Mrak na mozgu

Zoran Milanović prošle se subote, na sjednici Glavnog odbora SDP-a, osvrnuo na šovinističke izjave saborske zastupnice Ruže Tomašić i Dinamova gazde Zdravka Mamića, upućene Srbima i ostalim manjinama u ovoj zemlji. Premijer je, ukratko, istupe rečenih persona proglasio društvenim zlom, naglašavajući da se hrvatski građani ne smiju dijeliti na Hrvate i “goste” (Tomašić), te da je pogrešno dokazivati vlastito hrvatstvo mržnjom prema Srbima (Mamić).

Pokušavajući slikovitije dočarati opasnost izjave Ruže Tomašić, Milanović je rekao da nije isto u Hrvatskoj i Finskoj izgovarati rečenice kakve izgovara spomenuta zastupnica, jer Finska nije imala iskustvo građanskog rata. Nova TV na tom je mjestu prekinula premijerovu izjavu – koja je u nastavku imala rečenicu o brutalnom i agresorskom ratu protiv Hrvatske – pa se idućeg dana digla kuka i motika na predsjednika Vlade koji smatra da se u Hrvatskoj vodio građanski rat. HDZ je sazvao novinare da zatraži ostavku predsjednika Vlade zbog veleizdajničkog pogleda na Domovinski rat, a zatim su se javile mnogobrojne ratne i stradalničke organizacije s istim zahtjevom i sa zapjenjenijom retorikom.

(Usput, sasvim je nejasno zašto bi bilo tako skaredno karakteriziranje prošlog rata – i građanskim. U knjizi “Goli život”, uopće najozbiljnijem znanstvenom djelu o prošlom ratu u Hrvatskoj, Ozren Žunec zaključuje da je u razdoblju od hrvatskog proglašenja nezavisnosti 25. lipnja 1991 – nakon čega slijede prvi veći oružani sukobi – pa do konca listopada 1992, kad se Jugoslavenska narodna armija/Vojska Jugoslavije povukla iz Hrvatske, ova zemlja bila izložena agresiji Srbije i Crne Gore, odnosno Savezne Republike Jugoslavije. Poslije toga, od listopada 1992. do kolovoza 1995, bila je riječ o nemeđunarodnom oružanom sukobu, to jest građanskom ratu, u kojem su na jednoj strani bile legalne Vladine trupe, a na drugoj odmetničke oružane snage, a Srbija i Crna Gora pojavljivala se kao podupirateljica pobunjeničke strane u unutardržavnom sukobu. Opseg i intenzitet te potpore od listopada 1992. do kolovoza 1995, prema profesoru Žunecu, nisu bili dovoljni da bi se ispunila definicija agresije koja egzistira u međunarodnom ratnom pravu.)

U nedjelju popodne u Kistanjama su napadnuta osmorica bogoslova iz manastira Krka, a iste večeri u HTV-ovu Dnevniku 3 gostovala je R. Tomašić koja je predsjednika SDSS-a Vojislava Stanimirovića, uz blagonaklonost urednice i voditeljice, neargumentirano optuživala za sudjelovanje u ratnim zločinima, te ponavljala ranije izljeve netrpeljivosti prema nehrvatima u Hrvatskoj. Milanović se u ponedjeljak ujutro pojavio pred novinarima. Još energičnije i jasnije osudio je govor mržnje koji je doveo do ozlijeđenih bogoslova u Kistanjama, ali se pritom s vidnim zgražanjem osvrnuo i na medijsko relativiziranje društvenog zla koje se širi i potpiruje iz vrlo određenih političko-paraobavještajnih krugova. I odavno nije bio tako u pravu: dok se premijer oštro suprotstavljao otvorenom šovinizmu, medijska se scena počela pretvarati u kolektivnog eksperta za političko komuniciranje i javne nastupe Zorana Milanovića. Te nam Milanović mijenja karakter armiranobetonskog Domovinskog rata, te se ne zna izražavati, te ne zna da je Finska imala građanski rat, te vrijeđa nastavnika povijesti i Dinamova spikera iz Špičkovine, te vrijeđa sve naše špičkovine kao takve, te se samo svađa sa svima, te je arogantan, te je nepripremljen… Ali nigdje suštine: Milanović je u dva istupa od subote do ponedjeljka, pa onda i u utorak u Saboru, zapravo govorio jedino o pogubnosti šovinističkog i ksenofobnog poimanja ove zemlje i njezine stvarnosti, no dobrom dijelu naših medija – predvođenih Hrvatskom radio-televizijom, drugim televizijama i izdanjima Styrije – sve je bilo zanimljivije od premijerovih pravih poruka.

Naravno da Milanović u svojim javnim nastupima ima suvišnih rečenica, improvizatorskih digresija i gafova, ali sasvim je nenormalno da se značajan dio medija, umjesto da radi vlastiti posao, stavlja u ulogu premijerova PR-savjetnika, pa se bave načinom, tonom, onim što nije rekao a trebao je, onim što je rekao a trebao je prešutjeti… Tako u treći plan pada sve ono važno i sasvim jasno što je Milanović izgovorio, jer mediji i novinari zadojeni nacionalizmom, političkom malicioznošću i ličnim animozitetima ne žele čuti što premijer uistinu govori, nego oko njegovih istupa podižu dimnu zavjesu čiji je jedini smisao – bez obzira na raznolikost motiva – da se relativizira društvena opasnost koja se agresivno širi s desnog krila političke i parapolitičke scene. O razmjerima sumanutosti i izgubljenosti svjedoči i to da je Milanović, nakon što je dva dana govorio protiv javnog širenja mržnje prema Srbima, uspoređen s Franjom Tuđmanom, te da mu se u novinama ispisuju psihijatrijske dijagnoze.

Hrvatski mediji, predvođeni HRT-om, odlučili su, eto, da će svoju nezavisnost o političkoj vlasti manifestirati u zao čas, odnosno baš onda kad je predsjednik Vlade zauzeo jedinu ispravnu poziciju koju je moguće zauzeti kad s desnice dolazi neskriveni govor mržnje. Milanović je, jednostavno, u ovoj priči na pravoj strani, a medijski napori da se zamagli koja je strana ispravna a koja pogrešna nisu ništa drugo nego služenje HDZ-u i njegovim satelitima, ili potpuno nerazumijevanje situacije, ili destruktivna obrana nakaradnih temelja na kojima su nikli neki od medija koji se ovih dana fanatično bave premijerovim stilom komunikacije. Ili sve to troje odjednom.

Izvor: Novosti

Odgovori