Pride je prošao mirno, no je li demokracija postala dostojanstvena?

Pravo lice ovakve, silom nametnute tolerancije izrazio je doajen hrvatske književnosti i protesta, Predrag Matvejević kad je rekao: „Ne osjećam se ugodno zbog toga što nas je policija okružila sa svih strana, te nam je na taj način oduzeto pravo prosvjedovanja, odnosno pravo na rizik, koje je temelj svake borbe na pravo. Sve je vrlo lukavo i spretno izvedeno. Neće nas nitko gađati kamenjem, ali mi smo ti koji smo opkoljeni.“ I opet jednom getoizirani.

Pride 2012

Nakon prošlogodišnjeg nasilja i ispada mržnje, ovogodišnji je splitski Pride postao prvorazredno sigurnosno, ali i političko i demokratsko pitanje, oko kojeg se razvila vehementna javna rasprava koja je na trenutak s naslovnica potisnula čak i nogometni Euro.

 

Ne bih se složila da je tu primarno riječ o “kulturnim ratovima”, sintagmi koja političke probleme gura u prostor kulture, tradicije i mentaliteta, kako je to konstatirao opinion-maker Jutarnjeg lista, Davor Butković. Riječ je o par excellence političkoj raspravi o temeljnim vrednotama demokracije, kakve Hrvatskoj notorno nedostaju još od vremena utemeljenja države, kad su bespogovorno zatirana prava jedne druge manjine. Da, naravno, agresivno su napadnuta i prava većine da živi u zajednici kakvu je odabrala, ali o tome se ionako stalno govori, uglavnom bez ozbiljnijeg uključivanja manjina.

 

Ugrožena prava jedne druge, ovog trenutka nepopularne manjine, prizvala su tu odgođenu i potisnutu raspravu iz kolektivne nesvijesti i izbacila ravno u „dnevni boravak“ (splitsku rivu). Zbog toga ova rasprava nadilazi važnost statusa seksualnih manjina i simptomatična je za opću debatu o stanju demokracije u Hrvatskoj i hrvatskom demokratskom „mentalitetu“.

 

U toj raspravi iskristaliziralo se nekoliko tipova diskursa koji zaslužuju mnogo ozbiljniju pažnju nego što će to biti moguće u ovom pregledu. Razmotrimo barem one koji su se u javnosti nametnuli kao dominantni.

 

Tek su rijetki javni dužnosnici i druge javne osobe koje se oglašavaju u ime uvrijeđene moralne većine koji su otvoreno iskazivali mržnju i netoleranciju kakvu je u Saboru pokazao zastupnik HDSSB-a Zoran Vinković. Svoj vehementni govor „čovjeka iz naroda“, uvaženi je zastupnik, usput, obilježio solidnom količinom neznanja. On, naime, vjeruje da je „peder“ lijepa hrvatska riječ, koju u Saboru ne želi zamijeniti tuđicom „gay“. (Možda bi mu neko trebao objasniti da isti korijen s pederom dijeli i riječ pedagogija, čije izbacivanje iz saborskih rasprava, nadamo se, neće zahtijevati.)

 

Djelatni vladajući, predsjednik države, Josipović i Vlade, Milanović, uglavnom su pozivali na toleranciju i pri tome koristili argumente ustavnog prava na okupljanje i izražavanje stavova i mišljenja – ako se sve odvija u skladu sa zakonima. Izbjegli su, dakako, naglasiti i pravo LGBTQ zajednice na artikulaciju i izražavanje kolektivnog identiteta. „Ne moramo dijeliti iste svjetonazore, ako vam se ne sviđa, okrenite glavu“, poručio je iz tog konteksta premijer.

 

Slično je govorila i ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, osim što je energičnije zagovarala klasična mjesta liberalne demokracije – slobode, prava i, dakako, europske vrednote; nije pozivala na okretanje glave, već na aktivno sudjelovanje i solidarnost. I neki humanistički intelektualci, poput splitske psihologinje Mirjane Nazor, zagovarali su toleranciju po modelu jednaki, ali odvojeni. Nazor je, dan uoči Pridea, sa stranica Slobodne Dalmacije, Splićanima poručila – ne moramo ih voljeti, ali nemojmo vrijeđati… budimo razumni i realni… da bi, slično kao i premijer, onima kojima se ova manjina ne sviđa sugerirala da okrenu glavu i gledaju u nekom drugom smjeru.

