Miljenko Jergović: Solidarni radnici na nebu iznad Zagreba

Miljenko Jergović

Sjedim cijeli dan ispred kompjutora i gledam kako na portalu rastu plaće kontrolora leta u Zračnoj luci Pleso. Obnavlja se članak, mijenjaju podaci, cifre sunule u nebo, u akšam narasle do senzacionalnih šezdeset i pet tisuća kuna, mjesečno. Sutradan, u novinama čitam da kontrolori leta tih šezdeset pet tisuća zarade samo u ljetnim mjesecima, kada je letova najviše, ali usprkos tome, oduševljen sam ljudima. Što se mene tiče, zaslužili su svaku kunu. Kada bi zarađivali i upola manje nego što tvrde minhauzeni iz Uprave Croatia Airlinesa, koji medijima dilaju informacije o plaćama stjuardesa, pilota, a sad, evo, i kontrolora leta, svejedno bi ti kontrolori leta s aerodroma Pleso bili junaci dana, živa potvrda da Hrvatska može biti bolja i čestitija zemlja. Kako to? Pa, tako što radnici koji mjesečno, tobože, zarade šezdeset i pet tisuća kuna ulaze u štrajk da bi dali podršku radnicama – stjuardesama Croatia Airlinesa – koje, istina je a ne laž uprave kompanije, zarađuju jedva četiri tisuće kuna. To je radnička solidarnost, na kojoj je zasnovana svaka ekonomski i društveno prosperitetna zajednica, osim, Narodne Republike Kine.

Svakom je čovjeku, vjerojatno, životno iskustvo odredilo vrstu i broj strahova. Ne plašimo se onog čega se plaše drugi ljudi, koji su, opet, neustrašivi pred onim od čega mi premiremo. U meni, tako, nije ostalo baš nimalo mjesta za strah od letenja. Toliko puta sam propadao, prolazio kroz prvorazredne nebeske turbulencije, aterirao na vjetroviti dubrovački i magloviti sarajevski aerodrom, u Veneciju padao kao kamen u more, letio po predsoblju svetoga Petra u trenucima dok je on preraspoređivao namještaj, i gledao sam, u savršenom miru, ljude oko mene koji su se upravo opraštali sa životom. Nisam hrabar, ne daj Bože, jednostavno se plašim drugih stvari.

Ali u tim trenucima uvijek me je mogao ganuti utješni, umirujući pogled stjuardesa Croatia Airlinesa, koje su na sve prestravljeno hrvatsko građanstvo – koje bi upravo tad, na nebu, osvijestilo da nije čovjekovo da leti, nego je čovjekovo da po zemlji hoda, da gmiže, ako već mora – gledale kao što već stotinama godina na taj naš svijet gleda Bogorodica Marija, kraljica Hrvata. I onda bi, nekoliko časaka pred spuštanje, kada već svi shvate da su preživjeli, mirnim, kultiviranim glasom zazvala imena kapetana zrakoplova, zahvaljujući čijoj smo vještini svi skupa spasili glavu. Da je tada bilo provesti anketu među građanima u zrakoplovu o štrajku pilota i kabinskoga osoblja, svi bi – u skladu s vlastitim iskustvom – bili na strani stjuardesa i pilota. Ali na žalost, nismo svi solidarni poput kontrolora leta. Većina ljudi čim se uhvati zemlje, zaboravi da je ikada letjela.

