Lažni intelektualci i intelektualci ili kakvi intelektualci trebaju Hrvatskoj

image001

U svakoj sredini intelektualci igraju posebnu, gotovo ključnu ulogu. Njihova pasivnost, oklijevanje ili djelovanje reflektiraju se na ostale pripadnike društva. U vrijeme izbora dobro je podsjetiti se uloge intelektualaca. Oni koji se takvima smatraju trebaju pročitati tekst Mirka Omrčena te provjeriti u koju doista skupinu pripadaju.

Uvriježeno je shvaćanje da su intelektualci misleća i obrazovna elita koja zna više. Da je intelektualac osoba sa visoko razvijenim intelektom i da je stupanj obrazovanja odlučujući faktor biti ili ne biti intelektualac. To je pogrešno shvaćanje i tumačenje.

Na primjer ako, između ostalog, kod osobe sa pridjevom intelektualac izostaje angažiranost, već u tom slučaju tu osobu se ne može označiti intelektualcem, jer samo angažirani intelektualac je intelektualac. Također niti u slučaju, ako ne misli “vlastitim mozgom“ , ako ne donosi vlastite zaključke, ako ne želi i ne zna razumjeti i donositi stavove koji će biti analitičko kritički, mijenjati svijet u kojem živimo na bolje, to nije intelektualac.

Ako se sa njegovog “višeg nivoa“ ne čuje glas razuma i moralnosti, glas koji će pomoći ljudima da shvate i osmisle svoj svijet, svoje mjesto i ulogu u njemu, da se u tom svijetu razvijaju kao slobodne osobe tada ta osoba nije i ne može biti intelektualac i tu stupanj školovanja nije odlučujući faktor.

Obrazovanje i znanje predstavljaju uvjet, ali ne i dovoljan razlog da netko uistinu bude intelektualac.

intelektualac_zakljucane_pameti_620

U svakom društvu, pa tako i u hrvatskom društvu, stoga postoje dvije kategorije intelektualaca – pseudo ili lažni intelektualci i istinski intelektualci. Prvi su tragedija – katastrofa za društvo, a drugi blagodat.

Nije li na prvom mjestu sloboda i autonomija, koja je nezavisna u mišljenju i koja ne prihvaća neobrazložene zapovijedi od koga god dolazile. Izostaje li pobuna protiv autoriteta , kao bitno svojstvo intelektualca, ne upravlja li se u svojim postupcima prema savjesti umjesto prema tuđim pravilima i odredbama, nema li odgovornosti za obranu slobode i smjelosti da se suprotstavi nasilju, ako to izostaje onda se radi o pseudo ili lažnom intelektualcu o intelektualnoj nuli.

 

Koje su osnovne karakteristike lažnog hrvatskog intelektualca?

U kratkim i osnovnim crtama rečeno lažni intelektualac nije branitelj istine. On izdaje svoju ulogu nezavisnog branitelja istine, jer je u službi posjednika moći, jer se rukovodi interesima, a ne istinom.

On zastupa poželjne stavove i uvjerava u jednu neprikosnovenu “istinu“ bez alternative. Postavlja granice što se može misliti i reći i služi se propagandom u ime “jedne istine“. Prikazuje realnost u službi moćnika. Podržava laž kojom se moć služi, kako bi pružila neadekvatnu definiciju stvarnosti. Pretvara nauku u sluškinju politike i kapitala.

Pseudo intelektualac nije slobodan i nezavisan. On je intelektualni najamni radnik od kojeg se očekuju ideološka pokrića. U službi je političkog trenutka. Služi svakom gospodaru. Za njega je mjerilo mišljenja i ponašanja autoritet gospodara i poslušnost njegovoj politici. Kao takav distancira se od moralnih načela, principa i pravila. Odustaje od morala, istine, kritike i pitanja, osobito od pitanja zašto država nije i ne treba biti slobodna i pravična.