 

Predstavnici Katoličke crkve zadržali su svoj stav odbojnosti, ukazivanja na zlo i moralnu dekadenciju, no ovoga su puta, barem oni koji su se oglasili javno (urednik Glasa Koncila, don Ivan Miklenić i dubrovački biskup, mons. Mate Uzinić) govor otvorene netolerancije zamijenili su pozivom na kršćansko čovjekoljublje, snošljivost i tihi, nenasilni, prijezir i izolaciju onih koje inače smatraju zabludjelima i neprirodnima – i katolicima predložili šetnju Mosorom ili Marijanom. Uzinić je čak spomenuo i potrebu uvažavanja drugih i drugačijih, što je u javnosti odjeknulo kao priličan odmak od uobičajenog žargona katoličkog klera.

 

S diskursom tolerancije kao društvenog stava, koliko god se na izgled činio progresivnim i politički je pragmatičan i opravdan kad treba spriječiti nasilje, problem je u tome što on tolerira kamufliranu netoleranciju i potencijalno vodi u aparthejd (jednaki ali odvojeni, ili nejednaki ali zabludjeli). Osobito kad je riječ o manjini koja je takoreći do jučer bila zakonski nezaštićena i diskriminirana, a u društvenim praksama još je uvijek izolirana, ekskomunicirana, nerijetko podvrgnuta zlostavljanju, pa i najokrutnijim oblicima nasilja i iživljavanja od strane „normalne“ većine.

 

I splitski gradonačelnik Željko Kerum apelirao je na „nenasilno“ javno iskazivanje prijezira i aktivno pokazivanje homoseksualcima da nisu dobrodošli u njegov grad, tako što će Splićani u to vrijeme izbjegavati i Pride i rivu. To je, u najmanju ruku čudno ponašanje jednog gradonačelnika u čiji opis radnog mjesta spada i briga o ekonomskom prosperitetu grada. A i pederi su – kao što je to govorio jedan splitski transparent – radnici, ali i potrošači.

 

Prikriveni ili ublaženi diskurs mržnje i isključivanja, obilno su, međutim, nadoknadili neki medijski djelatnici. Navesti ću samo dva ekstremna primjera. Ivan Ugrin, kolumnist Slobodne Dalmacije, doduše u kontekstu redovite rubrike suprotstavljenih mišljenja, grmio je da je na djelu očigledna „poganska revolucija“ koju propagiraju gospodari kaosa, želeći u neredu stvarati novi svjetski poredak, u čemu ih zdušno pomažu uglavnom lijeve političke snage i ostrašćena piskarala. Zaista, pogolem zalogaj za jedan mali karneval različitosti!

 

Portal Dnevno.hr objavio je tekst svog redovitog suradnika, Marka Juriča: „Gay Pride ‘Marš na Split’“ kojeg bi se, na prvi pogled, također moglo svrstati u diskurs prava, ali s tipičnom demonstracijom potpunog nerazumijevanja temeljnog smisla filozofije i sustava funkcioniranja prava.

 

Autor, naime, u splitskom Prideu vidi „dobro organizirani pokušaj puča i svrgavanja…većinskih svjetonazora“, lamentira nad ugroženim pravima većine, a u nastavku opravdava i u stvari otvoreno prijeti otvorenim nasiljem po analogiji s onim iz 1991., kad je glavno obilježje lokalnog mentaliteta, splitski dišpet, po Juriču, doveo do toga da razjarena masa (navodna većina), ispred Banovine, svojeručno zadavi mladog Makedonca, ročnika JNA. Tekst je, to treba otvoreno reći, simptomatičan proizvod fašistoidnog uma koji u ime navodno ugrožene većine, neke izmišljene tradicije i nacionalnih svetinja, iz pozicije iskonstruirane ugroženosti poziva na preventivno nasilje. Takav je i drugi tekst dotičnog portala o splitskom Prideu, „Okupacija u 26 slika“ na čije teorije zavjere više ne vrijedi trošiti riječi, nadmašili su i SANU iz devedesetih godina prošlog stoljeća.

