Miljenko Jergović: Hrvat mrzi Balkanca u sebi

Miljenko Jergović

Nisam u velikoj nuždi da hvalim Zorana Milanovića. Privatno, od njegove vlasti nikakve koristi nemam, osim nešto sitno štete iz sektora Ministarstva kulutre, a njega jedva da sam ikada sreo: jednom, ispred lifta, u garaži Importanne centra, na Iblerovom trgu. Ali svidjelo mi se ovo što je u Njemačkoj rekao: “Hrvatska je raznolikija zajednica od svih drugih u Europi… I takva hrvatska nacija kao produkt zadnjih dvjesto godina, dakle naciogeneze, je nevjerojatan paradoks. Naše bogatstvo različitosti.” Spopali su ga na to u Večernjaku, jer da što on ima Nijemcima govoriti o hrvatskim različitostima, kada nas Nijemci, valjda kao i 1941, žele vidjeti sve redom iste i jednake, kao iz štancmašine izvučene. I još su, bit će u skladu s rasnim konceptom nacije, konsultirali genetičara Damira Marjanovića, koji im je rekao: “Ne postoji ni osječki ni dubrovački genetički kod. Hrvatska populacija je heterogena i zanimljiva, ali razlike nisu takve da bi se moglo odrediti tko dolazi sa sjevera, a tko s juga.” Biva, Milanović nije u pravu kad govori o raznolikosti, hrvatski geni su, istina, “heterogeni i zanimljivi”, što bi, možda, uznemirilo naše njemačke prijatelje iz 1941, ali rasni eksperti iz Večernjakova uredništva, ipak, ponešto griješe kada misle da bi se današnji Nijemci mogli uzrujati ukoliko u Hrvata ne prevladava jednoobrazan, arijevski gen. U Njemačkoj bi, pretpostavljam, genetičar policiji prijavio novinara koji bi ga nešto pitao o naciogenezi i o kulturnim razlikama.

Ali ni Žarko Puhovski nije sa simpatijama gledao na Milanovićeve riječi: “To je jedna nedovoljno promišljena izjava koja ne uzima u obzir realne činjenice i koja bi imala smisla kada bi premijer sebe doživljavao kao nacionalista, što mislim da nije slučaj.” Čini mi se da bi cijenjeni profesor, čiji su stavovi vrijedni uvažavanja i kada se s njima ne slažete, bio u pravu da nije jedne sitnice: način na koji se Hrvatska već dvadeset godina artikulira je, blago rečeno, nacionalistički, a Zoran Milanović – makar sebe i ne doživljavao kao nacionalista – i u Njemačkoj je govorio i nastupao u skladu s tim. Uostalom, ima li boljeg dokaza do li činjenice da se o hrvatskoj naciogenezi, o istoj prigodi, pitaju jedan “politički analitičar” (tako je predstavljen Puhovski) i jedan genetičar? Kod genetičara se o naciji raspituju samo oni koji su vlastitim nacionalizmom tako impregnirani da ga više i ne primjećuju kao neki ekscentričan stav, oni kojima je toliko normalno da geni i rasa definiraju naciju, da tu stvar više niti ne naglašavaju. Da nije tako, profesor Puhovski bio bi sasvim u pravu: zašto bi premijer jedne male balkanske zemlje imao potrebu Nijemcima govoriti o civilizacijskoj i kulturnoj ispremiješanosti svoje nacije? Zašto bi uopće imao potrebu da pred Nijemcima govori o naciji?

Ovako, Milanović je govorio, i neka je govorio. Teško da su ga Nijemci mogli krivo razumjeti, a među hrvatskim “genetičarima” i eugeničarima, nehotičnim i hotimičnim sljedbenicima jedne u nacističkoj Njemačkoj tako omiljene paraznanstvene discipline, njegove će njemačke izjave izazvati vrlo poželjan bijes. Uostalom, nije se loše prisjetiti onoga što hrvatska književnost nikada nije mogla artikulirati i što su prije i poslije Krleže njezini slavni pisci izbjegavali i skrivali, kao što bi skrivali seksualne fetiše, koprofagiju ili mater Srpkinju: nastala na tromeđi velikih imperija, Venecije, Austro-Ugarske i Turske, na dubokoj periferiji Srednje Europe, na rubu Mediterana i skoro u srcu Balkana, hrvatska je kultura, doista, obilježena paradoksom. Biti Hrvat, pogotovu u posljednjih dvadeset godina, znači i to da u sebi istodobno nosiš ono čemu se do tuposti podčinjavaš, premda ga ne poznaješ (ah ta mitleuropa, ah to naše mediteranstvo…), i ono što duboko mrziš, prezireš, od sebe goniš (sjetimo se što o Balkanu u sebi i oko sebe mogu reći tako različiti Hrvati: Igor Zidić, Željko Kerum, Mani Gotovac…). Paradoks hrvatske kulture, pa onda i hrvatske nacije – pretpostavimo li da su i Hrvati kulturna nacija, te da ih nisu formirali ni geni, ni nogometna reprezentacija, ni Janica Kostelić ni brat joj Andrijaš – sastoji se u tome što Hrvati svoga Drugog nose u sebi, pa ga onda iz sebe kao vraga istjeruju. Zato je i Ivo Andrić morao bježati glavom bez obzira, uplašen time što se od njega očekivalo da Balkan iz sebe istjeruje. Ako je to uvjet da se bude Hrvat, njemu je bilo lakše da Hrvat prestane biti. Jer bez obzira na svu genetiku i eugeniku, bez obzira na sportske pobjede i srednjovjekovna junaštva, moguće je promijeniti nacionalno opredjeljenje na popisu stanovništva, pa se i preseliti u drugu zemlju ili drugi grad, ali ono što čini suštinu, dakle podrijetlo i temelje kulturnoga identiteta, nije moguće mijenjati. Tako ni Andrić nije iz Zagreba bježao da bi postao nešto drugo, nego je bježao da bi mogao ostati ono što jest.

Dobro je, i korisno, da Zoran Milanović u svemu tome vidi neki paradoks. Kao što bi bilo dobro i to da paradoks svoga hrvatstva ne doživi kao nešto što je manje vrijedno ili što je nemoguće. I Nijemci su, još u devetnaestom stoljeću, nastali iz niza paradoksa, koje je Hitler nastojao ispraviti svojim zločinstvom, čije se posljedice i danas osjećaju. Možda se i više osjete na Balkanu, nego u samoj Njemačkoj.

Izvor:www.jergovic.com

Odgovori