Rebranding kontrarevolucije

U kontekstu marketinškog aparata (post)tranzicijske potrošačke realnosti, Revolucija je u posljednje vrijeme doživjela očiti overbranding, naravno samo kao termin, ne i praksa.

obitelj_crkva

Od meni i dalje nejasnih ovaca koje promoviraju telekom-operatera do revolucionarnih ponuda otplata automobila u industriji koja je među najpogođenijima u kontekstu ekonomske krize i smanjene potrošnje kućanstva: revolucije su svuda oko nas.

Jedan od doajena EPH-ova “revolucionarnog” novinarstva brže bolje je aktualnim klerikalnim pokušajima penetracije u legislativu države i ustavno (ne)određenje obitelji prišio termin konzervativne revolucije i to već druge takve, ne biste vjerovali. Salonska taksonomija, naime, barata svojom zasebnom ahistorijskom logikom koja deducira Prvu konzervativnu revoluciju u stožerima za obranu digniteta rata koji su svojevremeno svojim hepeninzima poslužili kao odskočna daska vještom proizvodu sličnog “revolucionarnog” rebrandinga u osvajanju dvaju premijerskih mandata i instaliranju interesnih skupina koje će idućih godina upravljati državom i osiguravati potrebnu glasačku i financijsku bazu. Pri tome, Davoru Butkoviću, kroničaru falsificiranog vremena koji je medijskom podrškom sudjelovao u tim instalacijama, neke su krucijalne (kontra)revolucije svjesno prošle ispod radara dok je suvereno balansirao na njihovim krilima.

Dnevne novine svih formata i fontova (jer boja im je svima ista) posljednjih dana upregnule su se da saznaju tko i zašto stoji iza očitog pokušaja da se postojeći mehanizmi trule demokracije iskoriste za unošenje dodatnih vrijednosnih stavova koji će njenu ionako retrogradnu putanju dodatno ubrzati, tj. vratiti unatrag. Dovoljno je površinsko grebanje i(li) guglanje, na što ukazuje i Slavica Lukić u prošlosubotnjem Magazinu, da bi se razotkrila patina fingirane misterioznosti aktera s desne civilne scene te njihova malobrojnost i kolizija u nekoliko što manje što više uspješnih inicijativa za nametanje u javnom prostoru. Mora se priznati da se vješto osmišljen rebranding u pastelne boje sulude i neshvatljive argumentacije te nimalo latentne homofobije, uspio uspostaviti kao jedna od strana u priči o kulturnim ratovima. Brojem potpisa (na čemu se ipak prvenstveno treba zahvaliti crkvenoj logistici) i ishodima okršaja na javnoj televiziji (često i uz svesrdnu pomoć moderatorskih figura kao u Nultoj točkiMislava Togonala), klerikalna desnica, uz sve svoje neusklađenosti sa (zdravim) razumom, nametnula se kao opozicija nemuštoj vlasti koja se preznojava nad hermeneutikom temeljnog pravnog akta države. Međutim, ako ćemo političko-oportunističkom logikom ići, premijeru Milanoviću i njegovom ograničenom autokolonijalnom političkom diskursu te jednako ograničenim političkim mogućnostima, upravo odgovara ovakva situacija kulturnog rata, kako ju je sam nazvao. Sigurno puno više od onoga kojeg su eventualno mogli zakuhati žuti sindikati generalnim štrajkom, ali su se i ovaj put jednostavno povukli nakon par ispaljenih ćoraka. Tako su nastavili niz Ribićevih “povijesnih” bitaka indirektno odgovornih za ovakvu socijalnu, a bome i ustavnu situaciju. Prisjetimo se samo referendumske kampanje sindikalnih vođa u vrijeme Kosoričine vlade koja je u konačnici urodila dovoljnim brojem skupljenih potpisa za zaštitu radničkih prava koja su bilu na udaru tada najavljivanih izmjena Zakona u radu. Međutim, već uhodanim principom djelovanja naših sindikata – cijeli poduhvat je završio tek potpisivanjem sporazuma s Vladom koji u kontekstu aktualne vlade i Mrsićeve “reforme radnog zakonodavstva” ne znači apsolutno ništa niti obvezuje ikoga. Možemo slikovito zaključiti da se upravo na lešu neodržanog sindikalnog referenduma, kao i cjelokupne pregovaračke politike, pustilo korijenje, a onda i izraslo stablo desne klerikalne reakcije.

