Iznenađenje je blaga riječ

Ugledna novinarka Nataša Škaričić u intervjuu za H-Alter komentira odluku Vrhovnog suda da ukine pravomoćnu presudu kojom joj je otkaz bio proglašen nezakonitim. “Vrhovni sud o mojem je predmetu odlučio u rekordnom roku od tri mjeseca, što znači da je moja presuda od iznimnog značaja za ovu državu. Budući da je pitanje RPO sustava od iznimnog značaja za novinske izdavače, po sebi se nameće da je ono što je važno izdavačima, važno i državi.”

Nataša Škaričić

rhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je pravomoćnu presudu Općinskog i Županijskog suda u Zagrebu na osnovu koje je proglašen nezakonitim otkaz jednoj od ponajboljih hrvatskih novinarki, Nataši Škaričić, koji joj je 2009. godine na poziciji pomoćnice glavnog urednika bez ikakvog obrazloženja uručila “Slobodna Dalmacija”.

Premda joj razlozi za otkaz nikad nisu priopćeni, za pretpostaviti je kako se isti kriju u činjenici da je ova novinarka odbila naputak da prestane pisati o tadašnjoj reformi zdravstva Darka Milinovića, koji je donesen temeljem dogovora glavnih urednika s Ivom Sanaderom da će mediji o reformi pozitivno izvještavati. 

Tako je, nakon višegodišnje pravne bitke protiv poslodavca u vlasništvu najveće medijske korporacije u Hrvatskoj, Nataša Škaričić opet na početku. Sama i bez ikakve pomoći strukovnih novinarskih udruženja, koji su minulih nekoliko godina pasivno promatrali cjelokupnu priču. Sve se ovo, ironično, izdogađalo u razdoblju kad je USKOK javno priznao kako je Nataša Škaričić svojim tekstovima u Slobodnoj Dalmaciji uvelike doprinijela razotkrivanju “Hipokrata”, najveće korupcijske afere u povijesti hrvatskog zdravstva.

No, epilog ovog slučaja uvelike nadilazi konkretni radni spor na koji se odnosi; naime, Vrhovni je sud u rekordnom roku poništio presude nižih sudskih instanci prema kojima je, po prvi puta u povijesti struke, tzv. RPO ugovor izjednačen s ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, na koji se primjenjuju odredbe Zakonu o radu. Za razliku od stalno zaposlenih novinara, sve dominantniji zaposlenici u RPO statusu osiguravaju, naime, poslodavcima smanjenje poreznih troškova i troškova za doprinose, a olakšavaju otpuštanje i posljedično pacificiranje” novinara, da ne govorimo o milijunima kuna za koji je državni proračun uskraćen ovakvom praksom.  Time je, sve do odluke Vrhovnog suda, bio otvoren presedanski prostor brojnim novinarima na RPO ugovoru da mnogo lakše ostvare i zaštite svoja radna prava. O odluci Vrhovnog suda, kao i ostalim problemima s kojima se suočavaju hrvatski novinari, ali i hrvatsko novinarstvo u cjelini, H-Alter je razgovarao s Natašom Škaričić.

Kako komentirate odluku Vrhovnog suda? Je li iznenađujuća, s obzirom na dosadašnji tijek slučaja?

