Hrvatska, zemlja znanja – realnost ili floskula: Studentske stipendije u Brodu i Županiji

Studentske stipendije Slavonski BrodOdahnuti su konačno mogli svi oni kojih se Državna matura, odnosno pitanja postavljena učenicima u ispitu Hrvatskog jezika, ne tiču. Prije otprilike dva tjedna, naime, u jeku je bila provedba tog «ispita zrelosti», u stvarnosti, samo preduvjeta za upis na fakultete. Maturanti su se masovno žalili na težinu ispitnih pitanja, iritirajući time sve one koji su nekada položili neku vrst eliminacijskog ispita za upis na fakultete. Uzroka iritacije je u slučaju mature bilo mnogo. Prvo, nevjerojatna je nepripremljenost maturanata, ne toliko na težinu samog ispita, koliko na ono što ih čeka u budućnosti: težinu ispita na fakultetima i još više, nepravdu i težinu svih životnih zadataka, za vrijeme, a još više nakon studija. Naši maturanti zaboravljaju ili jednostavno ne žele (pri)znati da je ovakva Državna matura jedan  od pravednijih događaja u njihovim životima nakon srednje škole, u kojemu svi bez iznimke imaju pravo sudjelovati i na čije će rezultate, u velikoj većini, utjecaja imati samo znanje, snalažljivost (ali ona prava, ne «hrvatska») sreća. Drugo, nevjerojatna je pažnja koju su mediji poklonili nečemu što se svake godine ponavlja, s manje-više istim rezultatom. Maturanti napišu, pa se žale, na kraju ih velika većina upiše fakultete i, ćao drugari. Iduće godine, kada se nauče služiti računalom u svrhu edukacije, odnosno samostalnog dolaženja do materijala za učenje s visoka komentiraju nove maturante. Ni spomena vrijedna priča. Međutim, u hrvatskim medijima ta se priča ispotencira do te mjere da u novinama nerijetko možemo pročitati kako se neki maturant žali kako zbog «nekih tamo ribara koji idu na Hvar lovit’ ribu» neće upisati fakultet koji želi. Zapita li se u tom trenutku itko od odgovornih, neodgovornih i svih drugih, koliko ima marljivih i perspektivnih učenika koji su, doduše nerado, pročitali «Ribanje i ribarsko prigovaranje», ali unatoč tome neće moći studirati zbog «nekog tamo premijera koji ide na Hvar kod prijatelja ‘vatat zjake»? Tom problemu se posvećuje pažnja eventualno onda kada nekoliko stotina studenata, u najvećem broju s Filozofskog fakulteta podigne glas i npr. blokira nastavu. A i onda to bude obrađeno kao i svaki drugi događaj, svaki drugi prosvjed- s naglaskom na brojke (toliko je dana trajala blokada, toliko je bilo privedenih itd.). Jako malo analiza  bude napravljeno na temu stanja u školstvu, ne samo visokom, nego i u osnovnom i srednjem.

Iz tog razloga, u seriji članaka posvećenoj upravo toj temi, pokušat ću iz kuta jednog studenta sagledati stanje u društvu kroz prizmu, naravno, školstva. Budući da sam student, počet ću sa stanjem u visokom školstvu, odnosno s pričom o nejednakim mogućnostima studiranja i nepostojanjem dovoljnog broja mostova (stipendija) za prelazak rijeke problema koja iz te nejednakosti nastaje.

 

U Hrvatskoj, naime, izdvajanja za školstvo, pa tako i za stipendije, iznose doista neznatan dio proračuna. Za visoko školstvo, prema podacima iz strateških programa Vlade RH (još iz doba vladavine HDZ, odnosno bivše premijerke Jadranke  Kosor), izdvaja se oko 2 i pol milijarde kuna godišnje, što je tek oko 2% proračuna. Za razliku od nas, europske zemlje s kojima se toliko volimo uspoređivati, izdvajaju 3-4 puta više. Ne apsolutno, nego relativno, što će reći da čak i neke manje europske zemlje, poput Slovenije, izdvajaju više od Hrvatske. O velikima da i ne govorimo.

