Damir Kerdić: Ilija Sinatra

Ilija Sinatra

ŠETAM KROZ GRAD I UDIŠEM SMRAD  

Šetam jutros s psom.

Lijepo jutro. Prazan grad.

Širokom ulicom do Korza.

Prvih kavopija još nema.

Htjedoh malo preko Korza, ali neki bol u križima me natjera da se predomislim.

Krenem kontra. Stazom kroz Klasije stazom pored hotela “Park” (u trenutnoj reanimaciji).

Pas po travi njuška, a ja lagano po stazi.

U susret nam dolazi čovjek u crnom mantilu.

Ilija Sinatra.

Još je daleko, ali kako si idemo u susret to smo si bliže i bliže.

Pas mi lagano zastao, pa nešto proučava (pristojan izraz za veliku nuždu).

Gledam kad će zaključiti proučavanje.

Uto me nešto iznenada tresne u desnu stranu tijela.

Pogledam, ono Ilija Sinatra, zabio se u mene i upao na stazu k’o letva.
Kaže meni Ilija: “Jeb’o te otac, otkud se ti stvori?”
Slegnem ramenima: “Nemam pojma. Baš se i ja pitam. Prije par sekundi bio sam potpuno na istom mjestu i onda, odjednom, više se ničeg ne sjećam.”
Ustade Ilija, otresa mantil od prašine, pogleda me, pa zaključi: “Čovječe, tebe je nešto gadno sjebalo.”
“Bogme jest, Ilija, i to drvo.”
“Koje drvo?”
“To što ti raste u glavi.”
Gleda me zbunjeno: “Jebalo ti drvo mater!” i ode prema Korzu.
Ja nastavim u kontra smjeru.

Dođem do prvog drveta i velim drvetu “Izvini.”

Srijeda je.

Ostavim psa kod kuće.

Uzmem bicikl.

Produžim to tržnice.

Parkiram bicikl i zaključam.

Milan Matuško obavio kupovinu voća, pa nabacimo neki „bez veze“ razgovor.

Neki tip prođe pored nas, na biciklu.

Znam ga iz viđenja. Ne znam mu ime.

Ne zna ni Milan.

Završimo razgovor, pa i ja pronjuškam tržnicom.

Kupih i ja nešto voća.

Strpam vrećice u košaru na biciklu, sjednem i zavrtim pedale.

Krenem kući.

Kod slastičarne na uglu stoji onaj tip od malo prije.

Bicikl uredno drži pored sebe i priča s nekim ženama.

Onako, u prolazu, mi dobaci: „Ima izgleda onih koji ne znaju da je ovo pješačka zona!“

Zaustavim bicikl, pa mu odgovorim: „Znaju, znaju, ali se možda prave blesavi.“

Okuražio se, uz žensku podršku: „A možda se i ne prave.“

Malkice se vratim do njega, pogledam ga u oči, unesem u njih pogled s velikim zanimanjem: „Imaš pravo, ti se ne praviš.“

Opsuje mi mater.

Ostavim bicikl, na nogar.

„A jel’ ti to želiš pred ovim damama isprobati kako djeluje gravitacija?  Rado ću ti pomoći.“

Ušuti. Pocrveni. Zajaši bicikl i krene, osvrne se i kao da će nešto reći, ali pukne biciklom u rampu. Upadne kao klada.

„Bogami, isproba ti gravitaciju. Neka si. Dobro je to za cirkulaciju.“

Ili je on neki blizak rođak Ilije Sinatre, pa imaju obiteljski gravitacijski poremećaj ili je danas takav „upadljiv“ dan.

Nije me briga.

Odem kući.

Tresnem s bicikla pred vlastitom kapijom.

Puknem glavom o betonsku stazu, razbijem naočale, oderem desni lakat i potkoljenicu.

Uđem u kuću.

Pita žena: „Jel’ te opet udario auto na pješačkoj stazi?“

Što da joj odgovorim?

Potvrdno klimnem glavom.

Kraće je.

9 comments

Skip to comment form

  1. Vješt opis povijesnog događaja. Sudar divova, Ilije i Damira, utjecat će na klimu. Padat će ćuskije.

  2. Tekst kao neka narodna medicina. Slatki smijeh i gorak osjećaj podcijenjivanja.

  3. Očekujem da se Kerdić (bez psa) sruči na visoku kategoriju Brođana šupaka. lako je budalu Iliju zajebavati, ma koliko to bilo zanimljivo.

  4. Narugati se drugima i sebi, opisati vječnu provinciju, smradnu i jadnu, dobar je pokušaj da se i sebe i grad u kojem živiš dekontaminira.

  5. Nije mi jasno kako to da psi nisu neurotičniji nego što jesu s obzirom što sve vide dok ih gazda šeta.

  6. Ima tu dobrih doskočica i poskočica!

  7. Damir se kurčio jer je imao kera pored sebe.

  8. Kerdić uspješno žonglira riječima, jer mu je misao jasna.

    Možda dolaze tekstovi u kojima će grad Brod i njegovi kormilari biti secirani.

  9. Ha, ha, ovo je bilo duhovito. A i poučno je. Jer baš se tako dešava u životu, ideš, voziš, pljuckaš, padneš. Vele, sve se vraća, sve se plaća, i – tko se tuđoj jami smije, sam u jamu pada.

Odgovori