 

Sličnu su retoriku, uz pomoć zamjene teza, primijenile i neke ad hoc stvorene građanske i studentske inicijative i „stožeri za obranu rive“. Pozivajući se na većinska prava i demokraciju kao vladavinu većine, demonizirali su Pride i seksualne manjine. Iako je pomak iz žargona otvorene netolerancije i kulturalnog šovinizma sam po sebi zanimljiv, jer pokazuje da ga više nije moguće zaobići, čak i kad se pokušava utjecati na iracionalnu podlogu straha od različitosti ( a i pomak od sedam milja počinje s malim pomacima), ovdje je zloupotreba nekih pojmova evidentna do prozirnosti. Temeljni koncept demokratske jednakosti supstituiran snažnim moralističkim stavom i tradicionalnim, u pravilu patrijarhalnim i nacionalističkim vrednotama podmeće se kao demokratsko većinsko pravo.

 

Splitski gradski zastupnik Luka Podrug (HČSP) odluku ministra policije da odobri prvobitnu rutu kretanja Pridea, doveo je u sukob s demokratskim pravom većinskog Splita da samoupravlja svojim gradom, što je, treba priznati, vrlo lukav obrat, kao i najava jednog od članova tih inicijativa da će pružati miran, gandijevski otpor. Sve su to, više-manje, eklatantni primjeri aproprijacije diskursa prava i postupaka onih kojima se ta prava negiraju. Nenasilje, kao što znamo, homoseksualne zajednice zagovaraju kao jedno od temeljnih načela u svojoj borbi.

 

Osim što nigdje nisu objasnili kako su njihova prava ugrožena time što jedna manjina zahtijeva ista prava koja oni već imaju, pa je dakle riječ o širenju prostora prava, a ne o njegovom ugrožavanju, u diskursu homofobnih inicijativa zapravo uopće nije riječ niti o pravima, niti o brizi za demokraciju koju su reducirali na neupitnu vladavinu većine (ili vladavinu etnički definiranog naroda). Moderna demokratska teorija već najmanje dvjestotinjak godina demokraciju kao vladavinu većine nadogradila je mehanizmima zaštite temeljnih prava i sloboda pojedinaca i posebnim pravima manjina koje većina tendira diskriminirati i isključivati.

 

Zato su manjine s pravom glasne kad zahtijevaju, ne samo zaštitu od diskriminacije, slobodu od nasilja i jednakost pred zakonom, već i priznavanje njihovih (dobrovoljnih, kao uostalom i kod heteroseksualaca) obiteljskih veza i odnosa, kao i pravo na javno izražavanje svog seksualnog i rodnog izbora, osobnih i kolektivnih identiteta. Pri tom, artikulaciju identiteta ne treba brkati s etničkim i nacionalističkim identitetskim politikama kakve su devedesetih godina obilježile smjer povijesti na prostorima bivše Jugoslavije.

 

A upravo su to, u HRT-ovom talk showu angažiranih intelektualaca Peti dan uradili voditeljica emisije, Ankica Čakardić i Srećko Horvat, sveprisutni glasnogovornik nove, radikalne hrvatske ljevice kad su LGBTQ populaciji, (usput i feminizmu) uoči splitskog Pridea, predbacili zaokupljenost kulturno-identitetskim pitanjima i izostanak klasne borbe (?!), odnosno nešto preciznije, strukturno-klasne dimenzije diskriminacije te populacije (pretpostavljam, mislilo se na njihovu materijalnu egzistenciju). Usprkos činjenici da gay aktivizam, kao i queer teorija vrlo često govore i o profesionalnoj i ekonomskoj diskriminaciji populacije, Horvat je njihove argumente ilustrirao anegdotalnim dokazom da će se gayevi najprije identificirati kroz svoju seksualnu orijentaciju, a tek onda kao pisci ili pripadnici profesije?!

 

Nije baš jasno kakve veze profesija pisca i slične imaju s egzistencijalnim položajem radničke klase, ali osobno nikada nisam srela, ni gay ni heteroseksualnu osobu koje bi se najprije predstavljala svojom seksualnom orijentacijom. Eventualno to, neverbalno, kroz neosviješteno rodno izražavanje, čine prosječni, bijeli, heteroseksualni muškarci srednje klase, čiji se spolni identitet i njegovo rodno izražavanje (maskulinost) ionako smatra normom u odnosu na koju se mjere svi drugi rodni i spolni identiteti, dok oni sami ostaju slijepi za probleme drugih i drugačijih.