 

Naravno, nije sva odgovornost na državi. Za svoje studente moraju se pobrinuti gradovi, općine i županije. No, i ta potpora je često nedostatna. U našoj županiji, na primjer, studentima je za akademsku godinu 2011/’12  bilo dostupno  13 stipendija u iznosu od 800 kn mjesečno tijekom cijele godine. To bi značilo da naša županija dijeli tek nešto više od 100 tisuća kuna godišnje. Kada usporedimo s nekim drugim iznosima, dobijemo zapanjujuće ružan podatak da svaki od čelnih ljudi županije pojedinačno dobiva više novca od svih stipendiranih studenata zajedno!  Inače, stipendije su dostupne svim studentima slabijeg socijalnog stanja, studentima s invaliditetom, darovite studentima i onima čiji su roditelji stradali u ratu.

 

Grad Slavonski Brod ove je godine podijelio 25 stipendija u iznosu koji je ovisio o «visini godišnje planiranih proračunskih sredstava namijenjenih za studente». Tako, naime, piše na njihovim službenim stranicama. Koliko je to zaista novca, nisam uspio saznati, ali nema sumnje da iznos ne prelazi 1000 kuna. Drugim riječima, ni Grad se nije baš isprsio, izdvajajući za stipendije malo više nego za plaću gradonačelnika Duspare.

 

Treća opcija za studente iz Slavonskog Broda (naravno, i za sve druge) je tzv. braniteljski fond. Iz tog fonda se godišnje podijeli preko 10 000 stipendija srednjoškolcima i studentima.  Korisnici stipendija mogu biti djeca svih branitelja, s tim da oni čiji su roditelji poginuli, nestali ili postali invalidi, imaju prednost. Iznos koji dobivaju korisnici ovisi o tome jesu li u srednjoj školi ili na fakultetu- srednjoškolci dobivaju 400, a studenti 1 000 kuna, dok za studente poslijediplomskih studija postoji i mogućnost nadoknade dijela školarine ukoliko prihod po članu kućanstva ne prelazi 1 965 kn.

 

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa kroz svoje nacionalne programe podijeli nešto više od 2 500 stipendija. Kako bi se konkurirali za dobivanje njihove stipendije morate znati u kojoj se kategoriji «natječete». Naime, ima više kategorija koje se razlikuju po kriteriju dodjele. Stipendije A kategorije se dodjeljuju nadarenim studentima, stipendije B kategorije studentima deficitarnih struka itd.

 

Osim stipendija koje dodjeljuju razne institucije, postoje i stipendije raznih zaklada koje su najčešće financirane donacijama fizičkih i pravih osoba. Uz njih imamo i stipendije raznih privatnih poduzeća, koje stipendije dodjeljuju u svrhu vlastite promocije, a ponekad im je cilj financirati nečije školovanje i time ga zadužiti, odnosno osigurati sebi provjereno kvalitetnog radnika, a njemu ili njoj zaposlenje po završetku studija.  Najpoznatija takva stipendija je tzv. Top stipendija za top studente koju je utemeljio tjednik Nacional s partnerima kao što su INA, Ingra, Vipnet i slična uspješna privatna i javna poduzeća. Fond koji oni prikupe za dodjelu stipendija često prelazi milijun i pol kuna, a odabranim studentima s 40 000 kuna pokriva sve troškove studija. Jedina kvaka je ta što, kako bi ste dobili Top stipendiju za top studente, morate doista biti Top student, osim izvrsnih rezultata na ispitima, trebali biste imati i neke zapažene rezultate na raznim natjecanjima.

