Savršeni plan za samoubojstvo

Zakon o strateškim investicijama: Ova država nije u stanju upravljati ne samo svojim siromaštvom, već niti svojim bogatstvom. Najnovije skidanje gaća Banskih dvora neće poslužiti ničemu osim da pokaže da smo zbilja ostali gole guzice.

Marinko Čulić

Ajde da smo i to dočekali. Katolička crkva, koja je samu sebe svela na ekskluzivni nacionalni klub proglasivši se Crkvom u Hrvata – čime se glatko odrekla desetaka hiljada katoličkih nehrvata u zemlji – najzad se pojavila s nečim što je širi, a ne sužava. Uložila je energični protest zbog novog zakona o strateškim investicijama, kojim se velikim investitorima (cenzus je 150 milijuna kuna) omogućava da po drastično skraćenom postupku, prečacima koji su drugima onemogućeni, realizira ulaganja. Za to je dobila podršku – to je to širenje – Zelene akcije, Transperancy Internationala, GONG-a, Prava na grad, udruge arhitekata, sindikata.. dakle odreda zakletih svjetovnjačkih udruga i organizacija, od kojih su neke, doduše, i dosad povremeno surađivale s Crkvom (stopiranje DružbAdrije). Ali, u principu, to su ipak ljudi s druge, ili i suprotne obale, koji češće ne surađuju nego surađuju s popovima.

index.hr.jpg
Zakon o strateškim investicijama ima itekako kvalificirane kritičare u nevladinim udrugama i organizacijama, koje argumentirano dokazuju da on suspendira ustavno-pravni poredak zemlje. (foto: Index.hr)

Sada ih je ipak spojio strah od ubrzane rasprodaje preostalog obiteljskog srebra, a to, boje se, uključuje i ultimativna prirodna dobra, šume, vode, zemljište, ceste. Po svemu sudeći s razlogom. Koliko se zna, ta su dobra i dosad bila dostupna investitorima, ali uz zamršene administrativne uvjete i dodatne barijere, a kako je kunst novog zakona baš u micanju barijera, eto famoznih developera na pragu da se i time omaste. Istina, u vladi Zorana Milanovića to demantiraju (Tihomir Jakovina), ali istodobno kukaju (Ivan Vrdoljak) kako se nešto hitno treba napraviti s ovom nezaposlenošću koja galopira prema rekordnih 400 000. Pa, kada zbrojiš jedno s drugim, jasno se vidi scenarij po kojem su Banski dvori spremni platiti baš svaku cijenu da se to ne dogodi, uključujući i onu u šumama, vodama…A tu doista ima mjesta za krajnju, paničnu uznemirenost i zabrinutost, što se može iskazati čak i semantički.

Jer, ako su šume, vode i ostalo doista prirodna bogatstva, a to ne niječu ni u Milanovićevoj vladi, onda smo suočeni s poražavajućom činjenicom da ova država nije u stanju upravljati ne samo svojim siromaštvom. Ona nije u stanju upravljati ni svojim bogatstvom, otvoreno priznajući da su za to sposobniji, eto, ti strani investitori, kojima se širom otvaraju vrata Milanovićevih dvora, sa svim vinskim zalihama i pripadajućim delicijama. Tu se moraš radovati što je vlada naišla na tako jakog oponenta kakva je Crkva, kao i što se ova napokon našla u jednoj relevantnoj i životnoj temi, da nije jednog „ali”. Katolička crkva nije ovako prosvjedovala dok su se u bescjenje rasprodavale tvornice, banke i ostalo, naprotiv poškropila je svetom vodicom praktički svaku svinjariju koja je s tim u vezi napravljena. Kao da je bila ravnodušna dok se arčilo plodove ljudskog rada, a sada kada su došli na red plodovi božje kreacije, šume, vode i drugo, e tu je stisnula kočnicu i ne dopušta da se taj đavolski naum obavi.

iustitia_et_pax.jpg
Svađa između Crkve i države imala bi punog smisla samo ako bi kritičar bio bolji od kritiziranoga, ali ovdje se očito radi o nečem drugom, da je loš udario na lošega.