Iznenađujuća je blaga riječ. Naime, Općinski i Županijski sud u Zagrebu konstatirali su, bez jednog disonantnog tona, da poslovi pomoćnika glavnog urednika koje sam obavljala temeljem ugovora o autorskoj suradnji, po školskoj definiciji ne spadaju u samostalni autorski rad, te da ugovor koji sadrži načelo subordinacije, obavezu isplate fiksne mjesečne naknade i načelo ekskluziviteta, a koji je sklopljen na neodređeno vrijeme, sadrži sve elemente definicije nesamostalnog rada prema Zakonu o radu i da se ima smatrati ugovorom o radu. Budući da sam nakon 18 godina kontinuiranog rada dobila otkaz bez riječi obrazloženja, dva su suda, dakle, zaključila da je otkaz bio nezakonit. Te su odluke prošle sudske odjele evidencije, što znači da ne odstupaju od sudske prakse. Nakon pravomoćne sudske presude koju sam dobila u srpnju 2011.godine, sindikati, neki kolege i ja smo počeli i javno problematizirati činjenicu da mnogi novinari rade isto što i stalno zaposleni novinari, ali s diskriminirajućim statusom suradnika iz sustava RPO-a, čemu je posvećena i jedna javna tribina koju su u Hrvatskom novinarskom društvu organizirale radne skupine Ministarstva kulture i HND-a. Na tu su tribinu došli zamjenik predsjednice Općinskog radnog suda u Zagrebu Domagoj Franjo Frntić, predsjednik građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu Darko Milković, profesor radnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu Viktor Gotovac i odvjetnik Damir Bajs, te je javno rečeno – ugovori o autorskom djelu, krivo nazvani RPO ugovori, uglavnom su protuzakoniti jer predstavljaju prikriveni radni odnos. Postoji snimka te tribine i novinarski izvještaji. I nakon svega toga, Vrhovni sud kaže – dajte još malo razmislite o tome. Da zaključim: osjećam se kao da je dugo nakon otkrića da je zemlja okrugla, najednom potrebno razmisliti je li ona ravna ploča koju nose četiri kornjače. Malo sam u šoku.

Jeste li dobili obrazloženje Vrhovnog suda? Temeljem čega je donesena ovakva odluka?

Pojednostavljeno rečeno, Vrhovni sud je odlučio da bi niži sudovi trebali još jednom razmisliti jesu li pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno je li ovdje nadležan Zakon o radu ili Zakon o medijima, u dijelu u kojemu se definira što je novinar. Ne tražite me da ovo komentiram, jer time stvarno riskiram da me netko optuži za pritisak na sud.

Kako komentirate rokove u kojima je došlo do ove odluke – sudskog uvažavanja zahtjeva Slobodne Dalmacije za revizijom postupka – s obzirom na rokove u kojem vam je dostavljena prvotna pravomoćna presuda?

Pa gledajte, Vrhovni sud o mojem je predmetu odlučio u rekordnom roku od tri mjeseca, što znači da je moja presuda od iznimnog značaja za ovu državu. Budući da je pitanje RPO sustava od iznimnog značaja za novinske izdavače, po sebi se nameće da je ono što je važno izdavačima, važno i državi. To što je prvotna pravomoćna presuda putovala do mene punih godinu dana, doživljavam kao brutalni nemar prema nečijem životnom pitanju.

Što, prema vašem mišljenju, znači ovakva odluka u kontekstu rasprave oko novinarskog RPO statusa, odnosno koliko će utjecati na neke naknadne odluke u kojima će se pokušati dokazati da RPO status novinara i urednika u određenim okolnostima nije njihov honorarni odnos s poslodavcem, već, to ste i pokušavali dokazati, oblik prikrivenog radnog odnosa?

Vidjeli ste, ona pokušava napraviti kopernikanski obrat: do danas smo imali pravne praktičare i teoretičare koji su se konsenzusno složili da je za ovo pitanje nadležan Zakon o radu, a sad imamo Vrhovni sud koji kaže da bi trebalo razmisliti je li ipak nadležan Zakon o medijima, odnosno članak 2. koji definira što je novinar preko radnopravnog statusa. Uz dužno poštovanje prema pravnoj struci koja rješava konkretne sporove, moram reći da bih o ovom članku sama imala što reći, jer nisam teorijski laik kad je u pitanju novinarstvo i novinarski mediji. Budući da su stvari ovako daleko otišle, razmišljam da bi u sve buduće rasprave o ovom pitanju trebalo uključiti još teoretičara novinarstva, a padaju mi na pamet i lingvisti, jer se ovdje evidentno radi o tumačenju osnovnog značenja rečenice iz članka 2. I samo da dometnem – ja uopće nisam imala ugovor za novinara, nego za urednika.