 

Za kraj, moram priznati da me iznenadila količina i raznovrsnost stipendija na koje sam naišao istražujući ovu temu. No, mišljenja sam da to ipak nije dovoljno. Kada govorimo o obrazovanju i mogućnostima financiranja istog od strane institucija, vrijedi ona stara da «od viška glava ne boli». Pogotovo u situaciji kada se najavljuje daljnja liberalizacija visokog školstva, pri čemu bi najviše profitirale razna privatna visoka učilišta, kao što su VERN (kojeg se može smatrati pionirom na polju privatnog visokog školstva), dok bi prosječni građani RH, kojima je i današnjih 6 000 kn (kolika je, otprilike, prosječna školarina) previše, izgubili možda i zadnju nadu za bolje sutra. Kvaliteta, pak, obrazovanja na tim visokim učilištima je jedna posebna priča, o kojoj bi se mogle ispisati stranice i stranice teksta.

 

Kada zbrojimo sve, od malih izdvajanja za školstvo, najava ministra Jovanovića o liberalizaciji obrazovanja, odnosno o ulasku sve većeg broja stranih privatnih učilišta na naše «tržište», lošu situaciju u društvu i činjenicu  da  je kvalitetno i dostupno školstvo važan preduvjet  napretka, ostaje nam samo upitati se – ima li nade za nas??

 

Više na: www.stipendije.info

18 comments

Skip to comment form

  1. “činjenicu da je kvalitetno i dostupno školstvo važan preduvjet napretka” – odakle samo izvlačite ove floskule. U Americi kvalitetnoi školstvo uglavnom nije dostupno. Zašto bi svi vozili Mercedes? Trebaju li svi voziti Mercedes? Ta ravnopravnost nikada nije postojala i nikada neće.

    Preduvjet razvitka su sposobni poduzetnici. Neki primjeri pokazuju da ne moraju nužno biti školovani, posebno nemoraju imati formalnu potvrdu o obrazovanju (diplomu).

    Pogledajte samo financijski dva najjača čovjeka u Hrvatskoj: Todorića i Tedeschija i njihovu razinu školovanja. Pročitajte tekst Ljube Jurčića sa ovog istog portala. Tedeschi je stvorio jaku tvrtku sa formalnim srednjoškolskim obrazovanjem. Todorić je neki kažu kupio diplomu.

    Tko god ne želi razmišljati, iz rukava izvuče školovanje. Tja.

  2. Todorić i Tedeschi? Jedan je dio svoje imovine dobio na poklon od “oca domovine”, a jedan od svog oca. Oni su primjer onoga protiv čega se treba boriti kvalitetnim obrazovanjem. Zaista ne vidim koliko je Todorić prodajući španjolski luk i argentinsku rajčicu ujtecao na razvoj Hrvatske. Kvalitetno obrazovanje bi, naprotiv, treblo odgojiti generaciju sposobih poljoprivrednika koji svoju proizvodnju temelje na najnovjim znanstevnim dostignućima (ne onima koja podrazmijevajju genetsku modifikaciju, nego onima koja podrazumjevaju održivost uz dobre prinose), sposobnih menadžera koji uspjehe svoje tvrtke neće temeljiti na izrabljivanju radnika. isto tako, pod poboljšanjem kvalitete obrazovanja podrazmijevam i promjene nerealnih upisnih kvota na fakultetima, da se ne događa više da imamo ekonomiste koji rade na blagajni ipravnike koji se bave poljoprivredom.
    Naravno da svi ne trebaju voziti Mercedes. Ako se mene pita, ne treba ga voziti nitko. No, to je druga tema.
    A s ovom zadnjom konstatcijom se nikako ne moguu složiti. Prema onome što viđam oko sebe, zaključujem da ljudi koji nemaju obrazovanja, pa se osjećaju inferiorni onima koji imaju, iz rukava izvlače svoje mercedese, zarađene milijune pri tom jebući majku svima onima koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su novinari u pitanju(sjetimo se samo nedavnih istupa izvršnog dopredsjednika Dinama, koji ni ne zaslužuje da mu spomenem ime i šovinističkog gurua koji se voli skrivati iza titule gradonačelnika najlipšeg grada na svitu-da je takvima samo još jedan razred osnovne škole, vjerujem da bi se ponašali barem trunku civilziranije)