Lažni intelektualac prezire argumente i teži neposrednim rezultatima, teži svojim željama i ciljevima. Zbog osobne koristi napušta ideje idealizma i humanizma. Između osobnih interesa i odgovornosti, osobito moralne odgovornosti, u pravilu uvijek izabire prvo.

Kod njega izostaje moralna odgovornost koja bi ga poticala da se angažira protiv nasilja i nepravde i katastrofalnih učinaka diktatorskog režima u RH. On bježi od i izbjegava svaki angažman i odgovornost, a sve kao zbog tobožnje opasnosti što nije drugo do li izbjegavanje pitanja, što treba činiti da bi se izbjegla potpuna katastrofa. Kod njega izostaje angažman. On npr. ne obrazuje niti osposobljava građane da usvoje što više znanja kako bi mogli bolje misliti ( kako bi npr. mogli razotkriti “industriju javnog mnijenja“ kao bezlično manipuliranje masom). Niti je angažiran u pokretima koji pružaju otpor nasilju i siromaštvu u Hrvatskoj, koji promoviraju društveno sudjelovanje i udio građana u javnim poslovima. On se angažira za svoje uske interese koje ne može prevladati. Angažira se u služenju vlasti i u tom smislu propovijeda i zastupa političku pasivnost.

Kod lažnog intelektualca izostaje kritičko mišljenje. On nema stava prema vlastitim idejama, ali ni prema svijetu u kojem živi. Nije mu u prirodi da stalno preispituje sve vrijednosti. Zarobljen je jednim vladajućim pogledom na svijet i samo je obični državni ideolog u službi postojećeg poretka, a ne ljudskog napretka. Pseudo ili lažni intelektualci u Hrvatskoj to su svi oni podanički poslušnici, intelektualne dodvorice i laskavi karijeristi. To su one privilegirane skupine koje se u Hrvatskoj titulira kao intelektualne elite, to jest “izabrane odličnike“ , “cvijet“ i “kremu“ hrvatskog društva.

Oni su dio aparata moći i njihova moć je velika, jer koriste legalne institucije za promicanje interesa.

Osobnim interesima povezani su sa elitama moći i sve svoje znanje upotrebljavaju i podređuju službi moći.

Prodali su dušu zbog osobne koristi i sebičnosti, a gdje je sebičnost na djelu, ondje je javni nered i svaka vrsta zla djela (Jakov 3, 13-16).

Stavljanje vlastitih potreba ili želja iznad potreba, želja i interesa drugih, ali i iznad Božjih interesa, ugađanje samo sebi i ispunjavanje samo svoje volje umjesto ugode Bogu i ispunjavanju Njegove volje bit je i srž svakog grijeha, a njemu je plaća smrt.

Takvi intelektualci nikako ne mogu biti istinski lučonoše ozdravljenja niti mogu pridonijeti slobodi blagostanju i općem boljitku hrvatskog društva. Ne mogu voditi naciju na putu prema obzorima sretnijeg i boljeg života. Takvi intelektualci su “uteg oko vrata“ narodu. Oni su njegova propast.

 

Koje su osnovne karakteristike istinskog hrvatskog intelektualca?

On je čuvar i posjednik nezavisnog prosuđivanja lojalan samo istini.

Kritički dolazi do istine otkrivanjem i razumijevanjem alternativa, za koje nudi dokaze. Koristi dijalog i razmatra sve raspoložive mogućnosti kako bi se došlo do istine. Jedino mjerilo mu je njegova savjest da postupa prema principima istine i moralnosti. Ohrabruje potlačene da razviju kritičku svijest da se bore za realizaciju svojih interesa i mišljenja.

Luči se i odvaja – distancira se- od službe dnevnoj politici i posjednicima moći. Hrabro se angažira u obrani morala, osuđuje nepravdu, ali i one koji su izdali svoj poziv koji su stali u službu moći, koji šute o greškama, koji su uvijek spremni braniti status quo.

Istinski intelektualac ne teži neposrednim rezultatima, ne robuje svojim željama, ne stavlja svoje potrebe i želje iznad potreba, želja i interesa drugih.