U kakvom ste trenutno ugovornom odnosu sa Slobodnom Dalmacijom i što objektivno možete očekivati nakon ovakve sudske odluke?

Vraćena sam na posao prošle godine, četiri mjeseca nakon pravomoćne sudske presude, a sada radim kao novinarka. Ne znam što mogu očekivati, jer mi se nitko nije javio, samo su mi najavili da u vodu padaju svi sporazumi koje smo namjeravali potpisati.

Prije dva mjeseca izjavili ste kako su vam najavili otkaz po treći puta, da bi se nedugo zatim najavilo i gašenje dopisništva Slobodne Dalmacije. Da li se situacija promijenila od studenog prošle godine?

Dopisništvo nije ugašeno, većina ljudi iz SD je prebačena u Jutarnji list, što su i meni ponudili nakon afere Farmal. Čini se, s obzirom da mi je samo 15 dana ranije najavljen otkaz, da je ta priča nekako djelovala na promjenu stava Uprave prema kvaliteti mog novinarskog rada, no ne pitajte me kako. To je van domašaja moje inteligencije, jer ne vidim zašto bi samo jedna priča u mojoj karijeri imala tako presudan značaj. Tada sam im rekla da je moj životni prioritet da riješimo pitanje prestrašnih sudskih sporova koje vodimo jedni protiv drugih, a ne ostanak u firmi s kojom sam stalno na sudu i oni su napokon pristali da se nagodimo i povučemo tužbe. No tada je došao Vrhovni sud i već sastavljeni sporazum je povučen.

skaricic_enovnine.jpg
Nataša Škaričić: “Osjećam se kao da je dugo nakon otkrića da je zemlja okrugla, najednom potrebno razmisliti je li ona ravna ploča koju nose četiri kornjače.” (Foto: Saša Četković, E-novine)

Jeste li od povratka na posao nailazili na neke oblike mobbinga, pokušaja cenzure, odbijanja tekstova ili tomu slično?

Ne mogu o tome puno govoriti. Ne odbijaju mi tekstove, to je činjenica. No, radim za poslodavca koji me tužio jer sam otišla od njega nakon što su mi dali otkaz, i očitovali se da ne žele da radim u otkaznom roku, pa ipak traže 190 tisuća kuna naknade štete, tvrdeći da sam narušila načelo ekskluziviteta. Ovo je živa istina, ne skrivena kamera. Također, radim za poslodavca koji je izjavio reviziju Vrhovnom sudu nakon pravomoćne i ovršne sudske presude, znajući da sam kod njih kontinuirano i upravo manijakalno radila, i vikendima, blagdanima i za vrijeme godišnjih odmora, pa tako 19 punih godina, nakon čega su jedino meni, u cijeloj svojoj povijesti, dali otkaz bez riječi obrazloženja. Pustimo sad jezik normativnog prava, jer ovdje je nastrašniji moralni aspekt cijele priče.

Kakva je trenutno situacija u Slobodnoj Dalmaciji, ali i cjelokupnom Europapress holdingu, posebice u kontekstu radničkih prava?

Nema razloga da me pitate za SD i EPH jer su te dvije kuće, u kontekstu radničkih prava, još i među boljima. Tamo ljudi primaju svoje plaće i čekaju što će se s njima dogoditi u idućoj fazi generalne propasti novinarstva kao poduzetništva i kao profesije. Imate cijeli niz novinarskih projekata u kojima ljudi ne primaju plaće ili ih primaju s groznim zakašnjenjima, rade bez ugovora, rade volonterski, da ne nabrajam… Jučer sam, recimo, razgovarala s kolegom koji je još uvijek zaposlenik jedne izdavačke kuće i koji je na bolovanju radi karcinoma, a HZZO mu ne isplaćuje naknadu za bolovanje jer poslodavac ne plaća doprinose! Dakle, ima mnogo groznijih priča izvan teritorija EPH.