  3. I još nešto. Pozivanje na Ameriku, kao način obrane nekih loših karakteristika kapitalizma u našj državi je najniža moguća razina diskusije. U toj istoj Americi homoseksualci ne paradairaju već godinama, jer su se za svoja prava izborili. U toj istoj Americi radnici, iako potlačeni, imaju veće šanse izboriti se na sudu za svoja prava, jer neke stvari, ipak, funkcionariju prema pravilima. U toj istoj Americi većina mladih radi, pa makar i u McDonaldsu za minimalac.
    A američki san je ionako, u globalu, prodavanje muda pod bubrege, to je još od doba H. S. Thompsona kristalno jasno.
    Uostalom, tko je u ovome članku Ameriku i spominjao? Spomenu sam Europu, Sloveniju kao jedan od primjera. Sad nemam vremena tražiti podatke, ali tijekom dana ću naći podatke u kojim je europskim zemljama (s kojima se, ponavaljam, obožavamo/ju uspoređivati) obrazovanje potpuno besplatno.

  4. Inače, u Hrvatskoj školarina iznosi između 550 i 1.250 eura. Studiranje je besplatno u Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Sloveniji i svim skandinavskim zemljama, dok, primjerice, školarine u Austriji iznose 727 eura, u Francuskoj od 4 do 800 eura, a u Njemačkoj od 0 do 650 eura. Najviše su cijene u Velikoj Britaniji i kreću se od 150 pa sve do 4.640 eura.

  5. Nije u pitanju samo cijena školarine. Živio sam u Njemačkoj i to baš u radničkom naselju. Njihova djeca ne mogu ni sanjati o fakultetu. Rijetki, iznimno ambiciozni, vrijedni i talentirani omladinci dižu kredite i sami se školuju. Za njih je fakultet taj Mercedes – uglavnom nedostižan ili nepriličan. Kod bogatih se to podrazumijeva. Ako je našima već sve poklonjeno,stranim poduzetnicima nije: Jobs, Gates? Ni jedan nije završio fakultet a drmaju svijetom. Netko vam je krivo napunio uši sa znanjem kao papirom, jer to kod nas prolazi. Vani se gleda znaš li raditi i jesi li okretan, sposoban, a ako imaš još i papir, neće smetati. U velikim korporacijama gdje je sve birokratizirano također kreću od papira, ali ako nisi sposoban nećeš dugo.

  6. Nažalost, drugačije shvaćamo koncept uspješnosti. Ja pod njome podrazumjevam i usvajanje nekih humanističkih vrijednosti, socijalnih vještina, razvijanje emocionalne inteligencije itd., za što korporacije nisu baš idelana mjesta. Bill Gates je, uz to, godinama označen kao netko tko je ukrao Apleov operecijski sistem, dok se Jobs prikrpao računalnom geniju Wozniaku i razmišljanjem “izvan okvira” koje je bilo potaknuto bolje da ne znate čime, razvio marketinški koncept koji je zaslužan za ogromne profite, ali istovrmeno i za dosad nezapamćenu ekspanziju jednog od najvećih zala našeg doba, konzumerizma. Obojica su imali osjećaj za bisznis, ali po Vašoj logici, nije im bila potrebna niti srednja, pa čak niti svi razredi osnovne, osim onih početnih gdje se uči zbrajanje i množenje.

