Oliver Frljić: Revolucija nije moguća jer vlast svojata novac poreznih obveznika

oliver frljić

Posljednja ovoljetna dramska premijera Dubrovačkih ljetnih igara, Büchnerova “Dantonova smrt”, u nesvakidašnjoj inscenaciji uvijek provokativnog Olivera Frljića, donijela je tom redatelju, čije je nagrade teško pobrojiti, i “Orlanda” za najuspješnije dramsko ostvarenje festivala u ovoj sezoni.

U tjednima prije i poslije premijere taj je komad, nadahnut potresnim događanjima iz Francuske revolucije, zbog nesvakidašnjega redateljskog pristupa, golicao pozornost javnosti i izazivao različite reakcije.

Frljićeva režija zahtijevala je i potpunu predanost umjetničkom činu samih posjetitelja, koji su radnju pratili sjedeći zatočeni unutar pozornice iz koje su im virile samo glave i iz neobične pozicije pratili kazališnu priču punu nasilja i brutalnosti, očiju usmjerenih prema giljotini na kojoj je iz artističkih razloga glavu izgubila i jedna – kokoš, koja je, doduše, već bila mrtva. Iako je prema prvotnoj zamisli u trenutku dekapitacije trebala biti živa, zbog intervencije Društva prijatelja životinja i Veterinarske inspekcije ta je scena izmijenjena, no ispod prašine koja se digla oko predstave, na kraju sezone redatelja je čekao kipić – Orlanda.

Kako se osjećate nakon svih događanja proteklih tjedana?

 

Osjećam se jako iscrpljeno jer sam zbog svih događanja koja su pratila predstavu bio pod popriličnim stresom. Zabrana Veterinarske inspekcije utjecala je na ono što se događalo na sceni i nakon što sam je inkorporirao u sami komad, predstava je dobila jednu novu dimenziju. Kao redatelja zanimalo me je, naime, pitanje realne smrti u kazališnoj izvedbi, odnosno što se tada događa i je li to još uvijek kazalište. Iako je ono ostalo bez odgovora, otvorilo se jedno drugo pitanje, a odnosi se na licemjernost društva. Držim da je vrhunsko licemjerje prozivati nas zbog nečega što cijelo društvo radi i štoviše pritom se pozivati na legislativu koja preslikava upravo takvu vrstu ponašanja društvene zajednice i neshvatljivo je da se neka udruga ljubitelja životinja poziva na isti taj zakon koji u mnogim drugim slučajevima dopušta ubijanje životinja. No, time se predstava otvorila prema nekim drugim pitanjima i krenula u pravcu o kojemu zapravo dotad nisam ni razmišljao i počela se baviti širim društvenim problemima.

Jeste li dobili odgovor na pitanje koje vas je također zanimalo, a vezano uz mogućnost revolucije u neoliberalnom kapitalizmu i je li ona danas svedena na politički aktivizam ili se u općoj političkoj i ekonomskoj krizi mogu nazrijeti konture nekog novog prevrata?

 

Pa, odgovor sam dobio već na samoj premijeri “Dantonove smrti” kada je jedan od glumaca na sceni, Dražen Šivak, na početku predstave postavio pitanje gradonačelniku Dubrovnika Andru Vlahušiću je li platio ulaznicu za predstavu. Gradonačelnik je odgovorio kako nije platio ulaznicu, ali da je platio predstavu, za što je iz publike dobio pljesak, a taj je aplauz zapravo odgovor na pitanje jesu li revolucije danas moguće. Ne, nisu moguće, ma kako nezadovoljni bili sve dok građani drže prihvatljivim da se izvršna vlast izjednačava s pravima poreznih obveznika. Zapravo, uvjeren sam da smo jako daleko od bilo kakvih revolucija, a evo, kako vidimo, i Grčka koja je bila vrlo blizu jednom takvom prevratu, u jednom se trenu – zaustavila. Dimenzije političke i ekonomske krize koja je zahvatila svijet su ogromne, sa svim posljedicama koje je prate i ne kažem da se jednog dana revolucija neće dogoditi, ali smatram da smo još uvijek prilično daleko od nje.

Što vas je veselilo u radu na ovom projektu?

 

U svakom slučaju odlični suradnici i sjajna glumačka ekipa s kojom mi je bilo veliko zadovoljstvo raditi. Osobito me veselio ponovni susret s ovim Büchnerovim djelom, koje sam postavljao prije nekoliko godina. U tadašnjem iščitavanju tog teksta bio sam posebno zaokupljen ženskim pitanjem unutar Francuske revolucije jer znamo da su unatoč svim promjenama koje je taj događaj donio svijetu, žene i dalje ostale bez prava glasa. Iz tih sam vizura tada čitao “Dantonovu smrt”, dok su me u ovom drugom iščitavanju tog zanimljivog teksta zanimala neka druga pitanja. Nakon izvjesnog vremena nastojat ću se ponovno vratiti “Dantonovoj smrti” i još jednom uprizoriti to Büchnerovo djelo.

Koje kazališne projekte planirate u međuvremenu?

 

U međuvremenu ću se posvetiti nekim drugim predstavama pa me tako već 21. rujna u zagrebačkom “Kerempuhu” očekuje premijera Nušićeve “Gospođe ministarke”, koja se na ovim prostorima dugo nije igrala, a postavljam je na izvornom jeziku na kojemu je i napisana. To je sjajan tekst odličnog autora, koji je nažalost uvijek aktualan, pa je tako i ovo vrijeme u kojemu živimo pravo za izvedbu tog komada.

Veseli li vas što ste nakon svega nagrađeni “Orlandom” za režiju “Dantonove smrti” na Igrama i što vam uopće znače priznanja?

 

Uvijek gledam tko mi ih dodjeljuje, a u ovom slučaju u Ocjenjivačkom sudu za dodjelu “Orlanda” za najuspješnije dramsko ostvarenje ovogodišnjih Igara bili su ljudi koje izuzetno cijenim – Željka Turčinović, Hrvoje Ivanković i Davor Mojaš. Zbog toga mi je ta nagrada izuzetno draga, a osim što je priznanje za ono što smo radili, doživljavam je i kao neku vrstu kompenzacije za sve muke koje su pratile rođenje “Dantonove smrti” ovoga ljeta na Sv. Ivanu.

 

Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije

 

Izvor: www.6yka.com

Odgovori