Uoči ovog intervjua doznao sam kako je više medijskih kuća, odnosno novinara,”odbilo” pisati o ovoj temi – najnovijoj odluci Vrhovnog suda. Kako to komentirate?

Vrlo jednostavno – svi izdavači u državi žele da RPO ostane, točno takav kakav jest u praksi. Oni bi, ukratko, da se legalizira da novinari rade sve što i stalni zaposlenici, ali u trajnom statusu honorarca – samostalnog novinara. Toga nema nigdje u svijetu. Predsjednik njemačkog DJV-a, inače pravnik, Michael Klehm mi je napisao – tako nešto nije moguće u Njemačkoj… No naši izdavači svejedno lobiraju da se to izvede, kod Ive Josipovića, kod raznih ministara, itd., tako da mi danas, u 21. stoljeću, moramo objašnjavati temeljne definicije – što je slobodni novinar, a što stalno zaposleni novinar, vezan načelom ekskluziviteta. Dok to ne raspravimo, svi će se praviti da nisu čuli što se dogodilo.

Mogu li se, izuzev ekonomskih (kriznih) okolnosti o kojima svi pričaju, precizno mapirati i sistemski problemi koji su doveli struku na ovakvu razinu i koliku krivicu za situaciju snose sami novinari?

To je vrlo komplicirano pitanje i nema veze samo s Hrvatskom. Ima veze općenito s naravi novinarstva, pa s naravi i ulogom novinarstva na takozvanom slobodnom tržištu, odnosno s naravi kapitalizma, a tek onda s tradicijom i razvojem novinarstva i demokracije u Hrvatskoj. Radi se prije svega o činjenici da je to iskustvo kratkotrajno i da smo do prije dvadesetak godina živjeli u nominalno nedemokratskom društvu i zatim – potpuno politički atrofirani – ušli u nominalnu demokraciju, a praktički novu diktaturu. Sve mi vlasti na glavi skoče kad čujem plač za novinarstvom u doba Jugoslavije, jer da smo tada imali sjajne tiraže i sjajne tekstove o kulturi u Vjesniku. Živjeli smo u doba verbalnog delikta, famoznog članka 113. Krivičnog zakona, i zbilja ne znam što se tomu ima dodati. Zatim smo, doslovno preko noći, upali u doba u kojemu su se novinari srspke nacionalnosti ili nedovoljno hrvatskog uvjerenja, ma što to značilo, zaustavljali na porti Hrvatske radiotelevizije tri dana za redom, a onda bi im se uručio otkaz radi nedolaska na posao! Onda je nekako došlo Račanovo vrijeme, u kojemu se udahnulo zraka na slamku, pa odmah zatim Ivo Sanader, egzekutor novinarskih sloboda po takozvanom slobodnom izboru samih izdavača, urednika i novinara. Ovdje se, što je najgore, nije radilo o prisili, već o suptilno izvedenoj uzajamnoj korupciji koja je formirala dva kruga pakla u hrvatskom novinskom prostoru – prvi krug činile su štetno i zakonski sporno privatizirane nacionalne novinske kuće, a drugi regionalne, a zatim su svi zajedno zasukali rukave i činili sve da na površinu ne proviri nijedno koruptivno djelo u režiji ovog vanserijskog negativca. Prije svega, da ne proviri korupcija u samom odnosu Ive Sanadera prema medijima, pa i pod cijenu toga da se nekim novinarima potpuno upropasti egzistencija.  Dakle, novinari su u Hrvatskoj, sveukupno, kao profesija, okusili demokraciju u tragovima i ja vidim da oni zbilja suštinski ne razumiju elementarna pitanja novinarske autonomije, koja je osnov za konzumaciju vlastitih prava i slobode profesije. Pitajte novinara na što ima pravo u demokratskoj Hrvatskoj i čut ćete, uglavnom, gomilu gluposti tipa “veži konja gdje ti gazda kaže”, “ja ne smijem komentirati uređivačku politiku svog gazde”, “ako dođem na javnu tribinu, dobit ću otkaz”, itd.