  7. Na kojem su se to fakultetu danas priklonili tim “humanističkim” vrijednostima o kojima pričaš? Možda na filozofskom? Gotovo svi slijede jasnu paradigmu “razvitka” i “uspjeha” na koju si i ti mislio, a sada migoljiš, jer s ovakvim obrazovnim sustavom drugih nema. Zašto uopće sjede u učionicama u klupama i imaju raspored sati? Kako drukčije pripremiti “poslušne” robove nego navikavajući i pripremajući ih cijeli život na određenu rutinu. Problem i je u takvim “kvaziljevičarskim” promišljanjima i mladih i starih, naših i nacionalista i komunista i slobodnomislećih, kojima u podsvijesti još odzvanjaju stare parole, iako u tom vremenu možda i nisu ni živjeli, o tome kako je svaki kapitalist zlo. Kada bih našao još koji primjer uspješnog ili manje uspješnog poduzetnika ti bi mu zasigurno našao manu jer, pobogu, kapital i poduzetništvo su zlo sami po sebi. O zemlji znanja i sličnim bljuvotinama u nas su počeli govoriti tipovi poput Primorca, ali i prije, koji su arhetipski neoliberalisti. Daj se odluči želiš li da budemo uspješni i razvijeni (zna se u današnjem svijetu što to znači – posebno u EU) ili želiš da budemo hari krišne? Čak i kad pričamo o falšoj pobuni na našim fakultetima, srž je bila u tome da oni ne plaćaju previše neoliberalnom sustavu u kojemu rade gotovo redom neoliberalni profesori ( uz ponekog zadriglog marksistu) no nitko nije iz protesta odustao od diplome koju će mu ti isti dati.
    Nadalje, zar nisi čuo da je kriza? U osnovi, kod nas, a i drugdje, to znači da trošimo više nego zarađujemo. Država, centralna ili lokalna, izdvaja za školstvo više nego ima i više no bi smjela, jer tog novca nema, a nema ga jer poduzetnici nisu dovoljno zaradili. Država daje previše stipendija jer sve te ljude ne može zaposliti. Dakle, školuju se za Biro što je rasipanje novca i upropaštavanje ljudi. Poduzetnici daju stipendija toliko koliko ih sutra mogu zaposliti. Zašto bi davali više ako im ne treba i ako se već državne pare bacaju na to. Dakle, poticati treba poduzetnike kako bi više uplaćivali u proračun i kako bi prihvaćanjem novih tehnologija trebali više školovanih ljudi. Školovani ljudi koji sjede na birou nisu nikakav doli osobni i statistički uspjeh. Više bi nam vrijedio jedan Gates ili Jobs nego tisuće visokoškolovanih, jer bi oni te tisuće zaposlili, a država, ako je pameti, to više neće raditi. Pa čak i kad pričamo o državnom poduzetništvu (koje kod nas nikada nije išlo – vidi sušionica u Vrpolju) onda se to svodi na jednog ili nekoliko sposobnih poduzetnika (ili u ovom slučaju menadžera) koji će to uspješno voditi. Tko se zalaže za etatističko poduzetništvo taj u načelu podržava povečanje političkog utjecaja na poduzetništvo, koje je u prodemokratskim slučajevima podložno redefiniciji svake 4 godine – u srži velika potencijalna nestabilnost. Što ti u stvari hočeš? Stipendije za državnu službu?

  8. I nije tolika razlika da bi se oslovljavali sa Vi. U suštini, simpatičan si i angažiran, što znači da pokušavaš razmišljati svojom glavom, čim si odlučio svoje slobodno vrijeme utrošiti na jedan neovisni portal. Zato sam i ja odlučio utrošiti vrijeme i pročitati tvoj tekst i raspravljati o njemu. Ne poznajem te i moji komentari nisu usmjereni protiv tvoje osobe već stavova koje iznosiš, za koje mislim kako se trebaju još kristalizirati i profilirati. I meni se sviđaju projekt Venus, Zeitgeist i slični pokreti, ali mislio sam kako pričamo o našoj realnosti. Naša realnost je EU u kojima svi slabiji imaju veliki problem nezaposlenosti mladih jer su baje sve živo outsourcali, a proizvodnju koja je ostala obezvrijedili. U općem humanističkom tonu mogli bi reći kako je to i pravedno jer se razvijaju siromašni Kinezi i Indijci, a mi siromašimo – distribucija svjetskog bogatstva. Nadajmo se da ćemo se naći bar na pola puta između ovoga što mi imamo i njihovih slamova ili u goroj varijanti, svi ćemo u slamove, a nekoliko pojedinaca će se valjati u lovi. U slamovima će pak diploma vrijediti koliko i drugi loši wc papiri ili kao u romantičnoj varijanti Slumdog Millionaire neki će jadnik postati milijunaš.

