Miljenko Jergović: Može li tetka Ružica promijeniti karakter ili da hodamo bosonogi

Miljenko Jergović

Evo, skoro će i pola godine otkako nam je smijenilo Karamarka i Jadranku Kosor, a čovjek nikako da shvati što je to, zapravo, na vlasti, kakvo vjerovanje ovu vlast vodi, u ime čega i koga ovako vlada. Osim što je povećalo poreze i cijene struje, plina i svega drugog što je pod njegovom kontrolom, to “veliko bezglavo nešto”, kako bi ga nazvao Krleža, kao da već šest mjeseci zbog nečega kori i ruži građane. Naslijeđeni dugovi su, kaže, golemi. Višak zaposlenih je, veli, strašan. Plaće u državnom sektoru su, prijeti, visoke.

I sve to može biti istina, ali nešto je čudno u tom tonu. Kada kroz usta Radimira Čačića, Slavka Linića ili Zorana Milanovića progovara vlast o čijim uvjerenjima i ideologiji ne znamo ništa, i nemamo još uvijek pojma za čije dobro radi to što radi, jer nam o tome nikada ništa nije rečeno, učini nam se da nas to oni zbog nekog vraga kore i kažnjavaju. Tako Čačić, nakon što poveća cijene struje i plina veli da trebamo smanjiti telefoniranje i ne kupovati nove cipele, pa ćemo imati novca za veće račune. I dok ga tako slušamo, možemo pomisliti samo to da smo do sada, svatko ponaosob, određivali nerealno niske cijene komunalija, zbog čega se država našla pred slomom i bankrotom, a onda je u zadnji čas stigao Radimir Čačić i najmanje za trećinu povećao cijene, i sad gleda tko je među nama najkrivlji, da se dodatno na njega istrese. A dok govori, cinično se osmjehuje: kao, došlo je sad njegovo vrijeme, pa će nam sad pokazati što biva s onima koji ujutro ne raspreme krevet, u podne loptom razbiju susjedov prozor, popodne se vrući napiju vode, a navečer ne napišu zadaću iz matematike! Eto, otprilike tako se prvi potpredsjednik ophodi s građanima. Ne kao s podređenima u svojoj firmi, kako se to u prvi mah učinilo, nego kao tetka Ružica, stara usidjelica, sa svojim zločestim nećacima. Nije to teorija i praksa neoliberalnog kapitalizma, niti je Čačić nalik teksaškim trgovcima lažnim lijekovima i libijskom naftom. Njegov i HNS-ov neoliberalni gard karikaturalan je u svojoj brutalnosti. Pa zar su nećaci tetki Ružici krivi što se nije znala udati dok joj je bilo vrijeme?

Radimira Čačića nekako bismo i podnijeli, u svakoj porodičnoj povijesti nađe se po jedna zločesta tetka (koja je, možda, dobra u duši, samo što joj se duša negdje zagubila, i sad je nema), jedna takva se i može podnositi, ali čuje li se iz ove Vlade ikakav drukčiji glas? Ima li tamo gore, na Gornjemu gradu, ikoga tko nije sklon koriti građane zbog načina na koji žive svoje male živote? Slavko Linić je, tako, ljut što su naši očevi za dobrih vremena gradili vikendice ili što smo ponasljeđivali bokunić djedovine, pa bi da sve to za sitne novce rasprodamo, i ako smo već sirotinja, da stvarno i budemo sirotinja. Milanović rijetko progovara, ali kad progovori, onda veli neka ga se čuvamo, jer je samo on oštriji i odlučniji od Linića. I poslije tjednima šuti, i svi smo onda sretni što šuti. A Mirela Holly je ukinula mesojeđe ponedjeljkom, a onda je pošla gledati u čemu smo sve škodljivi za prirodu, da bi nas za svaki oblik zagađenja kaznila poskupljenjem nečega. Recimo, naplaćivat će i najlonske vrećice u dućanima.

Ali jednom će i zulumu tetke Ružice doći kraj. Kada se roditelji vrate sa službenog puta, ona će svojoj kući. I nećaci će učiniti sve da više nikada, pa ni preko vikenda, ne budu prepušteni njezinoj odgojnoj skrbi. Pa je li u ovih šest mjeseci Radimiru Čačiću na um palo da bi, makar i za nepune četiri godine, građani mogli doći u priliku da se oslobode njegovih prijekora? Jest da su Hrvati kratke pameti, jest da brže zaboravljaju nego nećaci tetke Ružice, jest da im baš i nije neki izbor, jer ako ste u prilici da birate tko će vas čuvati preko vikenda, Tomislav Karamarko ili Radimir Čačić, steknete razumijevanja i za tetku Ružicu. Jest da je ona ravnodušna i prema antifašizmu i prema ljudskim pravima i prema slobodi javne riječi, ali naša nas tetka Ružica, ipak, ne bi batinom uvjeravala kako su ustaše bili dobri, a partizani zli. Njoj je svejedno i za ustaše i za partizane. Ona bi nam samo zabranila mobitele.

Nije problem s računima za struju i za plin, nego je problem u tome što se oni koji su dizali cijene i poreze nisu barem pravili da im je žao. U zemlji koja svojim građanima pruža malo razloga da budu sretni što su tu, Radimir Čačić se ne ražalosti što neki od ovih ljudi već hodaju u svojim posljednjim cipelama, iako će živjeti i zlopatiti se – halapljivoj i oblapornoj državi plaćati skandinavski visoke poreze – barem još deset, petnaest godina. Nije mu žao onih koji više neće telefonirati svojima u slobodni svijet, jer ih upravo on, Čačić, ne oslobađa najviših cijena roaminga u Europi. A mogao bi, samo kad bi htio.

Kada se zbila ona nesreća u Madžarskoj, branio sam ga, govoreći da se to moglo svakome dogoditi. I sad tako mislim: ne može se svakome dogoditi da glisira u priobalnom pojasu i reže ljude kao salamu, ali se svakome može dogoditi da se u magli pozdravi s vlastitom sudbinom, da ubije druge ljude. Bilo mi ga je žao i zato što se tad činilo da je izgubljen čovjek. Jedna od ljepših iluzija jest da nesreća čovjeka učini boljim i osjetljivijim za druge ljude. Ne treba od nje odustajati, jer nas i takve iluzije razlikuju od tetke Ružice. A ne bismo, kada odrastemo, da budemo kao ona.

Odgovori