zivkovic.jpg
“Živkovićevu šutnju vidim kao dio socijalnih vještina političara koje su meni potpuno nerazumljive, a ovdje je taktički poslužila cilju da ostane u ministarstvu i nastavi raditi ono na čemu je radio. Šta da kažem…”

U nekoliko ste navrata javno ustvrdili kako je jedan od uzroka trenutne poražavajuće situacije s novinarstvom u Hrvatskoj izrazito intimna sprega medija s političkim centrima moći. Da li se situacija promijenila dolaskom aktualne vlade ili je sve ostalo isto, izuzev ključnih političkih aktera?

Gledajte, ova situacija koju sam opisala neće se riješiti preko noći, a možda se nikada neće riješiti, jer rješenja i nema na način kakvog ga mi često zamišljamo. Novinarstvo je negdje u sredini stalnog konflikta između onih koji žele zadržati moć u društvu i onih koji bi tu moć htjeli ograničiti ili barem kvalitetno kontrolirati, među koje spadaju i sami novinari. Taj je konflikt, po meni, prirodno stanje stvari. No, postoje neka praktična rješenja koja idu ususret novinarstvu, odnosno koja profesiji mogu pomoći u nekoj konkretnoj situaciji. Ova vlast je, naprimjer, mogla potaknuti da se razriješe neki krajnje sumnjivi poslovi koje je Ivo Sanader obavio na medijskoj sceni. Ali nije. To je već dovoljno da tvrdimo da i dalje funkcionira sprega, no ja se iskreno nadam da nitko i ništa neće nadmašiti Sanaderovu eru odnosa prema novinarskim medijima i da – na jedan grozan način – ne može biti gore. Ova je vlast mogla i morala drugačije riješiti problem HRT-a, a ne čini se da ga je uopće počela rješavati. Također, ova vlast bi mogla pomoći demokraciji i slobodi novinarstva, tako što bi sama postala demokratskija i otvorenija, što je opet točno samo u onom dijelu gdje ova vlast nema toliko toga skrivati, koliko je imala HDZ-ova. Nadalje, neka mi oproste, ali oni su većim dijelom politički nepismeni, a to znači i novinarski nepismeni, jer su mediji danas osnovne poluge političkog upravljanja. Posljedica je da postoji cijeli niz važnih društvenih pitanja na koja Vlada uopće ne zna dati kvalitetne odgovore, a kamoli otvoriti javnu raspravu – počevši od koncepta zdravstvenog odgoja, ekonomije, korupcije ili čega se već sjetite – a malo je ljudi na novinarskoj sceni dovoljno spremno postaviti iole suvisla pitanja. Ne tjerajte me da nabrajam primjere, jer ćemo ovdje ostati dva dana.

