Miljenko Jergović: Hoćemo li ući u Europu bez sira, vrhnja, prošeka i coca cole u limenkama

Miljenko Jergović

Prije nekoliko tjedana, možda i cijela dva mjeseca, iz hrvatskih su trgovina počele iščezavati limenke coca-cole, one od dva i pol decilitra, koje su pri vrhu imale žutu traku, na kojoj je pisala cijena 4,90 kuna. Ponegdje se još, uglavnom samo u Mercatorovim dućanima, mogu kupiti limenke od trećine litre, ali i njih će, vrlo vjerojatno, uskoro nestati. One kojih više nema punjene su u Madžarskoj, ove se pune u Austriji. Tako ćemo, uskoro, u hrvatskim dućanima kupovati samo coca colu u plastičnoj ambalaži koja – što god tko o tome govorio – nema ni blizu isti okus kao coca cola u limenkama ili u staklenim bočicama. Bez pretjerivanja: coca cola u plastici isto je što i Kozlovićeva malvazija u petolitarskim bidonima za naftu ili Velebitsko pivo u tetrapaku.

Ali nije ovo gastronomska, enološka ili poguzijska kolumna: uostalom, već neko vrijeme ne pijem coca colu, nego pijem ginetu. To vam je, znate, ono piće što ga je rekreirao Ivan Jakovčić, a proizvela Jana. No, iako za istarskoga političkog vođu ustrajno gajim političke simpatije – koje su samo porasle nakon što se na njega okomila zagrebačka središnjica – ne bi ni ginetu pio da mi ne prija, niti bih je uopće spominjao da nije coca cole u limenkama.

Početkom osamdesetih u Jugoslaviji se dosta putovalo. Ljudi su imali novaca, išlo se u Trst i u Austriju. Moja bi generacija ljeti radila po gradilištima, ili bi po ulici prodavala novine i ranim ih jutrima raznosila pretplatnicima, da bi se sjeseni moglo do Londona, po nove ploče. Gramofonske, naravno. Istina, ploča je bilo i kod nas, ali ne takvih. Kao što danas ima izložbi, koncerata ili kazališnih predstava, ali ne kao u Londonu, Berlinu, Beču… No, kad bi god netko krenuo put Trsta ili Londona, jednu bismo mu sitnicu naručivali, koje kod nas nije bilo: limenku, dvije coca cole.

Tjednima bi, zatim, te dvije limenke čekale u frižideru, i onda bismo ih nekom sretnom prilikom, slaveći život, u cugu ispili, ali ih prazne ne bismo bacali u smeće, niti bismo ih zgužvali, nego bismo ih poklanjali svojim malim rođacima, nećacima, susjedima, koji bi u praznim limenkama coca cole držali olovke i flomastere. Početkom osamdesetih, cvjetala je kultura u Jugoslaviji, objavljivane su neke važne, velike knjige, grafički dizajn bio je na svojim vrhuncima, za karte nekih kazališnih predstava stajalo se u redovima mnogo dužim nego neki dan, na otvorenju Picassove izložbe, društvo je bilo temeljito liberalizirano, ali ne i slobodno. U praktičnom smislu: nije bilo višestranačke demokracije. U simboličkom smislu: nije bilo coca cole u limenkama. Još koječega nije bilo, ali ta je coca cola, generacijski, bila naročito važna. Ona je bila znak i simbol nečega čemu smo težili, nekoga boljeg, slobodnijeg i manje idiotskog društva. Znate, u ono vrijeme su se idiotima smatrali omladinski funkcioneri u Beko ili Kluz odijelima i s onim uskim pletenim ili kožnatim kravatama, koji su drvili o antisocijalističkim konotacijama u pjesmama ljubljanske grupe Pankrti. Danas nam se čini drukčije, ali ti ljudi skoro da su bili jednako neprosvijećeni i nepismeni, jednako loše su govorili hrvatski jezik kao Ruža Tomašić. Samo što se u ono vrijeme nije prijetilo protjerivanjem nepoželjnih “gostiju” iz zemlje, nego se prijetilo zatvorom, i osudama po članu 114. (za kontrarevolucionarnu djelatnost) ili članu 133. (za verbalni delikt) Krivičnog zakonika SFRJ.