On javno djeluje u skladu sa svojim istinskim dužnostima. Djeluje u ime razuma i ukazuje na greške kada je uvjeren da su one učinjene. Razumom procjenjuje društvene, političke i kulturne prilike u kojima živi. Posjeduje moralnu odgovornost koja potiče na angažiranje protiv nasilja, nepravde i katastrofalnih učinaka diktatorsko režima u RH. Ne izbjegava moralnu odgovornost zbog tobožnje opasnosti. Nastoji i ustrajava na moralnim normama. Odlučno se angažira protu vladavini diktata i obrani moralnosti, kao i humanijoj viziji budućnosti kako bi se podržala nada da se može naći izlaz iz prijetećeg stanja.

Izriče nadu i budi u društvu uspavana čula za otkrivanje novog i boljeg i ne dopušta da navike, osobito one ropskog karaktera, ovladaju životom.

Živi za ideju, a ne od ideja. Ne bježi od kritiziranja i kritike. Za njega je kritika njegov autentični poziv, kao pouzdano sredstvo protiv prilagodljivosti, učmalosti, kao lijek protiv bezvoljnosti, ravnodušnosti, mirenja sa sudbinom.

On stalno preispituje sve vrijednosti, uključujući i vlastite, da se kao takav održi na dostojnom intelektualnom nivou u službi i u ime univerzalnih ljudskih vrijednosti istine, slobode, jednakosti, solidarnosti, socijalne pravde.

Istinski intelektualac predstavlja se naciji-narodu u ime razuma i iznad staleških interesa u ime moralnih principa da bi unio svjetlo za zbunjene, smetene i potlačene.

On se angažira u izgradnji istinski demokratskog društva i u tom pravcu i pogledu izgrađuje i osposobljava javnost da procjenjuje, da odbacuje stereotipe i prima stvari onakve kakve jesu. Da je oduči poslušnosti i volji da se prilagođava. Potiče sudjelovanje građana u javnim poslovima i kritičkom promatranju aktualnog stanja društva. Potiče i individualne građanske inicijative i grupe za traženje rješenja za rješavanje aktualnih problema, da se ne bude samo promatrač društva i političke scene, već realni akter koji će ne samo otkrivati istinu i teorijski je izgovarati, već akter koji će istinom osvjetljavati realno stanje društva i ukazivati na putove promjena nezadovoljavajućeg stanja.

Angažiran je na napretku u slobodi za sve, za istinsku slobodu, a ne održavanju čisto pravo određene slobode. U tom pravcu suprotstavlja se diktatu i nasilju nad slobodom i po cijenu osobnog rizika i opasnost sukoba sa posjednicima moći. Stremi uzbuni i pobuni protiv mračnih sila društva i njihovom marširanju prema konačnoj propasti.

Društvena moć istinskih intelektualaca u Hrvatskoj je mala i za svoje ciljeve moraju se boriti isključivo logikom argumenata. Danas ih se ne trpa u zatvore i ludnice, ali ih moćnici marginaliziraju i isključuju kao potencijalnu silu u borbi za društvene promjene. Svi istinski intelektualci u RH isključeni su iz političkog i sveukupnog života i s pozornice društvenog utjecaja.

No bez obzira na sve te činjenice oni mogu pridonijeti ozdravljenju društva od svih štetnosti, bolesti i zala koje trajno uništavaju društvo i državu. U nadolazećim, po svemu sudeći, teškim vremenima njihova uloga u tome mogla bi biti odlučujuća, osobito ako prepoznaju nužnost organiziranja i povezivanja.

transparent_intelektualci_620

Izvor: hkv.

13 comments

Skip to comment form

  1. Dakle, prvi i osnovni uvjet da bi se netko zvao intelektualcem je ta da je čovjek. Pohlepni, amoralni, egoistični, pokondireni snobovi nikako ne zadovoljavaju te osnovne uvjete. Zasigurno možemo reči kako je to izvor svih zala koja se u Hrvatskoj događaju. Primitivci i zločinci su se dočepali diploma, a onda i magisterija i doktorata pa nam je kompletna obrazovna i znanstvena zajednica na koju polažemo mnoge nade za svijetlu budućnost potpuno trula. Umjesto suradnje i napretka imamo sukobe primitivnih plemena s pokvarenim pohlepnim poglavicama.