U nebo sam se u posljednjih četrdesetak godina vinuo nekoliko stotina puta. Trećina mojih letova, ako ne i više, otpada na Croatia Airlines. I nikada, baš nikada, nisam sreo neljubaznu stjuardesu. Sve su djelovale kultivirano, s glasom kao u onodobnih spikerica Radio Zagreba, ljubazne kao da su jako, jako dobro plaćene. Ili ljubaznost nije u vezi s visinom plaće? Rekao bih da nije, jer – koliko god to bila državna tajna – aktualni predsjednik Uprave Croatia Airlinesa, nekakav Kučko (prezime sam su upamtio, valjda, po značenju i zvučanju…) i kroz televizijski ekran djeluje toliko neljubazno i osorno da se i gledatelj osobno, naročito ako je češće putovao zrakoplovima, mora osjetiti krivim zbog četiristo milijuna kuna akumuliranih gubitaka Croatia Airlinesa. Taj čovjek, odabrani menadžer državne kompanije, kadar Hajdaša Dončića (prezime mu pamtim po zvučanju…), već danima pokušava kabinskom osoblju i pilotima utjerati osjećaj krivnje za te čudovišne gubitke, koje će, na kraju, zajednica solidarno platiti. I to utjerivanje u krivnju užasno je iritantno. Barem meni. Tako se, naime, upravnici državnih kompanija ne ponašaju ni u Narodnoj Republici Kini, gdje bi, pretpostavljam, štrajk kabinskog osoblja i pilota bio rastjeran drvenim palicama. Ali bi se prije toga ustanovilo tko je kriv za četiristo milijuna gubitaka.

Nijedna stjuardesa, nijedan pilot nisu proizveli ni djelić gubitaka Croatia Airlinesa. Jasno je to svakome tko želi o tome da misli ili tko u sebi osjeti zrnce društvene i radničke solidarnosti. Također, za gubitke od četiristo milijuna krivnja ne može biti ni apstraktna, pa da se tiče ekonomske krize, recesije, stanja aviokompanija na globalnom tržištu… To i nekakav Kučko zna, znaju stjuardese i piloti, a mogli bi znati i građani, ako odluče biti dostojni geste solidarnosti kontrolora leta. Na čelu Uprave Croatia Airlinesa godinama je bio Ivan Mišetić, veliki menadžer, direktor čije su fotografije objavljivale isključivo u zlatotisku. U Narodnoj Republici Kini bi, možda, štrajk stjuardesa i pilota bio rastjeran drvenim palicama, ali što mislite kako bi se prije toga proveo Ivan Mišetić sa suradnicima?

Kako, međutim, ne živimo u Kini, utjerivanje osjećaja krivnje među javnost i u radnike koji su s dobrim razlogom u štrajku, čime se već danima bave Kučko i kompanija, uz asistiranje medija koji pristaju objavljivati lažne informacije o plaćama radnika, dok plaće državnih menadžera čuvaju u tajnosti, možemo doživjeti samo kao drskost, i kao posve neprimjereni atak na naš duševni i socijalni mir. Prijetnje propašću državne kompanije u svakoj bi se zemlji svijeta, uključujući i Narodnu Republiku Kinu, trebale ticati nesposobnih uprava, a možda i državnih ministarstava, i konkretnih ljudi čije je djelovanje dovelo do propasti. Nikako se, nikad i nigdje to ne može ticati stjuardesa i pilota, ili građana pred televizorima. Štrajk nije upropastio nijednu državnu zrakoplovnu kompaniju, pa neće ni ovu, ali je štrajk posljedica djelovanja onih koji su nekažnjeno, slobodno i uz nezamislivo velike plaće i honorare upropastili kompaniju.

Pritom, kako nas nitko nije obavijestio o diskontinuitetu u upravljanju Croatia Airlinesom u odnosu na vrijeme Ivana Mišetića – a za tu vrstu obavijesti, ukoliko za njih postoji potreba, nadležne su uprave kompanija, istražna tijela, sudovi – nemamo razloga vjerovati da se u ovoj kompaniji išta promijenilo u odnosu na raniju upravljačku praksu, osim što je uprava rada da radnike dodatno obespravi. Taman kao da su oni loše upravljali kompanijom, taman kao da se stjuardese kažnjavaju radi radničkoga samoupravljanja.

U poslijeratnom komesarskom divljaštvu u Jugoslaviji posebno su mjesto u erotskoj hijerarhiji imale – balerine. Današnji divljaci ne odlaze u kazalište, ali ih, vidio sam to gore, na sličan način erotiziraju – stjuardese. Osjeti se to divljaštvo i ovih dana, sasvim pri zemlji. I onda čovjeka gane viteško držanje kontrolora leta.

Izvor: Jergovic

Odgovori