Koliko situaciji doprinosi strukovno udruženje, posebice Hrvatsko novinarsko društvo, koje se oglasilo povodom odluke Vrhovnog suda u vašem slučaju? Prije dva mjeseca predbacili ste vrhu HND-a jer su predložili smanjenje PDV-a za novinske izdavače – i to iz pozicije onih koji bi trebali štititi interese novinara – a slično ste govorili i o glavnom strukovnom sindikatu. Ako zaključimo da je novinarstvo u teškoj profesionalnoj, moralnoj i financijskoj krizi, a jest, pa onda valjda i ključne institucije za obranu novinarstva i novinara imaju neke veze s time? Samo ću kratko elaborirati problem: HND i novinarski sindikati rade bez strukturirane platforme i jasnih procedura i sve se svodi na kavanske dogovore o ad hoc sklepanim priopćenjima, u povodu neke trenutne provokacije. Negdje Zdenko Duka (predsjednik HND-a, op.a.) odluči ovako, negdje onako, uglavnom to ovisi s kim je dobar ili tko ga nagovara. Ali to nije sustavni rad na problemima novinarstva, to je uzurpacija institucije za vlastite potrebe i potrebe bliskih ljudi. Možda griješim dušu, no – je li kome iz HND-a palo na pamet da postoje bezbrojni EU fondovi za novinarske projekte i da bi HND mogao aplicirati? Možda i jest, ali su se onda sjetili da neko treba i smisliti i napisati projekt. Neću dalje analizirati, jer spominjete slučaj PDV-a koji je dovoljno ilustrativan. Pazite, predsjednik HND-a se najednom počeo javno izjašnjavati da izdavačima treba smanjiti PDV,  da bi se ustanovilo da nije konzultirao nijedno tijelo HND-a prije nego je počeo nastupati i medijima! Pustimo sada meritum stvari oko PDV-a, zadržimo se na formalnoj proceduri: kako je tako nešto moguće? Tako što u toj instituciji stvari godinama funkcioniraju jednako kao i u hrvatskom pollitičkim i stranačkom životu – imate personaliziranu vlast, umjesto sistem. Znate što je Duka kazao kad smo na novinarskoj mailing listi počeli raspravljati o tome i o prijedlogu za PDV? Da ga maknemo s liste! Tajniku HND-a se omaklo jedno noćno pismo, pa ga je greškom poslao svima na listi, a u njemu je pisalo, ovim riječima – “ovi će nam razjebati društvo”. “Ovi”, to su radne skupine novinara pri Ministarstvu kulture. Novinari će razjebati HND! Stoga mi je žao što i dalje trošim riječi na to društvo, jer samo mamuzam mrtvog konja. Jedino još želim zahvaliti Slavici Lukić i Boženi Matijević, koje se stvarno trude da se tamo čuje i neki drugačiji stav.

Zakon o izmjenama i dopunama zakona o HRT-u prvi je u nizu novih zakona koji će regulirati medije u Hrvatskoj. Jedan od takvih je trenutačni prijedlog o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima, koji bi trebao obuhvaćati i sufinanciranje neprofitnih medija. Hoće li, prema vašem mišljenju, najavljene promjene doista utjecati na poboljšanje situacije u kojoj se nalaze novinari, ali i na pitanje javnog interesa u medijima?

To nisam u stanju predvidjeti. Mogu samo pohvaliti inicijativu savjetnika za medije pri Ministarstvu kulture da se o tome uopće raspravlja. Moj je sud da u tim izmjenama zakona, pa ni u drugim aktima koji to reguliraju, nema jasnog kriterija dodjele sredstava, niti jasne definicije što je to javni interes u nekoj eventualnoj medijskoj politici Republike Hrvatske. To sliči na rješavanje problema na HRT-u dograđivanjem novih i novih programa – stavljate krov na kuću koja se urušila.

Aktivni ste i u grupi novinara koji surađuju s Ministarstvom kulture oko spomenutih novih zakonodavnih rješenja za medije. Kako gledate na cjelokupnu “aferu” sa savjetnikom za medije u Ministarstvu kulture Milanom Živkovićem – čija je smjena najavljena pa povučena” – i koliko su mediji svojim izvještavanjem o ovom slučaju potvrdili da se situacija s medijima u zakonskom kontekstu mora mijenjati?

Ni manje ni više nego u nekom drugom slučaju. Ovdje je najviše zbrke napravila sama ministrica kulture koja nije pokazala osobitu autonomiju u postavljanju prema svom savjetniku koji se, po mom sudu, naivno zatekao usred krize.