  2. Intelektualci su mjesečno plaćeni službenici koji najaktivnije sate svog života provode radeći ono što im se zapovijeda. Nema isfrustriranijeg sloja društva od intelektualaca. Puno znaju, a služe. Koja je to duhovna praznina.

    Oni, prodavajući tuđe laži, prodaju same sebe, pretvarajući se tako u robu. A o robi odlučuje tržište.

    Doda li se svemu što si, DrazenBludisa, rekao, dobijemo antiutpijsku situaciju u kojoj su intelektualci psi koji čuvaju stvarno imanje korporacijskih gospodara ili političkih gospodara, gospodara države.

    Što znači dočepati se diplome? Na razini znanstvenog sustava odigrati po unaprijed zacrtanim planovima. Druga razina je opstajanje u svijetu pohlepe i moći. Pošto većina intektualaca ne zna ništa drugo nego služiti, naravno da će uspjeti oni koji se priklone vođama i vlasnicima.

    Istinski intelektualci su radikali što donosi nesigurnost egzistencije. Ovi koje ti spominješ su liberali i patrioti.

  3. Pojašnjenje:

    istinski intektualac kritički (pre)ispituje stvarnost, suprotstavlja se neodgovornostima i obmanama društva u kojem živi i radi. Oni imaju politička i moralna načela, za razliku od slugana (patriota i liberala) koji svoju energiju troše na nadziranje slobodara koji se odupiru podvlašćivanju i gomilanju bogastva nastalom na ekspoataciji radnika. Psi su to!

  4. Psi su plemenita bića. Ovo su hijene koje podmuklo žive na nemoćnima. One žive među nama, ali se o tome šuti. Stribor bi vjerojatno promijenio završetak svoje kolumne kada bi s tim bio detaljnije upoznat. Smrad i trulež.

  5. @otta – kao što je DB gore lijepo napisao, ovdje se krije uzrok svega što nam se događa. Ako su neki, navodno najvredniji među nama, zastranili, a oni daju smjernice i savjete svim ostalima u društvu, čemu se onda imamo nadati? Ljudi koji bi trebali biti svjetionici su zabavljeni zadržavanjem svojih privilegija i očuvanjem privatnih interesa. Ne smijemo im vjerovati samo zato što imaju papire i titule.

  6. Zasmetao me stav kojim se intelektualnost cijeni samo kroz društveni ili politički angažman. Postoje intelektualci -znanstvenici koji rade za dobrobit
    ostalih ljudi doprinosom svog znanja da se procesi u poduzećima odvijaju brže i ekonomičnije što je korist za poduzeće ali indirektno i za svakog zaposlenog. Zašto bi takav od Vas nepriznati intelektualac ( jer ne djeluje na javnoj sceni ) postao don Kihot i borio se s vjetrenjačama -političarima u borbi koju kao pojedinac unaprijed gubi , kada može angažiranjem svog vremena na pametniji način bolje iskoristiti svoje znanje na boljitak društva te na svoje zadovoljstvo učinjenim.

  7. @nine – dobro da pitaš. Taj o kojemu zboriš je čovjek sa papirom, fah idiot, što bi Karamarko rekao, „autist“. Možda vrhunski znanstvenik, ali ne i intelektualac. Neosjetljiv i nezainteresiran na sve što se događa oko njega. Jedan od ekstremnih primjera je bio npr. Mengele, koji je radio na razvoju novih lijekova i metoda za liječenje bolesti, naravno, arijevaca. Način na koji je dolazio do svojih „otkrića“ i „unapređenja“ svima je poznat, a ne treba se ni pitati je li moralan. Trebamo li od neukih i neupućenih ljudi očekivati reakcije (ovo bez podcjenjivanja) – recimo nije za zamjeriti jednom poljoprivredniku koji svakodnevno teško radi ako se ne stigne društveno angažirati i upućivati na nepravde i nepravilnosti.

