Nema ništa loše u tome što više ništa ne moraš pamtiti, postoji aplikacija koja će to uraditi umjesto tebe.

Religije-i-internet

Ako se dobro sjećam, naslov jedne od onih  blesavih knjiga samopomoći  je «Moć pozitivnih misli». Zašto smatram da su sve  knjige takvog ili sličnog naziva blesave, pokušat ću objasniti.

 

Zapravo, bilo bi pošteno reći – nije jadna knjiga blesava, kao što nije blesav niti smartphone kao takav, blesavi su ljudi koji se jednim ili drugim religiozno koriste vjerujući (što je u nekim slučajevima istina, no u većini slučajeva se po zakonima placebo efekta samoostvaruje) da će im to pomoći. Dakako, nema ništa loše u tome da bez proživljenih trauma i bez učinjenih grešaka osvijestiš kako negativne misli mogu loše utjecati na tvoju želju za radom, samopuzdanje, a time i izvedbu. Kao što nema ništa loše u tome što više ništa ne moraš pamtiti, jer postoji aplikacija koja će to uraditi umjesto tebe.

 

Međutim, potreba  za tim da ti netko kaže da moraš vjerovati u nešto, ako želiš da se to ostvari, kao i za tim da netko ili nešto pamti svih tvojih 1000 lozinki je zapravo proizvod današnjeg postmodernog (ili čak supermodernog) doba, izravan ili neizravan.

 

Ako sam dovoljno dobro upućen u antropološka saznanja o starim narodima i njihovim magijskim običajima, mogu reći da su ti isti stari narodi koji su, u najboljem slučaju, kao oruđe koristili kamenu sjekiru, bili mnogo upućeniji u ovu problematiku od današnjih ljudi. Naime, oni su dobro znali (ili su barem vjerovali u to zato što je to bila njihova religija) da je vrlo teško očekivati pozitivan ishod u lovu na mamuta ako u njega krenu uplašeni k’o zečevi. Radi toga su izvodili razne magijske obrede, poput plesa (pretpostavljam sličnog našem kolu) kako bi dobili hrabrost od onoga što su oni nazivali bogovima, ili totemima, a što se danas naziva pozitivnom energijom što se kao virus širi među dobro (fizički ili ne, svejedno) povezanim sudionicima nečega što dovodi u ekstatično stanje, što svaki ples, uostalom, i čini.

 

Dalje su se ti običaji razvijali, ljudsko vjerovanje u pozitivnu energiju je dobivalo nova obličja, sve dok nije poprimilo jednu zavidno razvijenu formu, kršćanstvo ( možemo tu uzeti kao primjer bilo koju drugu monoteističku religiju), koja je omogućila pojedincu da samostalno doživi ekstatično iskustvo, kroz molitvu kojoj Huxley u «Vratima percecije» pripisuje «moć» da, kao posljedicu ubrzanog izgovaranja riječi bez pravilnih udisaja, smanji količinu kisika u mozgu i time pripremi podlogu za autosugestiju i halucinacije.

 

Međutim, u današnjem postmodernom društvu, koje je razvilo svoj poseban doživljaj racionalnog, što s razumom ima malo veze, razvio se kult znanosti, što je, naravno, osiguralo sjajan teren za ulazak kojekakvih «znanosti» i «znanstvenika» u mainstream medije prilagođene širokim, blesavim masama. Danas svatko s priključkom na Internet ima pravo sebe smatrati intelektualnom veličinom koja je «prerasla» religiju, drugim riječima, kojoj nisu potrebni crkveni poglavari kako bi došla u dodir sa svojom duhovnošću.  Ne, tim modernim racionalistima su potrebne mediokritetske knjige kako bi povratili samopouzdanje koje im je pretežno kapitalistički duh ovoga vremena oduzeo. Dok su se naši «primitivni» preci bojali mamuta, životinje veće od današnjeg bika, naši se sveznajući suvremenici najviše boje – ljudi. Slično tomu, dok su se njihovi davni preci identificirali sa zajedničkim pretkom, totemom, oni se identificiraju sa zajedničkim proizvodom, brendom. Ali, ne, oni su racionalni, neustrašivi i njima ne treba nikakav vrač ili svećenik da ih ohrabri i kaže im što je dobro za njih, a što ne. Dovraga, pa čemu služe reklame???

 

P.S. I ne, katolici NISU bolji od muslimana, kao niti crnci od bijelaca. Kao, uostalom, niti muškarci od žena. Osim ako ne koriste Applove proizvode. Jebeš Samsung. To ionako proizvode jebeni Koreanci.

Odgovori