Jeste li u zadnje vrijeme u kontaktu s Milanom Živkovićem? Dio struke mu prigovara poslovičnu šutnju nakon svega što se izdogađalo…

Jesam. Neki su me ljudi, među kojima i neki s ozbiljnim argumentima, prilično oštro napali jer sam javno zastupala jednog političara – što mi je i samoj bilo nelagodno – no stojim iza svih razloga koje smo tada navodili, bez obzira što ću o Živkoviću saznati u budućnosti. Njegovu šutnju vidim kao dio socijalnih vještina političara koje su meni potpuno nerazumljive, a ovdje je taktički poslužila cilju da ostane u ministarstvu i nastavi raditi ono na čemu je radio. Šta da kažem… Nikad ne bih mogla biti na njegovom mjestu, ukratko.

jurica_pavicic.jpg
“Moram priznati da me je naviše zapanjio tekst Jurice Pavičića.”

Korifeji korporativnog novinarstva dosta su pisali o slučaju Živković, odnosno o kontekstu slučaja i njegovim navodnim negativnim reperkusijama, i to dominantno o prijedlogu promjene naplate HRT pristojbe, koji je u većini napisa prikazan kao novi porezni teror države prema građanstvu. Međutim, o činjenici da je nacrt predložene reforme znatno kompleksnije pitanje od pukog “harača” – kako su ga pojedinci u Jutarnjem listu, ali i u nekim drugim medijima nazvali – gotovo da i nije bilo rasprave. Smatrate li da je ovakav uređivački pristup ovoj tematici bio ciljano nametnut, ili je on pak bio posljedica znatno prizemnije naravi današnjih hrvatskih medija, koji izrazito transparentno njeguju površnost i senzacionalizam pa tako i prema ovoj temi?

Živković se oko ideje smanjenja PDV-a i ideje legalizacije RPO-a složio s novinarima, a ne s izdavačima koji su ranije daleko dogurali u lobiranju kod izvršne vlasti. Za te ljude – izdavače – držim da su u načelnom sukobu interesa bili prije pisanja o Živkoviću, a samom kvalitetom izvještavanja su pokazali da taj sukob interesa i utječe na njihovu profesionalnost.

Uz to, zamjetan je, također, bio diskurs isturenih medijskih komentatora o parazitirajućoj naravi inicijativa kao što je ova jer su se opservacije dijela mainstream medija svodile na to da je riječ o grupi ljudi kojima je borba za javne (i radničke) interese zapravo paravan iza kojeg stoje sukobi kulturnjačko-žurnalističkih klanova te najniži motivi dijela protagonista ove inicijative, kao što je pokušaj uhljebljenja u nekima od državnih institucija. Vaš komentar?

Moram priznati da me je naviše zapanjio tekst Jurice Pavičića, i bila sam napisala neke dvije kartice teksta u kojemu sam se potrudila pobiti stavku po stavku u njegovoj argumentaciji. Ovaj se tren ne mogu točno sjetiti svega, pa ću možda biti neprecizna, no stojim pri ocjeni da je u tom tekstu počinjen cijeli niz faktografskih i argumentacijskih pogrešaka koje novinar zanatlija ne bi smio počiniti. Počevši od konstatacije da su lijevi intelektualci krenuli u boj oko Živkovića, a stvarno su ga započeli novinari, među kojima mnogi dolaze iz novina koje se smatraju desničarskim; preko toga da izmjene zakona smjeraju na potporu Zarezu, kao prirodnom staništu Andreje Zlatar, što naprosto nitko ne može tvrditi, pa ni Jurica Pavičić; pa do usporedbe relevantnosti Tportala i Zareza, što nema ama baš nikakve veze s temom financiranja neprofitnih medija, a k tome je i koncepcijski nejasno…Zašto je Pavičić kao paradigmu odabrao baš razlike između Tportala i Zareza? Zatim, kako su u istu ravan u uspoređivanju Tportala i Zareza došli banalna zanatska pismenost (da znaš gdje ide naslov, kako staviti fotografiju uz tekst, itd.) i kriterij društvene relevantnosti? Kako su argumentacijski povezane zanatska (ne)pismenost u Zarezu i pluralizam svjetonazora kojeg nudi Tportal? Jako slabo i potpuno nepovezano… Ono najvažnije – kakav je značaj pluralizma svjetonazora u odnosu na korporativnu cenzuru osnovnih informacija – Pavičić uopće nije razmatrao zato što, po mom mišljenju, svi korporativni esejisti ili kolumnisti nemaju velike veze o toj temi, niti je žele imati, jer bi ih to dovelo u teški konflikt sa savješću. I na koncu, moje omiljeno pitanje u toj debati glasi: “A tko nam može garantirati da država neće staviti šapu na medije koje će financirati”, što je obično babsko kukulekanje, nešto kao kad crkvenjaci kažu “tko nam garantira da svi nećemo postati pederi zbog zdravstvenog odgoja”. Nitko vam ne može garantirati, naravno, i cijela bit ove rasprave je u tome da se nađe neki model koji ima smisla, samo što o tome ne možemo razgovarati dok taj model nije napisan u nekom aktu i dok se vodi ovako primitivna rasprava. Zasad se radi o klasičnoj preusumpciji krivice, što nije lijepo uvrstiti u novinarski komentar.

