem do banke. Podignem mirovinu. To podizanje se toliko brzo razglasi po Brodu, pa me salete svi mogući žicari, još dok sam jednom nogom u banci.

Prilazi mi neka žena. Bogami, ovu vidim prvi put. Uredno odjevena. Nije kontejneraš. Priđe mi.

„Dobri gospon, molim Vas, ako imate dvadeset kuna, treba mi za kruh, mlijeko i autobus. Bog neka blagoslovi i Vas i ženu Vam i djecu.“

Isusa ti, to me sad u autobusima dolaze žicati. Još ima i popis na što će potrošiti moj novac.

Prošla su izgleda vremena onih „Imaš kunu?“ žicara. Podigao im se standard.

„Gospođo, ja sam Francuz. Ništa Vas ne razumijem.“, odvalim na autohtonom brodskom i zbrišem prije nego me demantira.

Zvoni mi mobitel. Zove me žena. Ne smijem se ne javiti. Potpuno nezabrinuto me pita:

„Gdje si?“

„Tu sam.“

„Gdje točno, blesane?“

„Evo točno kod jumbo plakata Zdravka Čolića.“

Čola imao koncert u tvrđavi prije nekoliko godina. Teško da će se opet vratiti, pa od koncerta drže plakat u Vukovarskoj, u onim staklenim reklamnim izlozima uz cestu. Za uspomenu.

Žena mi viče u mobitelu:

„Idi kupiti kruh i odmah da si došao kući!“

Prekine vezu.

Dođem do pekarnice „Lović“, onaj kiosk u Pilarevoj, gdje Breza ima zubnu ordinaciju. Dođeš kod njega sa zubima, a iziđeš bez njih. Još te odere po mirovini. I mene davno preveslao na foru „imaš paradentozu“, povadio mi sve zube, ugurao mi neku plastičnu imitaciju u usta i istjerao van. Mirovinu mi zaplijenio.

Pred kioskom „Lović“ nikog, zaustim da predam narudžbu, kad se odjednom neka babetina ugura ispred mene, lagano me odgurne, gura kroz prozorčić kioska deset kuna prodavačici:

„Dajte mi dvije kifle! Žurim u crkvu. Još ću zakasniti. A ovaj se tu nasadio.“

Misli na mene.

„Slušaj, babetino! Ne brini ti ništa. Bog će tebe pričekati. Njemu si uvijek dobro došla. A možda te primi i mimo reda. Jel’ si to i njemu kupila kiflu?“

Opsuje mi mater u izvornoj katoličkoj intonaciji

Ja njoj zahvalim sa „Hvaljen Isus i Marija“, kupim kruh i pravac kući.

Dođem. Uđem. Vidim, žena mi „nabrijana“.

„Što te muči?“, pitam, a uopće me ne zanima odgovor.

„Ti me mučiš. Imaš poslova za obavit, a ti rastegnuo povratak.“

„Nisam namjerno. Stjecaj raznih okolnosti, pa mi se omaklo.“

Inače, moja žena , kad, na primjer, računa svoje godine odvagne manje, a meni doda više. Ili, kad se ruča, meni u tanjuru manje, a njoj i djeci više. Nikako da pohvatam tu žensku matematiku.

„Vadi mirovinu na stol!“

Izvadim. Razvrstavam:

„Ovo za režije, ovo djeci za džeparac, ovo…“

Ne može ona više čekati:

„Skrati! Koliko je za mene ostalo?“

Gurnem joj preostalu hrpicu.

„Nedostaje ti ovdje pedeset kuna.“, konstatira.

„Bogme, ženo, kad su novci u pitanju, matematika ti odlično ide.“, konstatiram.

Onda ona meni konstatira aktivnosti za prije podne, usisavanje, pranje suđa, odlazak u trgovinu, da sad ne nabrajam baš sve. Kažu u narodu „Žena ima problem za svako rješenje.“. Meni se posrećilo. Moja ima po tri problema za svako rješenje.

„’Ajde prvo u trgovinu po jogurt! Hitno mi treba!“

Odem u NTL, odjel mliječnih proizvoda. Kad ono na podu 100 kuna. Mislim si, sad kad se sagnem, netko će me navlačiti s tom stotkom. Ona fora s koncem. Sagnem se. Ništa. Uzmem stotku i strpam ju u džep. Odjednom se tu stvori prodavačica. Baš ona koja mi ide na živce.

„Gospodine, to nije Vaša stoka!“

„Nego čija je?“

„Moja.“

„Vaša?“

„Moja.“

„Recite Vi meni, gdje je sad ta stotka?“

Pokazuje prstom: „Kako gdje?Eto, u tom džepu!“

„A čiji je to džep?“

„Pa, Vaš!“

„Tako je, gospođo. Moj džep, moja stotka.“ i odem kući.

Zaboravim kupiti jogurt.

Uđem u kuću i žena me podvrgne unakrsnom ispitivanju. Naravno, sve priznam. Zaplijeni stotku. I pošalje natrag na ponavljanje jogurta.

Repetitio est mater studiorum. Neposredna primjena u praksi.

Nakon jogurta, te obavljanja svih ostalih dodijeljenih mi dopodnevnih „savjeta“ protiv dosade, konačno ručak.

Ručamo grah. Žena, sin i ja. Kćerka je u školi. Sin gnjavi. Ne voli grah. Baš me briga. Ja volim. Šutim i jedem. Odjednom sin pita:

„Tata, hoćeš li ti meni pomoći nešto oko radioničkih vježbi za školu?“

„Kakve ja veze imam s radioničkim vježbama?“

„Ma, tata, samo treba saviti neku bakrenu žicu na određeni način. Imam video s jutjuba kako se to radi. Meni će trebati tri sata, a tebi pet minuta.“

„Naravno da će ti pomoći. Zna on to.“, dobacuje žena, pa meni: „Kako te, pobogu, nije sramota? Rođenom djetetu ne želiš pomoći. Sram te bilo!“

Uglavnom „obožavam“ kad me žena kritizira. Nije da se suzdržava. Svaka prilika, nova kritika. Kad iscrpi uobičajeni fond, onda reprizira.