  9. Oskar je realni pesimist. A kamo to vodi? U distopiju u kojoj je “poduzetnička manjina” okružena privatnim vojskama? Uostalom, mislim da kapitalizam treba razoriti. Hoću reći da kapitalizam kao sustav društvenih i proizvodnih odnosa onemogućava Nadu, pa i na području obrazovanja.

  10. Dok netko piše, sklada, razmišlja neki drugi moraju kopati. Ne možemo se vratiti u antička doba, a pitanje i želimo li to, jer nam nitko ne jamči da nećemo baš mi biti robovi. Koliko god izmišljali nešto bolje i pravednije još nitko nije smislio ništa bolje od kapitalizma. Načekat ćemo se Žižeka i društva da osmisle nešto bolje, a tek onda to treba sprovesti u realnost. Do tada valja podupirati one koji se trude i nadati kako će i kod njih prevladati humana komponenta, a političare gurati u pravom smjeru i ne padati na njihove podvale, kolikogod nekada primamljivo i razumno zvučale (zemlja znanja). Ne mislim da nema nade jer se svakodnevno pojavljuju ljudi koji uspijevaju (i nisu svi kriminalci). Svatko ima šansu samo treba biti iskren sam sa sobom i reći: “Ja nisam baš uspješan, radit ću za drugog ako me hoće i neću ništa ultimativno zahtijevati samo na osnovu papira za kojeg mi je neki političar rekao da bi ga bilo dobro imati”.

  11. Pesimist vidi samo tamu u tunelu. Optimist vidi svjetlo na kraju tunela. Realist vidi da je to svjetlo ustvari vlak. A strojovođa vidi 3 idiota na pruzi.

  12. Nije svaki kapitalst zlo-uzmite za primejer vlasnika DM-a. Da si njega naveo, ne bih imao ništa protiv. Međutim, Todorić, Tedeschi, Gates i Jobs? Tri “lopova” i jedan hipi?
    Ja inače ne zastupam pozcijie radikalne lijevice, ne vjerujem pretjerano u revoluciju (iako bih vrlo rado sudjelovao u jednoj, predvođenoj ponajviše dobrim idejama, a onda i dobrim vođama), nego smatram da je unutar ovog sistema toliko mjesta za nepredak, da je naprosto šteta da ima korupcije, nerazmijevanja i svih ostalih negativnih posljedica nejedanakosti u položaju, a onda i materijalnom statusu. Također, ja sam u rečenici koja je, u stavri, zakuhala ovu raspravu rekao da je kvalitetno i dostupno školstvo važan preduvjet napretka. Dakle, školstvo u cijelosti. Počevši od vrtića, pa do doktorskog studija. Stipendije su bile samo ogledan primjer, koji mi je kao studentu najbliži. Ti si raspravu spominjanjem Tedeschia i Todorića kao ljudi bez fakulteta usmjerio ka visokom školstvu. Primejr koji sam nakon toga naveo, o besplatnim školarinama je samo jedan od mase takvih primjera u stranim zemljama. Njemački srednjoškloci sigurno ne plaćaju mjesečnu kartu od sela do grada u visini 1/5 prosječne plaće, što je kod nas čest slučaj. Zašto bi, na primjer, djeca radnika u Njemačkoj išli na fakultet, kad dobiju dovoljno dobro srednjošklosko, odnsno zanatsko obrazovanje, nakon kojega nalaze posao i dobivaju veću plaću nego što neki dipl. pravnik ili ekonomist u HRvatskoj može i sanjati. Dakako, da bi tako nešta bilo moguće, trebaju postojati i snažna poduzeća predovođena sposobnim poduzetnicima. E sad, je li poduzetništvo preduvjet razvoja školstva, ili je školstvo preduvjet razvoja poduzetništva, je priča o kokoši i jajetu. No, s druge strane, odgoda potrošnje ( iliti štednja) danas, kako bi se moglo dobiti više sutra je jedna od osnovnih postavki kapitalizma, odnosno tržišne ekonomije- a nije li ulaganje u školstvo dobar primejr tog modela?
    A što se tiče zadnje rečenice, tu se u potpunosti slažem. Čak i u najsavršenijem socijalističkom društvu mora biti onih na višim položajima i onih na nižim. Čak su i indijanci (koji su u pokretima koje si spomenuo vrlo često promatrani kao primer društva najbližem idealnom) imali poglavice i one koji to nisu.

