Pristojnost švedske Vlade nije skuplja od bahatosti hrvatske Vlade

Miljenko Jergović

Preuzeto s portala www.jergovic.com

 

 

Šezdesetsedmogodišnja švedska umirovljenica Margareta Winberg nije se, izgleda, previše iznenadila kada joj je došao službeni poziv da tog i tog dana u to i to vrijeme dođe u službeno sjedište kraljevske Vlade Rosenbad, na razgovor o zaštiti okoliša. Kada ste umirovljenik u Švedskoj, možete svašta očekivati, pa i to da vas inkognito nazove sam premijer i zatraži od vas neki savjet: naprimjer, što da radi s unučicom koja završila sedmi razred s dvije jedinice ili kako da objasni slavenskim useljenicima da ne bi smjeli plašiti patke koje mirno plivaju po stockholmskim kanalima. Ali ovoga puta radilo se o fatalnoj greški: gospođa Margareta Winberg, umirovljena fizioterapeutkinja, ima isto ime i prezime kao i bivša zamjenica premijera i ministrica poljoprivrede. Nju su iz Vlade tražili, pa je, eto, netko pogriješio, što je ustanovljeno čim je gospođa Winberg ušla u zgradu Vlade.

 

Prilika je bila svečana, uz razgovor o zaštiti okoliša nešto bi se i pojelo, a ceremonijal je bio čvrsto postavljen. Ne bi bilo drukčije ni u Zagrebu: i na Markovom trgu čalabrcne se s vremena na vrijeme, a ako je Tuđmanova kruta pamet išta naciji zavještala, onda je to ceremonijal. I kod nas se, kao i u Stockholmu, zna gdje tko sjedi, kao što bi se i kod nas moglo dogoditi da neka tajnica pogriješi pa na svečanost u Vladi umjesto bivšega ministra Zlatka Komadine pozove umirovljenog zagrebačkog nastavnika tjelesnog odgoja Zlatka Komadinu. I nije posve nemoguće da bi gospodin Komadina nastupio jednako prostodušno kao gospođa Winberg, i da bi se onako krepak, premda osamdesetpetogodišnjak, ustrčao uza drvene stube pokraj uspinjače, pa pravo u Vladu. Ali njega bi, ipak, mučio crv sumnje, jer ovo je Hrvatska, a u Hrvatskoj se, da citiramo prvoga potpredsjednika Čačića, sranja događaju!

 

Ali tu, pred portirnicom švedske i hrvatske Vlade, završava svaka sličnost. Upravo na tom mjestu započinju švedske demokratske tradicije, uključujući i pravo svakoga građanina na jednaku mjeru ljudskoga i građanskog dostojanstva. I upravo na tom mjestu svršava hrvatska demokracija, a s njom i ideja o ljudskom i građanskom dostojanstvu onih koji nisu u prilici da upravljaju sredstvima za proizvodnju ili vladaju društvenim bogatstvima, nego su samo građani Hrvatske.

 

Kada su shvatili da se pred njima ne nalazi njihova bivša kolegica, ministrica i potpredsjednica Margareta Winberg, nego njezina imenjakinja, u švedskoj Vladi postupili su domaćinski. Gospođu su odveli do mjesta koje je bilo rezervirano za njezinu nešto poznatiju parnjakinju, posjeli je i trudili se sve do kraja skupa da se tu što bolje osjeća. Kada su se svi zajedno slikali, na fotografiji je moralo biti mjesta i za umirovljenu fizioterapeutkinju Margaretu Winberg. Greške se, naime, događaju i u Švedskoj, ali tamo se obično zna u čemu se pogriješilo, tko je odgovoran i kad nešto prestaje biti greška, a postaje čovjekova sudbina. Čim se jedna anonimna građanka našla u vladinoj zgradi, jer joj je netko poslao pozivnicu koja je trebala stići bivšoj ministrici, greška je to prestala biti. Od tog časa svi su se o njoj spremno brinuli, baš kao da je pozivnica njoj i trebala biti poslana i kao da je u demokraciji samo splet okolnosti doveo do toga da je netko ministar, a netko drugi to nije. Jer, ustvari, na svečani ručak u Rosenbadu simbolično pravo ima svaki građanin.

 

A sad promislimo malo što bi se dogodilo s umirovljenim zagrebačkim fiskulturnikom Zlatkom Komadinom, pomalo nagluhim, ali još uvijek vrlo bistrim osamdesetpetogodišnjakom, da je učinio što i gospođa Winberg i da se odazvao pozivu svoje Vlade? Ne, ne bi ga zaštitari tek tako potjerali s porte. Došla bi neka gospodična u šanel kostimiću, odnjegovanih koljena, i ispričala mu se na greški, ljubazno, ali dovoljno odlučno mu dajući do znanja kako on nije taj Zlatko Komadina i kako nema što tu da traži. Ili bi mu, možda, ponudila taksi koji će ga odvesti kući. U najboljem slučaju, našao bi se tu netko tko bi osigurao da gospodina Komadinu doma u Utrinu vozi službeni BMW hrvatske Vlade.

 

Jedno je sigurno: nečemu čemu je trebao nazočiti bivši ministar Komadina, stari dobri gospodin Komadina, koji se svake nedjelje penje na Sljeme, vjeruje u bratstvo svih ljudi i svake četiri godine glasa za crvene, nikako, niti u ludilu, ne bi mogao pristupiti. I tu je glavna razlika između Švedske i Hrvatske. Sve drugo je sporedno, uključujući i društveno bogatstvo, bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika, demokratske tradicije…

 

Nije se gospođa Margareta Winberg družila s ministrima, niti su oni o njoj vodili računa kao da su je ugostili u vlastitom domu, zato što je Švedska bogata zemlja, niti je gospodin Komadina ostao na porti zato što je Hrvatska siromašna. Naime, i jedno i drugo jednako košta. Poručiti građanima pred praznik rada da manje telefoniraju pa će im ostati novca da plate račune za struju, kao što je to, s visine svoje društvene moći i materijalnog bogatstva, učinio prvi potpredsjednik Čačić, te tako efikasno s porte odjebati starog gospodina Komadinu, i gospođi Winberg priuštiti jedno ugodno popodne u Rosenbadu, jednako je skupo ili jednako jeftino. Nijednu krunu, nijedan euro više Šveđani nisu potrošili na pristojno ophođenje sa svojom građankom.

 

Ali možete li zamisliti, ovoga Prvog maja, godine 2012, hrvatske ministre kako se u dvorani za bankete roje oko staroga fiskulturnika i ljubazno viču da bi ih mogao čuti, a on ih, stariji i iskusniji, savjetuje oko nekih životnih sitnica? Ne, to je onako baš nezamislivo. Zato se ni stari gospodin Zlatko Komadina neki dan nije zaputio na Markov trg, nego je lijepu bijelu pozivnicu sa zlatotiskom hrvatskoga grba, zataknuo u staklo kuhinjskog kredenca, uz crno-bijelu fotografiju na kojoj je sa svojom pokojnom gospođom, šezdeset i neke, na prvomajskom uranku u Crikvenici.

 

I onda, je li u Švedskoj na vlasti lijeva ili desna vlada? Ne, nije, u Švedskoj je na vlasti švedska vlada…

 

Odgovori