 

Na sličan način Nino Raspudić – koji je u dotičnoj emisiji forsirao tezu o nametnutosti, uvezenosti i sponzoriranosti splitskog Pridea, ponajprije iz zagrebačke „metropole“, a generalno od globalnog ekonomskog liberalizma – ustvrdio je da niti u organizaciji (Domine se ne računaju, jer su feministička organizacija, a takve Raspudićev tip intelektualnog diskursa ionako ne priznaje), niti na samom Prideu ne sudjeluju „autentični“ splitski gayevi. Valjda iz istog onog splitskog dišpeta, kojeg u tekstu s portala Dalje.hr spominje Marko Jurič, a koji (dišpet) Raspudić nazire i u prošlogodišnjem nasilju, kao reakciji na imperijalizam sa strane.

 

Ovdje bi empirijski test bio dobrodošao, kad već intelektualne ekstrapolacije vode u pogrešne zaključke. Kao prvo, u splitskom gay Prideu itekako su sudjelovali i lokalni gejevi i lezbijke (osobno poznajem neke), a da se sazna zašto od aproksimativno dvadesetak tisuća pripadnika te populacije ogromna većina ne dolazi, dovoljno bi bilo porazgovarati s jednom splitskom lezbijkom. Zbog straha. I to ne samo straha od fizičkog nasilja, nego i straha od obitelji, susjeda, radne sredine i općenito prepoznavanja nakon kojeg slijedi stigma da si, ako već ne peder onda barem sponzoruša financijskog kapitala.

 

Nova ljevica u javni diskurs i središte teorijske i političke pažnje nastoji vratiti materijalnu osnovu ekonomske i društvene reprodukcije i radništvo kao klasu i nositelja promjene nepravednog liberalno-kapitalističkog svjetskog poretka. No usputni pokušaji da se u ime klase – kojoj je i samoj potrebna svijest o sebi, to jest svojevrstan identitet da bi mogla postati povijesni subjekt, ali to je već jedna druga tema – obezvrijede akteri svake druge progresivne politike i potencijalni nositelji promjene društvene zbilje, pogotovo kad je riječ o diskriminiranim manjinama čija svakodnevna politička borba nameće i potrebu izgradnje kolektivnog identiteta, završavaju u banalnom ahistorijskom etiketiranju i patroniziranju, što je u spomenutoj emisiji uočila i Nadežda Čačinović. Ili, još apsurdnije, nametanjem nekog drugog, u ovom slučaju klasnog identiteta kao politički korektnog.

 

Osobne slobode i spolno samo-određenje ne mogu biti supstituirani nikakvim višim ciljevima. Pripadnici diskriminiranih manjina, pa tako ni gejevi i lezbijke, nemaju obavezu priključiti se radikalnim inicijativama za rušenje globalnog ekonomsko-političkog poretka da bi imali pravo zahtijevati prava koja u danom poretku ostali ljudi već imaju. Spolnost kao snažno obilježje svačije osobnosti i važna identitetska komponenta treba biti priznata i kad je riječ o kreiranju javnih politika i kad je riječ o participaciji u odlučivanju o prirodi političke zajednice u kojoj želimo živjeti. Lokalno i globalno. Tako su (nekako) razmišljali i Rosa Luxemburg i Wilhlem Reich.

 

Petstotinjak pripadnika i pripadnica LGBTQ populacije i njihovih podržavatelja konačno su i rekla bih prethodnoj javnoj raspravi unatoč, nakon svega ipak „mirno“ simbolički zaposjeli javni prostor koji po svim postulatima liberalne demokracije pripada i njima. Prošetali su rivom i izrazili svoja potraživanja prava koja su inače već upisana i u Ustav i u zakone Republike Hrvatske. Iako svi sudionici i svjedoci povorke svjedoče o odličnoj atmosferi i zadovoljstvu što je konačno i onim građanima koji ih vole dana prilika da to pokažu, dogodilo se to, nažalost, tek pod pokroviteljstvom 900 pripadnika raznih rodova policije, pozornika, specijalaca, interventnih i undercover policajaca. Slučajni turisti iz raznih krajeva svijeta na novinarska pitanja kako to izgleda kod njih, opisivali su gay parade u svojim zemljama kao vesele događaje općeg ponosa i slavlja što je još jedna skupina njihovih sugrađana osvojila univerzalna ljudska prava.