Limenke coca cole konačno su prodrle u Jugoslaviju s pojavom prvih free shopova po glavnim gradovima republika i pokrajina. Dogodilo se to s dolaskom Ante Markovića na mjesto predsjednika Vlade. Prije toga, limenke bi se znale naći u polu-slobodnoj prodaji u vrijeme velikih sportskih događaja. Volonteri na sarajevskoj Olimpijadi imali su pravo da kupuju u internim dućanima po Olimpijskom selu: od njih smo naručivali coca colu u limenkama. Tada su već svi naši rođaci, nećaci i mali susjedi imali pernice načinjene od crvenih konzervi. Ali i dalje se ambalaža nije bacala u smeće, sklanjala se i spremala, ako kome, ipak, za nešto zatreba. Tek kada se coca cola u limenkama pojavi u samoposlugama, potrošena ambalaža postat će bezvrijedna, bacat će se u smeće, a s vremenom će nestati i običaja da se olovke i flomasteri čuvaju u limenkama.

U filmu “Vrijeme je stalo”, madžarskoga redatelja Pétera Gothára, snimljenom 1982, sljedeće godine prikazanom na beogradskom FEST-u, koji će zatim postati jugoslavenski kino hit, postoji scena u kojoj se učenici jedne škole, adolescenti, opijaju i drogiraju limenkom coca cole, koju je neki dobrostojeći otac donio s puta u inozemstvo. Koliko god je velika bila razlika između našega posttitovskoga socijalizma i Madžarske kojom je vladao radnički sin, drug Kádár János, mi smo izvanredno dobro razumjeli tu scenu, i Gothárov film nam je, u cjelini, bio bliži i razumljiviji od filmova koji su govorili o svakodnevici i odrastanju na Zapadu. Između ostaloga i zato što smo dobro znali kolika je i kakva vrijednost limenke coca cole, i što u čovjeku čine, kako ga obuzimaju i opijaju simboli, i to oni jeftini, konzumeristički, slobodnoga svijeta. Jednom, kada budemo živjeli na Zapadu, i kada nam postane nedostupno samo ono za što ne budemo imali novca, nestat će i tih simbola. Tko zna što bi pomislili današnji klinci kada bi na televiziji vidjeli film “Vrijeme je stalo”…

Nekoliko mjeseci pred ulazak Hrvatske u Europsku Uniju nestaje coca cole u limenkama. Naručivat ćemo je iz Brežica, iz Trsta i Beča, ako nam se već bude pila. Vjerojatno je lokalna podružnica američke korporacije zaključila da joj se ne isplati puniti limenke za Hrvatsku, ili su lokalni trgovački lanci ustanovili da im je isplativije narodu prodavati očajno lošu i nekvalitetnu coca colu u plastičnim bocama različitih formata. Svejedno je o čemu se tu radi, ne zanima nas uopće, jer je riječ o simboličnoj, a ne o potrošačkoj vrijednosti coca cole. Uostalom, u Jugoslaviji osamdesetih i nije bilo plastičnih, antiekoloških pakiranja, nego se coca cola pila iz staklenih boca, i njezin okus nije bio ništa lošiji od okusa istog pića u limenkama. Nije, dakle, riječ o okusu, ali više nije riječ ni o slobodi. Na pragu Europske Unije, Hrvatska je uglavnom slobodna i prilično višestranačka zemlja. S kulturom svakodnevice koja je pala ispod razine coca cole u limenkama. Srećom, ni ona druga kultura, iz koje nastaje živa umjetnost, a s njom i simboli slobode, nije u boljem stanju. Prkno Europe iz Slovenije se premješta tek malo južnije…

Izvor: Jergovic

1 comment

  1. Gee-ni-jal-no

Odgovori