Međutim, ono što brine puno više od sada već očitog pozicioniranja uske skupine moralističkih desničara s jakom crkvenom logistikom i obiteljsko-poslovnom umreženošću, upravo je neadekvatnost liberalne scijenističke i juridičke argumentacije u ovoj fazi “borbe” i u ovakvom odnosu snaga u sklopu onoga što smo već počeli olako nazivati kulturnim ratovima. Sad je već postalo bjelodano da u tako zamišljenoj i preuzetoj formi rasprave i iznošenja argumentacije njen sadržaj biva potpuno sekundaran jer u konačnici nije riječ o znanstvenom simpoziju posvećenom jurisprudenciji niti seksologiji – nego prije svega političkoj borbi određenih vrijednosnih pozicija čega su kaptolske građanske udruge jako dobro svjesne. Nedavna, administracijskom odlukom vješto skrivana, ali opet održana tribina Raspad ili evolucija braka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu me konačno uvjerila u ovakav stav o suštini fingiranih rasprava. Na tribini su govorili Vida Vukoja sa Staroslavenskog instituta te Branka Galić i Željka Kamenov sa Filozofskog fakulteta uz pristranu moderaturu Hrvoja Vargića iz organzacije World Youth Alliance (udruženje u čijem opisu stoji da se zalaže za “promicanju neotuđivog dostojanstva ljudske osobe i kulture života”, što god to značilo). U raspravi su ponuđeni s jedne strane argumenti temeljeni na postojećim istraživanjima u društvenim znanostima (većinom provedenim u SAD-u), a s druge strane pak izveden je loš pokušaj njihovog metodološkog rušenja i još gora izvedba onoga što bi tobože trebalo biti iznošenje filozofskog stava protiv proširenja definicije braka, a što je zapravo ličilo na neuspio pokušaj pripovijedanja hagiografije kroz struju svijesti Vide Vukoje. Na kraju je tribina samo potvrdila da nema velike koristi u nuđenju znanstvenih argumenata u medijskom žanru američkih kulturnih ratova koji su preko bare vješto služili kao agitacijska forma konačnog betoniranja glasačkih baza dvaju manjkavih političkih refleksa nečega što se naziva velikom demokratskom tradicijom. Takva specifična forma u kojoj se istrenirala i nesretna Judith Reisman pali i kao okidač za koncentraciju glasačke baze, ali i kao okvir u kojem će stasati medijske zvijezde komičari-komentatori vješto koristeći zatupljujuću lakoću postojanja republikanske desnice (jedni ih koriste kao svoje konzumente, drugi kao svoje reference) za izgradnju vlastite pozicije u nemilosrdnoj borbi na medijskom tržištu. Lako tako kad nema puno mjesta za pogrešku i otvaranje novih područja borbe. Cijela tarapana oko zadnjih klerikalnih desanata ukazuje i na postepenu amerikanizaciju našeg javnog diskursa i medijskih formi, ali i kreiranja specifičnog humora s obzirom na nove političke parodije s američkog Comedyja.

Kao da smo odjednom postali oduševljeni što je taj suludi cirkus napokon došao i u naše dvorište, ali nažalost bez Johna Stewarta pa našu provincijalnu žeđ za njegovom “britkošću” utažuje tek Branimir Bilić koji uspijeva toliko dobro žonglirati cijelom problematikom da na kraju zaželi sreću u borbi za ljudska prava i jednoj i drugoj strani što je upravo ono što je ekipa s kaptolskim kresovima i htjela. Upravo su inicijative nastale na klerikalnoj desnici posljednjih mjeseci svjesno pristale na tu priču, koristeći već uhodanu metodologiju američke desnice stvarajući desni NGO-sektor kojem su usta puna zagovora tolerancije i demokratske rasprave o ljudskim pravima, a iza čega se krije domaće uzgojeni fašizam s aromom američkog juga čija je polazišna i konačna argumentacija u raspravi o gej-brakovima zapravo čaršijska primjedba o nemogućnosti razmnožavanja već prošla kroz sve filtre pučke metaforike Međutim, ono što je konačni cilj takvih pokušaja nije tek dodavanje rečenice u Šeksov Božićni Ustav nego šira i dugoročnija “transformacija” društva koju ne provodi šačica čudaka nego jako dobro organizirana mašinerija uz podršku desne buržoazije čije političke pretenzije ne prestaju ovim referendumom ili skidanjem Jovanovićeva odgoja i skalpa.

Ono što stalno odgađam napisati jest to da nas je desni NGO-sektor pobio na onom što smo dosada smatrali našim suverenim terenom vješto izvrćući u svoju korist ljudsko-pravašku argumentaciju te se koristeći direktnom demokracijom kao modelom političkog odlučivanja, mašući nekakvim odlukama iz bunkera Europskog suda u Strasbourgu  ili metodološki nevaljalom “teksaškom studijom” o djeci LGBT-roditelja. Pritom su u Dubravki Hrabarpredstojnici katedre za obiteljsko pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, našli svoga zagovaratelja dovoljno akademsko-hijerarhijski visoko postavljenog pa da priča o odumiranju civilizacije po ozakonjenju gej-obitelji prođe bez velikih reakcija na domaćoj javnoj televiziji i u ionako tromoj akademskoj zajednici. Hrabar je zapravo jako dobra slika i prilika predstavnika galopirajuće kontrarevolucije – jedine revolucije koja nam se dešava već četrdesetak godina (ako ćemo kao anno domini uzeti 1971) i koja je svoje stjegonoše od početka nalazila u redovima “elite” računajući na nju i danas u još jednoj od svojih ofenziva koju vode oborivom pravnom i znanstvenom argumentacijom. Ali, kao što nas povijest uči ni jedno ni drugo nije nikad bila prepreka političkoj reakciji da nametne svoju agendu, a njihov uspjeh je uvijek ovisio o adekvatnosti odgovora političke ljevice koja ovu borbu neće dobiti ponavljajući statističke podatke iz američkih istraživanje niti histeričnim zgražanjem nad valjanošću pravne argumentacije predstavnika juridičke struke. Jednom dobivene političke borbe ne znače i zauvijek dobivene političke ratove. Ako to nismo imali na umu devedesetih kad se restaurirao stari režim u nešto drugačijoj postavi ili danas kad nam se ustavom pokušava zabraniti pravo na obitelj, onda će sutra kada oduzmu pravo ženi da odlučuje o svom tijelu, bojim se biti malo prekasno.

Izvor: Kulturpunkt

Odgovori