 

Neposredno nakon Pridea, predstavnici organizatora, splitske Domine, i zagrebačke grupe Kontra i Iskorak, koje zaslužuju svako priznanje za hrabrost, upornost i izvrsnu organizaciju, davali su gotovo euforične izjave o tome kako je splitska demonstracija ponosa u potpunosti uspjela. Hvalili su represivne organe i ponešto zaoštravali dijalog s predstavnicima političke elite, koji su se na splitskom Prideu također pojavili s neuobičajeno jakom reprezentacijom. Netko je izračunao da je Prideu nazočila četvrtina Vlade RH. Sanja Juras iz Kontre, nazvala ih je, međutim, licemjerima, jer nisu htjeli nastupiti i u službenom programu, ali to već spada u klasičnu dinamiku povuci-potegni odnosa između organizacija civilnog društva i vlasti.

 

Zadovoljstvo policijom i izvršnom vlašću u ovoj je prilici potpuno opravdano, a pohvale zaslužene, jer bez njihove zaštite nitko ne može ostvariti svoja prava u sukobu s antagoniziranom većinom kad se ponaša kao razularena masa i reagira iracionalno. Najmanje to mogu seksualne i rodne manjine koje zbog prirode svoje različitosti kod samoproglašene „normalne“ većine izazivaju paniku i visceralne reakcije – one iz želuca i iz „muda“. Zaštita od nasilja, jednakost, ravnopravnost i garanciju ostvarivanja svih prava koje podrazumijeva izvorni koncept demokratskog građanstva, ono je što od prosvijećene, pravedne i pravne države i očekujemo.

 

No, svojevrsno zadovoljstvo i trijumf moralne većine proglasio je i splitski gradonačelnik Kerum, a mogli bi to i oni predstavnici klera koji su pozivali na demonstraciju odbojnosti i prijezira drugim, navodno nenasilnim, sredstvima – ignoriranjem i izolacijom. Splitska riva, koja inače u to doba dana vrvi posjetiteljima i prolaznicima, ostala je poluprazna, a potencijalni nasilnici, zapravo svi koje je policija kao takve identificirala, policijskim su barijerama zadržani na sigurnoj udaljenosti. Pravo lice ovakve, silom nametnute tolerancije izrazio je doajen hrvatske književnosti i protesta, Predrag Matvejević kad je rekao: „Ne osjećam se ugodno zbog toga što nas je policija okružila sa svih strana, te nam je na taj način oduzeto pravo prosvjedovanja, odnosno pravo na rizik, koje je temelj svake borbe na pravo. Sve je vrlo lukavo i spretno izvedeno. Neće nas nitko gađati kamenjem, ali mi smo ti koji smo opkoljeni.“ I opet jednom getoizirani.

 

Pouka glasi da toliko zazivana tolerancija može biti tek minimalni zahtjev, a ne poželjno stanje odnosa u društvu. Stvarna jednakost i društvena ravnopravnost zahtijevaju mnogo više od zakonske zaštite od diskriminacije i policijske zaštite od nasilja. Jedna je djevojka na Prajdu nosila transparent s natpisom „Moj se život tiče i tebe“, a prave demokratske i ljudske poruke čule su se na riječkom defileu podrške splitskom Prideu i sveukupnoj LGBTQ populaciji: Mi svoje manjine volimo, prihvaćamo i odobravamo njihove izbore.

 

Suvremena lingvistika i psihologija od nedavno se bave jednom disciplinom koja interakciju psiholoških, socijalnih i lingvističkih fenomena koji uključuju i javni govor pokušava razumjeti kroz novi pristup. Riječ je o diskurzivnoj psihologiji. Iako se, u terapijske svrhe, za sada primjenjuje samo u bliskim zajednicama i osobnim odnosima, terapiju diskursom trebalo bi proširiti i na javne rasprave i vrednovanje njihovog učinka, jer javni govor i javne rasprave utječu i na oblikovanje vrijednosnih stavova i na prirodu neke zajednice i načine na kojoj će se u njoj participirati i odlučivati.

 

Odnosno, da parafraziram stih iz jedne pjesme beogradskog pjesnika Slobodana Blagojevića koja je „opjevala“ statusu seksualnih manjina još davnih osamdesetih: Uostalom, Balkanu je (čitaj: današnjoj Hrvatskoj) umjesto opštenarodne obrane (čitaj: sigurnosne prevencije) potrebna općenarodna psihoanaliza. Koja bi dovela i do promjene javnog

 

Tekst preuzet portala Banka.hr

 

Izvor: www.6yka.com

 

 

 

Odgovori