    Znanstvenici javno djeluju i kada se to ne čini tako. Štite li cehovske klanove samo zato što su u pitanju njihovi kolege makar ovi bili gnjide? Nadalje, oni gotovo redovito moraju raditi s drugim znanstvenicima i stručnjacima. Kako se ponašaju u tim situacijama: znaju li surađivati ili teže „šefovanju“, zasluže li svoj položaj svojim znanjem i radom ili se nameću samo i isključivo titulom, štuju li ih kolege kao ljude ili samo kao znanstvenike, spletkare li kako bi došli do položaja trgujući moralom i znanjem, napreduju li na račun podčinjenih ili plagiranja? Čuva li svoje privilegije i velike prihode (kao današnji hrvatski znanstvenici) u vremena kada ostatak društva kopa po kontejnerima?

    Gore prikazani Einstein je ostavi mali broj društveno-političko-moralnih poruka – nekoliko pisama i tekstova, koje nije morao pisati. Njegov bi doprinos svjetskoj znanosti bio isti i da to nije učinio. No, ono što ga čini velikim čovjekom – intelektualcem, a ne samo velikim znanstvenikom je reakcija na stravu njegovog vremena. Da to nije učinio imao bi puno manje problema u životu. Za razliku od tog velikog čovjeka, hrvatski znanstvenici i cjelokupna akademija su šutili i šute u teškim vremenima za Hrvatsku.

    Nadam se da će ti ovaj odličan tekst sada biti razumljiviji. Osnovno za razlikovati je intelektualac i onaj tko nije intelektualac (a može biti npr. vrhunski znanstvenik, profesor s doktoratom, izumitelj s brojnim patentima, liječnik s mnogim novim lijekovima). Možda još jednostavnije: je li čovjek ili nije? Zašto bi nekome tko je vrhunski stručnjak (to je zasluženi kompliment), tepali da je on i intelektualac, ako on nije taj – davali mu nezasluženi kompliment?

    I odgovor na zadnje pitanje. Ako je društvo trulo i nevaljalo, kako on, kojega to društvo i ne zanima ili se s time pomirio, zna da će njegova super korisna otkrića biti pravilno i pošteno iskorištena na dobrobit sviju, a ne na još veće produbljivanje nepravdi i nepravilnosti u društvu?

    Nadam se da će ovaj preopširan (možda i suvišan) odgovor pomoći i drugima koje možda muče iste dileme!

  8. Evo čitam druge komentare pa mi je nadošao jedan fini primjer. TD Peter je dobar informatičar, ali u Brodu ima i boljih informatičara od njega (samo da se Peter sad ne uvredi). No, Peter je i vrhunski intelektualac što je relativno rijetka pojava među informatičarima.

  9. lažno je lažno … tu nema rasprave, obično se samo s vremenom razotkrije … obzirom da večina ne prepoznaje lažno niti intelektualca, teško i naporno je biti istinski intelektualac u današnje vrijeme

  10. Nije dobro praviti se najpametniji i o svemu govoriti s mržnjom jer tada se ne mogu koristiti realne činjenice. Pođimo od jedne od definicija :” Intelektualac je izraz koji u najširem smislu označava osobu koja se od ostalih ističe inteligencijom ili obrazovanjem, odnosno intelektualnim sposobnostima koje koristi u profesionalne ili javne svrhe. U užem smislu se pod time podrazumijeva svaka osoba koja obavlja određeni intelektualni rad kao glavni dio svoje profesije ili zanimanja. U još užem smislu se pod pojmom “intelektualac” podrazumijeva osoba koja zahvaljujući svojim intelektualnim sposobnostima uživa ugled, odnosno predstavlja autoritet u određenim oblastima društvenog života, kao što su kultura ili znanost”.
    Ja sam želio reći da svatko treba raditi ono što najbolje zna i u čemu može dati najbolje rezultate. Intelektualac kojeg sam uzeo kao prototip zna organizirati proizvodnju , ima inovativnih rješenja koja pomažu poduzećima , živi za te probleme i danju i noću , ne koristi godišnje jer nema vremena za to. I za to što nije siguran kakva će biti raspodjela toga što se ostvari njegovim doprinosom treba ga osuditi. Taj posao sređivanja društvenim i proizvodnih odnosa neka rade intelektualci koji to bolje znaju. Pravi znanstvenik i intelektualac dobro zna što zna i još bolje što ne zna ( što je veći krug znanja veći je i prostor neznanja). A ako su njegov autoritet priznali i broji intelektualci u svijetu na istom području djelovanja nije jasno što bi još trebao uraditi da ga VI priznate kao intelektualca ( što mu u ostalom nije ni važno). Možda bi ga više cjenili da nosi zastavu na nekom prosvjedu ???

