Dok gledam žednog psa kako pije zaostalu kišnicu iz lokve na površini pod travom, između korza i Gradske knjižnice, imam dvojake osjećaje: zavidim mu na slobodi lutanja i na snalaženju bez puno obaziranja na druge, priželjkujući njegovu fizičku neposrednost, i žalim ga zbog okrutnog okruženja urbanih opasnosti, modućnosti da postane proganjan kao prijetnja ljudskoj komociji i pravilima. On je uljez, jer nije ničiji. Pas je u gradu siguran tek na lancu gospodara.
Ovaj šarko, lutalica pasmine „brodski lajator“ jedan je od malobrojnih stanovnika Broda koji prirodno liže dan čudnog ljeta, bez rogoborenja; ima male prohtjeve, ne očekuje da ga dotaknu, opipaju pa čak i pomiluju. Tko zna bi li to i dopustio? A možda bi ga dodiri i češkanje nekog ljudskog bića oborili s nogu na leđa?
Leonardo da Vinci je rekao: Čovjek je zaista kralj životinja, jer njegova svirepost nadmašuje njihovu. Mi živimo od smrti drugih. Mi smo hodajuće grobnice! Šarko je, u tom smislu, u divljini, među rođenim ubojicama, koji i mnoge pripadnike svoje vrste doživljavaju kao lovinu, kao manje vrijedne, jer žive psećim životom. Čovjek je čovjeku čovjek i svaki njegov dan putovanje je u srce tame.
Čuvaj se šarko!