Naravno da je to vrlo neujednačena i neuravnotežena briga o hrvatskim nacionalnim dobrima i vidi se da tako može postupiti samo netko kome to nije u fokusu, ili ga, još gore, za sve to nije briga. Da jeste, pokazao bi nekakav interes za činjenicu da se bogatstvo Crkve u ovih dvadeset i nešto godina silno povećavalo, dok se bogatstvo zemlje u cjelini smanjivalo, ili direktnije rečeno, koliko se ona bogatila, toliko je zemlja siromašila. Jasno da se to ne može odvojiti od ove svađe oko spornog zakona o strateškim investicijama. Ta svađa imala bi punog smisla samo ako bi kritičar bio bolji od kritiziranoga, ali ovdje se očito radi o nečem drugom, da je loš udario na lošega. Štoviše, u Banskim dvorima ne bi pretjerali ni ako bi rekli da ih napada netko tko je gori od njih. Pa ipak, to ne znači mnogo. Činjenica što je glavni kritičar ovog zakona samoga sebe diskvalificirao, još ne znači da kritike nisu na mjestu, jer kada bi prvo bilo eliminatoran uvjet za drugo, to bi značilo trenutnu smrt svake kritike, ili barem znatnog dijela nje.

Osim toga, novi zakon ima itekako kvalificirane kritičare u spomenutim nevladinim udrugama i organizacijama, koje argumentirano dokazuju da on suspendira ustavno-pravni poredak zemlje. A usto je i savršeni plan za samoubojstvo države, što uvjerljivo ilustriraju primjerom Španjolske. I ona je ovako hametice i neselektivno ukinula sve barijere investicijskim ulaganjima, uništivši pritom obalu invazivnom apartmanizacijom, a unutrašnjost zemlje nepreglednom mrežom vode žednih golf-igrališta. Pa ipak je danas ekonomski na koljenima, s većim brojem nezaposlenih, posebno među mladima, nego igdje drugdje u Evropi. Dakle, maksimalna liberalizacija kapitalizma ondje je donijela pravu ekonomsku i socijalnu pustoš. U Hrvatskoj se, srećom, ovo s apartmanizacijom i golfizacijom (još) nije dogodilo, ali imamo iskustvo s uništavanjem industrije zbog političke odluke da se ide na razvoj turističkih i uslužnih djelatnosti, a nju marginalizira u korist evropskog uvoza.

ivan_vrdoljak_polit.jpg
U vladi Zorana Milanovića demantiraju da podilaze developerima (Tihomir Jakovina), ali istodobno kukaju (Ivan Vrdoljak) kako se nešto hitno treba napraviti s ovom nezaposlenošću.

Sada isto prijeti i poljoprivredi, koja je i bez ovih novih olakšica kapitalu pretrpjela teške gubitke, jer je navodno intenzivna kapitalistička proizvodnja prepolovila obradive površine s dva na milijun hektara, a to će se sada sigurno i ubrzati. Sasvim je, naime, izvjesno da će novi zakon još više otvoriti prostor drpilačkom i špekulativnom kapitalu, kojemu nije do proizvodnje nego sasvim drugih stvari (najčešće je proizvodnja samo alibi, kao u slučaju Todorićevog Agrokora, za nekontrolirani masovni uvoz hrane). Srećom, možda se to ipak neće dogoditi baš u mjeri koja iz tog zakona proizlazi. Prvi je razlog kriza, koja koči investicije ne samo u Hrvatskoj nego i širom Evrope, a drugi što su strani investitori već pokupovali sve, ili gotovo sve, što je u Hrvatskoj valjalo – banke, naftnu industriju, medije, telekomunikacije, farmaceutiku.. I to, pazi, bez i riječi protesta da su im pritom smetale nekakve birokratske barijere, o kojima se kod nas toliko brblja. To će reći da kada oni nešto žele uzeti, to jednostavno i uzmu, i gotova stvar, ne trebaju im ni Jakovina ni Vrdoljak da ih u tome podrže i poguraju.

Zato ovo najnovije skidanje gaća Banskih dvora neće poslužiti ničemu osim da pokaže da smo zbilja ostali gole guzice.

 

Izvor: H-alter

Odgovori