  13. Revolucija koju sam spominjao, isto tako, nije moguća bez revolucije u obrazovanju. Ukidanje sistema u kojem učenici ne uče razmišljati, već reprodicirati bi moralo biti započeto drugačijim grupiranjem udjece-prema njihovoj mentalnoj dobi (odnosno IQ), a ne fizičkoj. Onda bismo mogli imati male razrede jednako razvijene djce i s njima raditi na razvijanju njihove kreativnosti, slobodoumnosti i svega ostaloga što je potrebno za promjene. Nakon toga, imali bismo opet nekakve klase (možda i jače diferencirane nego sada), ali bi se, zbog nemjerljivo kvalitetnijeg obrazovanja, oni nadareniji (odnosno, budući vođe) puno bolje odnosili prema narodu, koji bi također bio inteligentniji nego danas, jer bi se u manjim, prilagođenim grupama moglo bolje raditi na kristalizaciji njihove inteligencije. Onda više ne bi bilo realitiy emisija, desetodnevnih žalosti zbog ispadanja s Europskog prvesntva i bolesnog konzumerizma. A zasada, dok još imamo kapitalizam i razrede oblikovane prema fizičkoj dobi, mislim da bi malo više pročitanih knjiga doprinjelo boljitku- protjerivanjem mamića, keruma i sličnih , te promjenom strukture televizijskog programa,ako nikako drugačije. Naravno, tu se obvezno mora uključiti i bavljenje amaterskim sportom, jer inače, uz svu želju i volju ovoga svijeta, nećemo moći izaći na prosvjede, pa čak niti na izbore, jer se nećemo moći pomaknuti s kauča. A ulaganje u sport ne bi trebao biti trošak- za npr. plaću jednog beskorisnog gradksog vijećnika ( i to mjesečnu) sagradi se nekoliko košarkaških igrališta!!!

  14. Uz svo dužno poštovanje, ne planiram više odgovarati. Naime, mislim da sam izrekao sve što imam za reći na ovu temu, a čini mi se da neke stvari pišem reda radi, jer ti ne čitaš baš najpažljivije. Dokaz za to je ovo:
    JA: isto tako, pod poboljšanjem kvalitete obrazovanja podrazmijevam i promjene nerealnih upisnih kvota na fakultetima, da se ne događa više da imamo ekonomiste koji rade na blagajni ipravnike koji se bave poljoprivredom.
    OSKAR:Država daje previše stipendija jer sve te ljude ne može zaposliti. Dakle, školuju se za Biro što je rasipanje novca i upropaštavanje ljudi.