Koliki su, izuzev objavljenih napisa u najtiražnijim medijima, bili pritisci medijskih korporacija u ovom kontekstu, s obzirom na činjenicu da je radna grupa sastavljena mimo (predstavnika) izdavača?

To bi bilo bolje pitati Živkovića koji je – kako ste rekli – izabrao medijsku šutnju. Manje mu zamjeram to što je šutio oko svoje smjene, od toga što šuti oko tih pritisaka. Ono što sam od njega čula, vrlo je zanimljivo i mislim da bi on o tim stvarima trebao javno govoriti. Samo ne znam tko bi to prenio – Zarez ili Tportal? Ako neće Tportal, onda mu je, po Pavičiću, bolje da se ne trudi.

Dana 1. siječnja 2013. na snagu je stupio novi Kazneni zakon, a na njegove pojedine dijelovi koji se tiču novinarskog posla već duže vrijeme upozoravaju upućeni pojedinci.  Odvjetnica Vesna Alaburić smatra kako će novi Kazneni zakon  za posljedicu imati sigurno povećanje kaznenih djela uz drastično gušenje slobode govora, podsjećajući da će isti “otvoriti prostor kažnjavanju za iznošenje istinitih informacija što se dosada po važećem zakonu nije moglo postići”. Koliko će najnovije zakonsko riješenje – uz sve probleme s kojima se struka suočava – otežati i srozati novinarski posao u Hrvatskoj?

Načelno, imam strašan problem s konceptom sramoćenja kao kaznenog djela i uopće ne razumijem zašto bilo kojem zakonodavcu treba takva komplikacija, kada na raspolaganju imaju druge kvalifikacije kao što su kleveta i uvreda. To djelo je, istina, u mnogim europskim kaznenim zakonima, ali – zaboga – možemo malo i sami razmisliti o smislu toga da se naši sudovi zatrpavaju novim, a opasnim glupostima. Radi se o vrlo skliskom terenu, jer sramoćenje ne ovisi o činjeničnoj točnosti tvrdnje koja je iznesena, a u slučaju takozvanog javnog interesa, počinitelj mora dokazivati istinitost tvrdnje koju je iznio. Stoga se čini da je riječ tek o nadogradnji kaznenog djela klevete. No, ovdje je mnogo veći problem općenito stanje u pravosuđu i šta se uzima kao dokaz istinitosti i dobre namjere. Razmjena informacija i komentara na internetu, mogli bi također postati predmet kaotičnih sporova i sudskih zaključaka. No, najveći je problem što je zakonodavac uveo nove mogućnosti penaliziranja novinarskog rada, dok se istodobno, kroz druge zakone, nije jačala novinarska autonomija. A to će vjerojatno imati neugodan sinergijski učinak.

 

Izvor: H-alter

Odgovori