Damir Kerdić: Miki i Bitlsi

Danas je 26. kolovoza 2019. godine. Danas bi Miljenko Bogdanović Miki napravio svoj šezdeset drugi krug oko Sunca, no, iz nekog razloga, on se 6.svibnja 2017. godine predomislio ili mu je jednostavno dozlogrdilo to stalno kretanje u krug.

Upoznali smo se u knjižari „Naprijed“ na Korzu 1968.godine. Miki jedanaestogodišnjak, ja ceneraš.

Album „The Beatles“, popularno zvani „White Album“ službeno je objavljen 22.11.1968. godine, a tri originalna engleska primjerka pojavila su se, nekim čudom, u navedenoj knjižari pred Božić iste godine. Jedan primjerak je kupio Miki, drugi ja, a za treći nemam pojma. Miki je kupnju obavio prvi i izišao iz knjižare, ja drugi, pa van. On me čeka. Kaže „Ja sam Miki.“. Ja odgovorim „Ja sam Damir.“. Onda Miki doda „Dobro. Sad se poznamo, pa možeš kod mene da preslušamo Bitlse“. Odosmo u stan u Gupčevoj.

Od tog dana dijelili smo sva dječja i tinejdžerska iskustva, uglavnom kroz glazbu, i to je prijateljstvo, s prekidima, potrajalo punih 48 godina. Skoro 49. Da nije odustao za Božić prošle godine bi slavili zlatni pir.

Svirali smo skupa ili odvojeno svih mojih sedam rockerskih godina. Stvarali smo brodsku autorsku rock povijest. Nije to bilo najbolje ikad napravljeno na brodskoj rock sceni, ali smo bili začetnici isključivo autorskog rocka i sve što smo napravili zajedno ili odvojeno bilo je najbolje od autorskog rocka u Brodu do tada, a povelik broj ljudi smatra i do sada.

Prestao sam se aktivno baviti glazbom 1982. godine, ali prijatelji smo ostali do daljnjeg.

Ništa njegov odlazak nije promijenio po pitanju našeg prijateljstva.

Prijateljstva ne umiru dok je zadnji od prijatelja živ, a nakon toga ne znam.

Kad jednog dana saznam pokušat ću dojaviti svim interesentima.

Ne mogu ništa obećati, jer ne znam postoji li s one strane kapije Facebook i internet.

Zadnji javni rock nastup Miki i ja smo odradili u Omladinskom klubu u studenom 1982. godine. Bio je to prvi i jedini nastup prve postave Mikijevog Rock’n’Roll Band-a. Band je nastavio dalje bez mene. Ja sam krenuo u pravničke vode, on je ostao u glazbi do kraja svog putovanja. U sve manjoj količini.

Mene je u Rock’n’Roll Band-u zamijenio Breza. Kad te zamjeni bolji pjevač i bolji čovjek ne možeš nikom ništa prigovoriti. Budeš ponosan. Rijetko najboljeg zamjeni bolji. Ja sam imao tu sreću. Bebek, recimo, nije.

Breza je s vremenom Mikiju postao i mentor života, očinska figura i to je ostao do kraja.

No, sad ćemo pustiti Brezu na miru. Na njemu je da ispriča Mikijevu i svoju priču. Ali neće. Njega previše boli taj prazan prostor koji je Miki ostavio iza sebe.

Boli i mene.

Ali sam odlučio taj prazan prostor popunjavati raznim uspomenama.

Tako bol postane podnošljivija.

Stoga slijedi uspomena o Mikiju i Bitlsima.

THE BEATLES je bio najvažniji rock band u Mikijevu životu. O njima ljudi govore već skoro 60 godina, od toga skoro 50 godina oni više nisu zajedno. Nikad više neće ni biti. Barem ne u ovoj realnosti. Svi znamo zašto.

Miki je znao sve njihove pjesme napamet i pjevati i odsvirati. Naravno, ne toliko dobro kao original, ali nitko nije uspio nikad dostići nivo The Beatles originala (pa ni oni ponaosob), tako da su meni Mikijeve verzije bile najbolje. Znali smo u pola noći šetati po Korzu i pjevati dvoglasno njihove pjesme do sitnih noćnih sati. U ono vrijeme (sedamdesete prošlog stoljeća) tako kasno nije bilo ljudi na Korzu (tada se izlazilo od 20 do 24 h), osim pokoji milicajac.

