“Milorade, Srbine”: Kako Ivo Josipović zapravo pomaže Srbima?

Ivo Josipović

“MILANE, Srbine”, orilo se s maksimirskih tribina prošle srijede na oproštajnoj utakmici Milana Badelja u Dinamovu dresu.

Ovaj rođeni Zagrepčanin i kapetan Dinama zabio je gol koji bi mogao odvesti njegov sveti klub u Ligu prvaka. Stoga bi netko neupućen mogao pomisliti da mu najvjerniji navijači ovim prigodnim skandiranjem zahvaljuju na svemu što je učinio za njihov sveti klub.

Ali nije to bilo od milja. Bila je to čista, nepatvorena uvreda. Možda najgora od svih.

Stoga je Badelj osjetio potrebu opravdavati se pred hrvatskom javnosti zbog toga što ga zovu Srbinom. “Deru mi se ‘Srbine, Srbine’, a kakve ja imam veze s time? Je li to zbog imena?”, izjavio je nakon jedne utakmice, a u oproštajnom intervjuu Večernjaku otkrio koji mu je bio najteži trenutak u Dinamu.

“Najteže mi je bilo kad su mi s tribina vikali ‘Milane, Srbine’, a moj je otac bio ranjen u Domovinskom ratu”.

Nisu mu bili najteži porazi, ozljede, svađe s trenerima, pregovori s Mamićem, nepozivanje u reprezentaciju. Najteže mu je bilo kad su ga s tribina nazivali Srbinom.

Najteže nam je kad smo Srbi

Nekako u isto vrijeme predsjednik Republike Ivo Josipović zapleo se u srpska pitanja k’o pile u kučine.

Izazvan pisanjem tjednika Novosti o njegovim financijskim akrobacijama otvorio je medijsku paljbu na Milorada Pupovca, izdavača tog tjednika, predsjednika Srpskog narodnog vijeća i saborskog zastupnika SDSS-a. Optužio ga je za sve i svašta, te upozorio da je Pupovac “za Srbe učinio vrlo malo, a za sebe iznimno puno”. Zato je on odlučio učiniti puno više.

Promovirao je Pupovčeva protivnika Veljka Džakulu u lojalnog Srbina, a u svom uredu na Pantovčaku postrojio predstavnike drugih srpskih stranaka i udruga, naloživši im da otvore paljbu po Pupovcu.

A on osobno izrazio nadu da su “svi iz ovog sukoba izvukli pouke”. U prijevodu: ne diraj ti moju lovu, neću ja dirati tvoju.

Josipović je, dakle, pomogao sebi, ali kako je pomogao Srbima?

Što je kao političar i šef države učinio da ljudima poput Milana Badelja ne bi najteže bilo kad bi ih se nazivalo Srbima? A da oni na tribinama upravo to ne bi koristili kao najtežu uvredu?

Nisu huligani Badelja titulirali neznalicom, izdajicom, smećem, jadnikom, budalom, čobanom, pa čak ni četnikom. Dovoljno je bilo nazvati ga Srbinom: dovoljno je njima, ali i njemu koji je shvatio poruku.

Što je Josipović poduzeo protiv toga, ako mu je već toliko stalo da pomogne Srbima?

Javno vađenje crijeva

Mogao je pokrenuti inicijativu da se napokon iskorijeni takvo ponašanje na tribinama, zajedno s rasističkim hukanjem, fašističkim orgijanjem, šovinističkim psovanjem. Mogao je osuditi takvo skandiranje nekim priopćenjem ili izjavom. Mogao je poučiti ucviljenog Badelja da u ovoj državi nije uvreda kad te netko naziva Srbinom. Mogao je, makar na simboličkoj razini, učiniti mnogo toga. Ali nije učinio ništa.

Sve dok mu manjinski tjednik nije počeo kopati po novčaniku.

A sve ono što je učinio nakon toga svodi se na skandiranje “Milorade, Srbine”.

Josipović želi pomoći Srbima u Hrvatskoj tako što im baca kosti i huška ih jedne protiv drugih. Javno im vadi crijeva, angažirajući druge Srbe da to čine kao uslugu njemu osobno. A sve kako bi im omogućio da se oni sutra ogrebu za komadić Pupovčeva “etnobiznisa”.

Srbin kao uvreda

Ako je Josipoviću doista stalo do Srba, neće ih stavljati na javnu kušnju kako bi demonstrirali svoj stav prema Oluji i Domovinskom ratu, kao što je to učinio s Džakulom u Kninu. Poruka je jasna: ne samo što Pupovac kao predstavnik Srba u ime srpstva isisava hrvatski novac iz proračuna, već je on i nelojalan Srbin koji ne dolazi na slavlje povodom veličanstvene pobjede u Domovinskom ratu.

On je pohlepan, mutan, nepošten, sumnjiv, podmukao, nelojalan. Rekli bi Bad Blue Boysi, pravi “Srbin”.

Naravno, nije Josipović kriv što je riječ “Srbin” ukorijenjena u u hrvatskom vokabularu kao najgora uvreda, niti što zagrebački dečki zvani Milan to tako doživljavaju. Nije to počelo s njim, ali s njim bi to moglo završiti. Ili barem krenuti prema svom kraju. Promjena percepcije ne kreće od srpske, nego hrvatske politike, naročito ljevičarske i socijaldemokratske.

Ovako, Srbin još uvijek zvuči kao uvreda.

I za nogometne huligane, i za prestravljene nogometaše, i za Hrvate kojima Srbi krenu kopati po financijskim malverzacijama.

 

Izvor: www.index.hr

Odgovori