  15. Za kraj,moram još jednom nešto naglasiti: O mrtvvima sve najbolje, ali ne možemo zanemariti ulogu Stevea Jobsa u razvitku konzumerizma, jednog od najvećih zala modernog doba. Shvaćam da čovjek robuje čovjeku, skoro pa normalno mi je da čovjek robuje novcu bez kojeg se ne može, ali taj “marketeniški genije” je uspio ljude podčiniti robnoj marki, natjerati ih da se identificiraju s vrstom računala koje koriste, a ta se bolest kasnije širila i još se širi na sve moguće proizvode koje konzumiramo samo kako bi se osjećali da pripadamo (kako kaže reklama za Diners-VI PRIPADATE-ne, hvala!!),a ne zato što za to psotoji stvarna potreba. Kada se na to doda identificiranje sa slavnim osobama, neobzirnost prema bližnjemu (kako ih Biblija, najgore zlopupotrebljivana knjiga u povijesti, zove)i snažna hijerarhijska osnova, dobijemo današnje društvo dominatnog kapitalističkog i parlamentarno-demokracijskog usmjerenja. Ako riba smirdi od glave, logičnim se čine zahtjevi Occupy Wall streeta i sličnih pokreta, koliko god utopijski izgledali. Dakle, ja se ne protivim nekom tamo kapitalizmu i ne tražim stipednije za državne službe, nego zagovaram poboljšanje školstva u kojemu bi se djecu koliko je to moguće naučilo razmišljati svojom glavom, kako bi bili optprni na točno određene stvari koje ja osobno primjerćujem i ne volim: konzumerizam, vrijednosti s TV-a, prihvaćanje “rodijaštva” kao nečeg normalnog i nacionalizma. A to nije toliko teško. Samo treba pročitati pokoju knjigu, proputovati pokoji kilometar i naučiti gledat svijet otvorenim očima, što se na fakultetu lakše nego na radnom mjestu u korporaciji. Hvala, inače , na komplimentima, ali da si me upoznao prije samo 2 godine ne bih ti bio ni najmanje simpatičan, niti bi za mene rekao da mislim svojom glavom. A proveo sam samo dva semestra na fakulteu- i to neuspješno, jer mi je puko film kad sam vidio koliko se studiranje razlikuje od ideala s kojima sam ga ja poistovjećivao. Bilo mi je drago raspravljati i hvala ti na pomoću u kristalizaciji mojih stavova:))

  16. Ilakovče, iskazana nervoza u tvom pretposljednjem odgovoru pomalo je narušila dobru atmosferu ove zanimljive rasprave. Oskar je, to se vidi na prvu, veliki poznavatelj problematike društvenih odnosa i istovremeno polemičar. Znači, čita on pažljivo što si napisao, ali forsira ono što misli da je istina. To zovem vještinom. Svaka čast obojici!

  17. shvaćam da sam prenervozno reagirao, ali me je u tom trenutku naljutilo to što seu, u osnovi, slažemo oko toga da postoji nesrazmjer između kvota za upise na fakultete i potreba na tržištu rada. No, eto, prizanjem da kao novinar nisam smio/trebao tako reagirati.
    Još na nešto želim ukazati. Kako ne bi ispalo da govorim preapstraktno o poboljšanju kvalitete školstva, prilažem link na jedan svoj stariji tekst, koji je na portalu politika.hr objavljen povodom ulaska Hrvatske u EU. Poslužit će taj tekst kao odgovor Oskaru na ovaj njegov poziv :” Daj se odluči želiš li da budemo uspješni i razvijeni (zna se u današnjem svijetu što to znači – posebno u EU) ili želiš da budemo hari krišne? ”

    http://politika.hr/ulazak-rh-u-eu/7940-ivan-ilakovac-u-saboru-opet-isti-debilizam

  18. Naljutilo me to što se, u osnovi, slažemo oko toga da postoji nesrazmjer između kvota za upise na fakultete i potreba na tržisštu rada, ali Oskar to kao da ne primejrćuje i koristi kao argument za rušenje moje teze da je kvalitetno obrazovanje nužan preduvjet razvoja.

Odgovori