Prisustvo ljudi nam ne bi smetalo. Zaneseni pjevanjem vjerojatno ih ne bismo ni primijetili. Sasvim je, naprotiv, izvjesno da bi mi smetali njima. Smetali smo miliciji. Milicija nije smatrala normalnim da netko hoda ulicom i pjeva. Još na engleskom. Koji nisu razumjeli, pa su zaključivali da smo subverzivni, te bi nas tu i tamo ušutkali pendrekom i potjerali kući. Pjevanje na ruskom milicija je bila sklona podržati. Miki i ja nismo znali pjevati Bitlse na ruskom. Nisu ni Bitlsi.

Jednom na Korzu, gdje je sada kafić City (a onda je mislim bila neka slastičarna ili već nešto), sjedi Miki na betonskoj klupčici izloga i svira „Rocky Raccoon“ s navedenog „Bijelog albuma“.

Naiđem, stanem do njega, kao svaki dobro odgojen mamin sinčić sačekam da dovrši i onda mu kažem „Dobro. Sad idemo iz početka skupa.“. I on odmah krene sa „Back In The U.S.S.R.“ i tako smo redom sve do zadnje pjesme „Good Night“. Radi se o duplom albumu (za nevjernike koji to ne znaju) s ukupno 30 pjesama, a najzanimljivija je predzadnja pjesma „Revolution 9“, koja, u principu, i nije pjesma, već cca 8 minuta i nešto dugačak skup različitih govornih, orkestralnih i inih zvukova, koje smo Miki i ja izveli njegovim atonalnim sviranjem akustične gitare, proizvodili smo razne vokalne neartikulirane zvukove (više ja, manje on, jer Miki je cijelu pjesmu uglavnom izgovarao „number nine“), a kako se tu već prikupilo svakojakog svijeta, priključili su se izvedbi i neki iz mase. Bili smo klinci iz osnovne škole koji su odsvirali i otpjevali kompletan „Bijeli album“ i na bis još pokoju pjesmu. Sve skupa u trajanju dobrih dva sata. Ne znam da li je itko ikada napravio nešto slično. Danas rade svašta, ali onda, početkom 70-tih to je bila, iz današnje perspektive, „suluda“ predstava u kasno popodne jednog lijepog sunčanog proljetnog dana. Neponovljivo.

Miki je još kao klinjo bio član The Beatles Fan Club-a, čemu je „kumovala“ njegova starija sestra Maja (mislim, a ona neka me korigira). Primao je sve moguće promo materijale, fotografije, nekad i s potpisom (to je kažu uglavnom pečatima odrađivala njihova tajnica Freda Kelly, tako tvrde navodno bolje upućeni), njihove Xmas singlice i svašta, svega i svačega.

Da mi Miki nije bio prijatelj, a bilo me strah i zatvora već kao klinju, zviznuo bih ga s nečim i sve to lakomo prisvojio. Miki nije bio ništa bolji. U obratnoj situaciji imao bi sigurno iste dvojbe.

Zašto cijela ta priča?

Pa, izvjesnom broju ljudi je poznato da su se Bitlsi, iz raznoraznih razloga, razišli svaki na svoju stranu negdje krajem 1970. Naslućivalo se to već i ranije, govorilo, šaptalo, strijepilo, ali se, da Mikija i mene nitko nije konzultirao, to ipak dogodilo.

Mi smo se, naravno, kao i milijuni drugih, nadali da to nije zauvijek…ali bilo je.

Paul McCartney podnio je tužbu za razvrgnuće ugovornog partnerstva 31.12.1970. (ali je Lennon potpisao razvrgnuće tek 29.12.1974. i taj dan se vodi kao službeni raskid The Beatles-a) i tada smo znali da je sve gotovo.

Prestanak glazbenog djelovanja Bitlsa, za Mikija i mene, bio je ne samo kulturni, već i općeživotni šok, koji je sigurno ostavio razne posljedice već 1970. godine i prikazivanja u kinima dokumentarnog filmskog projekta „Let It Be“.

Nakon djelomičnog prevladavanja šoka bili smo u teškoj dilemi glede drugih glazbenih uzora. Od onog što je tada bilo dostupno ništa nam nije bilo po volji.

Miki nikad nije saživio s post-Bitls projektima Johna, Paula, Georga i Ringa. Ja jesam. Pogotovo s McCartneyem (ponosno izjavljujem da sam bio na koncertu njegove grupe Wings u Zagrebu, Dom sportova, 21.09.1976. svega 4 dana prije mog punoljetstva – možda najljepši poklon za rođendan ikad,  Bog McCartney od mene udaljen nekoliko metara i još je odsvirao nekoliko The Beatles klasika „Lady Madonna“, „The Long And Winding Road“, „I’ve Just Seen The Face“, „Blackbird“ i „Yesterday“ – tada je skoro bukvalno eksplodirala dvorana s bezbroj upaljača i šibica).

