Miljenko Jergović: Dinko Šakić nanjušio bi Srbina u Maksimiru kao što svinja nanjuši tartuf

 

Miljenko JergovićŠteta što je 20. srpnja 2008. blago u Kristu, opremljen sakramentima Svete Rimske Katoličke Crkve, u ekstazama i konvulzijama pobožnosti, i u posebnom apartmanu zagrebačke zatvorske bolnice, preminuo ustaški pukovnik Dinko Šakić, jer da je živ, on bi mogao obaviti jedan prevažan posao za Hrvatski nogometni savez. Izložen na posmrtnome odru u svečanoj ustaškoj uniformi, zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac, koji je zapovjedio umorstvo tisuća ljudi, a svojom rukom ubio barem njih dvadeset, Šakić je dočekao da mu, među brojnim nazočnim uglednicima i domoljubima, posljednju počasnu stražu drži jedan poznati i istaknuti general Hrvatske vojske. Istina umirovljeni, jer ga je predsjednik Stjepan Mesić poslao u penziju zbog neposluha i pripreme vojnog udara. Ali prije nekoliko mjeseci dotičnog generala je, u većoj skupini, primio k sebi na čast i druženje, u dvore na Pantovčaku, novi predsjednik Ivo Josipović. Pretpostavljamo da je Josipović znao ono što su njegove obavještajne službe sasvim sigurno znale, jer je objavljeno i u novinama, da u svečanoj delegaciji, povodom proslave presuda Gotovini i Markaču, prima i generala koji je držao počasnu stražu čovjeku koji je tog srpnja 2008. bio za Europu i svijet najveći živi zločinac iz Drugoga svjetskog rata. Za dotičnog generala, i za kojekoga u Hrvatskoj, Šakić je bio i ostao heroj. Onoga dana kada je general primljen na Pantovčaku, stvoren je simbolični kontinuitet od Šakića do današnjih hrvatskih vlasti.

Ali neka to bude tek sitna uzgredica nečemu od čega smo počeli: šteta zbog upokojenja Šakićeva, šteta za Hrvatski nogometni savez, njegova predsjednika Davora Šukera i “povjerenika za sigurnost” Damira Cvrka, koji je – ako možemo vjerovati Draženu Krušelju, a sigurno možemo – na tiskovnoj konferenciji pred utakmicu sa Srbijom rekao sljedeće: “Svakoj osobi za koju se utvrdi da može predstavljati gostujućeg navijača bit će zapriječen ulaz na stadion i neće biti obeštećena za cijenu ulaznice.” Da je živ, pa da ga je donijeti na nosilima pred Maksimirski stadion, Dinko bi Šakić, uz ovacije i domoljubna roktanja prisutnoga puka, svojim nepogrešivim njuhom raspoznavao one čije bi srce u izlučnome trenutku, dok je lopta u neprijateljskom šesnaestercu, moglo zakucati za Srbiju. Nakon toga bi narečeni bili izdvojeni u stranu, pa predani pravednome hrvatskom navijaštvu, na dalju obradu. Valjda, po kratkome postupku. Nanjušio bi Šakić Srbina, kao što svinja nanjuši tartuf.

Da je Zoran Cvrk slučajno Nijemac, da Njemačka igra sigurnosno rizičnu utakmicu protiv, recimo, Francuske, i da je rekao kako će “svakoj osobi za koju se utvrdi da može predstavljati gostujućeg navijača” biti zapriječen ulaz na stadion, dotični Cvrk, kao ni njegov predsjednik Šuker, ne bi ni dvadeset četiri sata ostali na svojim funkcijama. Ali u Njemačkoj je posve nezamislivo i to da general Bundeswehra, makar i umirovljeni, odlazi na sprovod osuđenome ratnom zločincu, zapovjedniku nekoga od logora smrti, posijanih širom Poljske. Nezamislivo je i da ratni zločinac ima javni sprovod, sve sa svečanom odorom Waffen SS. I još da generala koji odaje posljednju počast zapovjedniku koncentracijskog logora prima predsjednik države? Ako je i to moguće, ako Ivo Josipović prima narečenog generala, tada doista nema nikakve prepreke, moralne ili zakonske, da redarstvene službe na ulazu u maksimirski stadion prepoznaju Srbe i srpske simpatizere, makar i ne stavili ploču na kojoj će pisati: “Srbima i psima ulaz zabranjen”.