„Pobogu, ženo, što ja to znam o savijanju bakrenih žica na određeni način?“

„Ako ne znaš, nauči! Što dijete da ti se bez veze pati?“

Nastavim šutke jesti grah.

Jebem ti bakrene žice. I savijanje na određeni način.

Pokvari mi grah.

7 comments

Skip to comment form

  1. Siroti mali hrčki. Bez poante.

  2. I ja imam slična iskustva s kioska. Jebi ga, to je sudbina jablanova da navlače gromove.

  3. Čistokrvna kozerija.

  4. Ha, ha, Kerdiću, uživam te čitati i jedva čekam tvoj tekst! Lud si i dobar! Ludo dobar!!!

  5. Pemzija je nekom smiješna, nekom tragična. Najveća katastrofa koja je ikad zadesila Hrvatsku su mafijine porezne reforme i mafijina podjela pemzionera na povlaštene prevarante i prevarene ZOMO pemzionere. A još kad se sruše tzv. mafijini “mirovinski stupovi”, a već su dobro napukli, bit će pomorba. Četiri jahača apokalipse, vrag, rat, glad i smrt iliti mafija, popovi, lopovi i ološ galopiraju.

    1. ispravak – mirovinske reforme (a i porezne su katastrofa, hrvatski porezi i nameti, doprinosi i članarine, svi harači služe samo za punjenje džepova beskorisne mafije pod kojom ništa pod milim bogom ne funkcionira, od zdravstva do školstva, od poljoprivrede do industrije, mafija je sve rasprodala i samo harači, svaka godina s mafijom na vlasti je korak natrag, zaostajanje i tonuće u sve veće siromaštvo i propadanje. Generacije će propadati za mafijine dugove, krađe i nesposobnost. Propadaju im gradovi i sela, ljudi, i onda mafija koja je to prouzročila ide na izbore s programima i mjerama ispravljanja katastrofalnih posljedica svojih prethodnih mjera i programa koji se svi svode na jedan nazivnik – pljačku, otimačinu, lopovstvo i uništenje i deranje stanovništva.

      300 000 umiovljenika korisnika radničke, poljoprivredne i obrtničke mirovine primili su u srpnju prosječnu mirovinu u iznosu 1630 kuna, što je katastrofa i uništenje 300 000 ljudi. Tako mafija nagrađuje i pljačka rad. Parazit, lopov i pop dobiju tri puta više, tako da opljačkaju ove koji rade. Koja mafija. Sad donose opet neke mjere, popravke, propise, reforme, mafija stalno prčka zakone i uvodi veće financjske kazne za porezne obveznike, a oslobađajuće za lopine. Samo čitaš u NN, kad se mafija vrati s godišnjeg, članak ovoj i ovaj mijenja se i glasi, članak taj i taj briše se i uvodi se novi članak, ovo se briše, ovo se piše, mafija prepravlja svake godine zakone koje je donijela prošle, i tako 30 godina, u glib i druge nesretne pripovijesti. Znate što kaže mudri Tacit – Najviše zakona ima u najpokvarenijoj državi. Živa istina!)

  6. “Prilazi mi neka žena. Bogami, ovu vidim prvi put. Uredno odjevena. Nije kontejneraš. Priđe mi.
    „Dobri gospon, molim Vas, ako imate dvadeset kuna, treba mi za kruh, mlijeko i autobus. Bog neka blagoslovi i Vas i ženu Vam i djecu.“
    Isusa ti, to me sad u autobusima dolaze žicati. Još ima i popis na što će potrošiti moj novac.
    Prošla su izgleda vremena onih „Imaš kunu?“ žicara. Podigao im se standard.”

    Mentalitet “Prosjaka i sinova. ” Ili prose, ili kradu. Radit mrze. To mora netko drugi za njih, a oni će mu uzet 25% PDV-a ili četvrtinu zarade, i još dvije četvrtine drugim nametima i haračima, koje će spremiti u svoje džepove. Parazit sjedi ili leži i čeka lovu. I još ima ekipu goniča koja goni ove koji rade i nadzire naplatu harača, sad će ih i kodirati, zbog lakšeg utjerivanja porezne četvrtine i ostalih harača. ”Očitavanjem QR koda iskazanog na računu upisali bi se svi podaci, što bi građanima olakšalo postupak i dodatno ih potaknulo da račune prijavljuju.”
    Tako. A kad ovi koji rade odu u pemziju, parazit im je propisao 64 kune po godini radnog staža u kojoj je morao zaraditi i platiti mjesečne doprinose za dvije penzije, svoju mizernu i parazitovu ogromnu, pa se rad i proizvodnja u HR izbjegavaju kao kuga, jer je to zadnji izbor i najmračnije i najnezahvalnije područje u vladavini parazitokracije, neisplativ i beznadežan. Radiš za parazite i na kraju propadneš. Zato ovi koji prose i kradu bolje izgledaju, bolje se oblače i imaju neusporedivo viši obiteljski i životni standard od ovih koji rade i proizvode, koji ziher propadaju i muče se zabadava. Prositi i krasti je bolja opcija, s tim da je krađa legalna, maheri deru po 50 000 kuna bruto plaće mjesečno, što je 31 mjesečna radnička, poljoprivrednička i obrtnička pemzija u teroru parazitokrata

Odgovori