Početkom 1971. godine dogodilo se da mi je ujak iz Njemačke donio album „Benefit“ grupe JETHRO TULL, objavljen 20.04.1970. godine.

Bili smo zakačeni kao riba na udicu. Miki je odmah postao fan gitariste Martin Barre-a, opsjednut bandom i njegovim sviranjem, a lider Ian Anderson ga je opčinio svojim ponašanjem na koncertima, grimasama, sviranjem akustične gitare i flaute. To smo naravno sve mogli vidjeti tek kasnije (s ponosom izjavljujem da sam bio na sva tri njihova koncerta 1975. u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, turneja albuma „War Child“).

Jethro Tull su 19.03.1971. godine objavili jedan od sigurno najboljih rock albuma svih vremena. „Aqualung“. Ujak je brzo odreagirao. Malo je za reći kako je Mikiju i meni taj album „pomutio“ pamet i pomogao da, gotovo u potpunosti, prebolimo raspad Bitlsa.

Kasnije se izdogađalo još puno zanimljivih stvari u rock glazbi, ali nikad više ovim intenzitetom, barem ne meni.

Miki je pratio bandove zbog gitarista, ali više s niti jednim bandom nije bio baš opsjednut, osim donekle s King Crimson i njihovim liderom Robertom Frippom. Kasnije su mu u život ušli Joe Satriani i Steve Stevens i Andy Summers i još neki gitaristi.

Meni baš i nisu.

Narode, nemojte se ljutit, ali, da prostite, jebiga, umorih se od pisanja. Još pišem samo desnim kažiprstom i ovako ćorav nabadam kao kvočka zrno.

Odoh drugim poslom.

Miki !

Kupio sam muffin. Zabio u njega svjećicu.

Ti puhni ili ju pusti da odgori do kraja.

9 comments

Skip to comment form

  1. Bogdanović je bio amblem svoga grada. Čovjek kojeg su voljeli. Iz svojevrsnog Kerdićevog in memorima to se osjeti.

    1. Oprosti, iz kojeg grada. Ja nisam iz tog grada pa ne znam. Morat ću se dodatno informirati na internetu. Očito je da se radi o lokalnoj legendi krasno portretiranoj.

  2. https://www.youtube.com/watch?v=RlzhC8ffe30

    Zahvaljujući Srećku Kavki imamo vječni zapis o Mikiju.

  3. Što na ovo reći?

    “Mene je u Rock’n’Roll Band-u zamijenio Breza. Kad te zamjeni bolji pjevač i bolji čovjek ne možeš nikom ništa prigovoriti. Budeš ponosan. Rijetko najboljeg zamjeni bolji. Ja sam imao tu sreću. Bebek, recimo, nije.”

  4. Velika posveta Mikiju, dobu nevinosti, ljubavi prema glazbi. Kao uokvirena slika.

  5. Poglavlje tzv. unutrašnje povijesti, privatne i subjektivne. Objektivnu bi tek trebalo ispisati, ali Slavonski Brod je nepokretan, tijelo s moždanim udarom.

  6. Ovo je brodska varijanta Mirkovićevog “Sretnog djeteta”, “nostalgični autobiografski prikaz autorove adolescencije”.
    Nježan tekst iz ogrubljelog zrelog srca u kojem se prijatelstvo nastavlja i nakon fizičkog nestanka prijatelja. Prijatelji stari gdje ste, da li ću vas ikad naći?
    Tužan i efektan kra sa svjećicom i muffinom za onog koji čeka, a i Harrison i Lennon su tamo. Nek čekaju što duže 🙂

  7. Lijepo se prisjetiti dobrih ljudi.
    Sjecam ga se jos, dok sam stanovao kod stare planike u gupcevoj.
    Miki je bio legenda. I ostao

    1. Miki je bio dragi, simpatični, naš… luftiguz. Bio je vjetrogonja, luftirao je. Bolje i takve da volimo nego natmurene gazde koji cijede ljudski znoj za vlastiti užitak..

      Postoje li neki zvučni, studijski zapisi Mikijeve glazbe? Što je ostavio kao glazbenik? Snimke, note?

Odgovori