  11. Ne znam zašto tvojoj definiciji intelektualca ne bi udovoljavao dr.Mengele. Kud je školovan tu je radio najbolje ono što je znao i što su neki autoriteti tražili od njega. Ne?

    Imam dojam da si se našao pogođen ovom distinkcijom intelektualnog radnika i intelektualca. Dobar dio intelektualnih radnika radi svoj posao najbolje što može i ne želi se opterećivati time u službi kakvog društva i kakvog čovječanstva je.

    Uglavnom se ne radi o tome da on ne razumije što se u svijetu, državi, gradu događa, nego se pravi da to ne vidi jer želi zadržati svoje privilegije. U društvu je “manji od makova zrna”, ali je u svojoj mikrosredini u stanju se ozbiljno sukobiti s radnim kolegama i suradnicima radi vlastitog položaja i privilegija.

    Nitko ne govori o tome da treba stajati na barikadama, ali npr. kod nas je odurno slušati znanstvenike koji odlično plaćeni tvrde kako pridonose ovom društvu i kako ovo društvo ima koristi od njihove znanosti ili kako će oni izvuči ovo društvo iz gliba, a znaju i sami (ako nisu žrtve samoobmanjivanja) da takav doprinos ostvaruju samo iznimno rijetki. To čine isključivo radi zadržavanja svojih privilegija.

    Uostalom naše su stranke i novija povijest puni raznih dr-ova. Svi vidimo koliku dobrobit su nam donijeli. Dakle, ne brkati intelektualne radnike (najamnike, djelatnike, plaćenike) i intelektualce. Tanka je crta, a zove se ljudskost.

  12. Nine, jedno pitanje. Jesu li i političari intelektualci u skladu s “vašom” definicijom?

    Da, više bi ga cijenili da nosi zastavu na nekom prosvjedu!

  13. Nadalje, osim znanstvene mafije koja cijedi ovu zemlju (a bolje nije ni u nekim zapadnim zemljama), imamo cijelu jednu kastu inteleltualnih djelatnika koji su možda i gora mafija i paraziti, a radi se naravno o pravosudnoj mafiji i svemu vezanom uz sudstvo pa i uz upravu. Toliki broj neriješenih predmeta, sumnji na korupciju, a visoke plaće kao zaštita od podmićivanja i jamac neovisnosti. Pogledajte samo našega Lignjoslava Josipovića. Katastrofalno.

    Koliko ste ih čuli da iskreno progovaraju o katastrofalnom stanju. Na prste jedne ruke se daju pobrojati?

    Zatim mendžerska mafija, također intelektualni radnici …. itd itd.

    Ljudi su ostvarili ideal svojih roditelja i pazili na ono što su im stariji govorili:

    Pazi kako učiš da ne bi morao raditi!

    Godinama je to bila mantra naših roditelja i skoro svaki koji ju je poslušao i došao do nekog papira, danas je zaštićen i stvarno ništa ne radi, nego parazitira. Djecu smo učili da moraju na fakultete i da moraju doći do papira jer je sramota raditi pa su to oni i doslovno shvatili, izgubivši pri tome osjećaj da netko mora neke stvari proizvesti kako bi oni mogli jesti, odijevati se itd…..

Odgovori