Iste večeri, nakon što je Cvrkova inicijativa objavljena u novinama – i nijedan drugi medij, osim Jutarnjeg lista, nije se nad njom zgrozio – “povjerenik za sigurnost” gostovao je u trećem televizijskom dnevniku, kod Katje Kušec. I novinarka i Cvrk pravili su se da prethodno ništa nije rečeno, niti napisano, nego se mirno i hladno razgovaralo o sigurnosnom aspektu utakmice. Povjerenik je nekoliko puta ponovio da je riječ o – “reciprocitetu” i dogovoru sa Fudbalskim savezom Srbije. Biva, ako nekog problema u svemu tome ima, neka pola krivnje padne na Srbe. No, Katja Kušec, ipak, postavila je jedno važno pitanje: u Hrvatskoj ima onih koji navijaju za Srbiju, a hrvatski su građani, što s njima? Zoran Cvrk nije odgovorio, pravio se da nije čuo pitanje…

Utakmica između Hrvatske i Srbije, u Zagrebu, na žalost bit će odigrana. Njezin rezultat unaprijed je poznat: gledalište će u jedan glas skandirati ono – ubij Srbina, pjevat će se ustaške pjesme, slaviti Nezavisna Država Hrvatska, a himna Bože pravde neće se ni čuti od urlika i zvižduka. Oni koji ne skandiraju, ne urlaju, ne pjevaju, sumnjivi su kao neprijatelji. Na njihovome otkrivanju rade specijalne službe, timovi anonimnih komentatora ispod tekstova na web portalima, skupine hrvatskih pisaca, novinara i kolumnista, svi domoljubi, profesionalni i amaterski čuvari domovine, njezinih tradicija i naravno – sigurnosti. Uskoro bi inicijativa Zorana Cvrka mogla biti i proširena: zašto bismo samo na ulazu u Maksimir vrebali Srbe i njihove simpatizere, zašto ne bismo zašli po haustorima, krenuli od stana do stana, izvršili premetačinu, provjerili ima li tko u Sigetu, na Trešnjevci ili u svetom gradu Vukovaru znakovlje neprijateljskih nogometnih klubova i reprezentacija? Da je živ, Dinko Šakić osjetio bi se ponosnim. Iako, i mrtav se taj hrvatski junak ponosi: barem zrnce prašine ili zemlje s njegova groba došlo je na čizmama hrvatskoga generala sve do Pantovčaka i do Predsjedničkih dvora. A od zrna prašine sve počinje, stvarno i simbolički.

Naravno, Cvrk i Šuker dogovorili su se sa predstavnicima Fudbalskog saveza Srbije o reciprocitetu. Tako da je i rezultat uzvrata koji će se igrati u Beogradu već unaprijed dobro poznat. Njime će oni, retroaktivno, pravdati sve prethodne zagrebačke događaje. Dvije se mržnje međusobno sestrinski hrane i dohranjuju, što je duboko odvratno. Da nije tako, da nije međusobnog slaganja u mržnji, nakon obavijesti da će na ulazu u stadion biti prepoznavani mogući Srbi i srpski simpatizeri, reprezentacija Srbije ne bi ni doputovala u Zagreb. Ljudskim se glavama nogomet ne igra.

 

Izvor: Jergovic

2 comments

  1. Sve u Hrvatskoj moze da prestane, da nestane i da se uruši ali mržnja i duh ustašva nikada. Nedavno jedna stara i po svemu dobra žena, kršćanka, dobra baka i susjeda, koja pomaže uvjek kada to može i sa prijateljima koji nisu isključivo Hrvati reče nešto što je duboko u kolektivnoj svjesti.
    Rekla je komentirajaći nešto ćto je čula na tv a u svezi jasenovačkih žrtava:
    “A tko ih, majke ti pobi tolike”.

  2. Ako je istina što kažu na:
    http://dalje.com/hr-hrvatska/pokopan-zapovjednik-ustaskog-logora-jasenovac/166835

    Praćen zvukovima pjesama “Rajska Djevo, kraljice Hrvata” i “Bože, čuvaj Hrvatsku”,

    – ispraćen je uz himnu HDZ-a.

Odgovori