Etnički čista Škabrnja je Europa. Je li to i Zagreb?

Miljenko Jergović

Preuzeto s portala www. jergovic.com

 

Kaže mi neki dan jedan: nemaju nam što iz Bruxellesa prigovarati za ono što se dogodilo u Škabrnji, pa u Europi se s Romima na mnogo gori način postupa! I zaista: u Francuskoj su ih čipovali kao pse, a zatim ih, uz džeparac od par stotina eura, protjerivali na istok; u Njemačkoj su ih, kao i Turke, noću žive spaljivali u njihovim nastambama; u Slovačkoj su ih linčovali na oči policije; u Madžarskoj je zlostavljanje Roma postalo tradicija desnih i ultradesnih stranaka i pokreta, uključujući i onaj na vlasti; Europa je, općenito, barem kada je o Romima riječ, jedna velika Škabrnja, koja teži za tim da ciganski narod najprije preformatira i oduči ga od tolikog kretanja i nepoštivanja državnih granica, carina i boravišnih dozvola, a zatim da ga, što dalje od sebe, smjesti u nekakav rezervat, geto opkoljen bodljikavom žicom…

Da, sve je to tako, ali ipak nije u pravu tko god misli kako su se Škabrnjani u Europi naučili postupanju prema Romima pa bi, možda, Luku Škaru valjalo poslati za hrvatskog zastupnika u Europski parlament, umjesto Pupovca ili Bore Grubišića. Ovo je, ipak, gore od bilo čega što se u današnjoj Europi događa. A evo i zašto: baš svugdje, od Lisabona do Bukurešta i Varne, i od Hamburga do Beograda i Atene, postoje mračne selendre u kojima živ Cigo ne osvane, ukoliko je tu greškom omrknuo, kao što baš svugdje ima seoskih poglavica kakav je Luka Škara, do kojih još nije došla vijest da se Hitler samoubio, ali osim Hrvatske, da prostite, u prostoproširenoj Europi, teško bi se našlo zemlje u kojoj je Škabrnju zazorno, ako ne i zabranjeno, nazivati rasističkom selendrom, Škabrnjane zatucanim primitivcima, a Luku Škaru seoskim poglavicom.

U strahu od Bruxellesa, škabrnjsko su etničko čišćenje romskih obitelji osudili Vesna Pusić i Ivo Josipović. Mediji su se, također, zapitali kako će sve to odjeknuti u Europi. Škarinu konstataciju da u Škabrnji nikada nisu živjeli Srbi i Cigani, pa neće ni ubuduće, nije osudio nitko. U konstataciji da je Škabrnja dala velike žrtve u borbi za slobodu, pa danas ne mora trpiti ni Cigane, ni Srbe, nitko nije vidio ništa problematično. A kamoli da bi itko u Zagrebu, u svekolikoj nacionalnoj središnjici, ovakve iskaze doživio kao vrijeđanje upravo onih žrtava škabrnjskoga pokolja, čija se godišnjica obilježava svake godine, istih dana kad i godišnjica pada Vukovara? I baš nikoga tko bi se u Zagrebu, među vladajućima, odvažio zapitati kakva je to sloboda i vrijedi li takva sloboda ičega osim ljudskoga srama, ako ona podrazumijeva slobodu od života među Romima i Srbima?

Ponovimo: ništa neobično i neeuropsko nije se dogodilo u Škabrnji. Posvuda ima mračnih selendri i seoskih firera, kao što posvuda ima i Roma koji žive u iluziji o svojoj i o tuđoj ljudskosti, pa o sebi misle da su ljudi okruženi ljudima. Ali je neobična i posve neeuropska zagrebačka reakcija na škabrnjske događaje. Ničega drugog u njoj nema, osim straha od toga što će reći Europa, što će reći Bruxelles. U ovih nekoliko dana nije naveden nijedan, ali baš nijedan razlog zbog kojeg bi se Hrvatska, sama pred sobom, a napose Zagreb, trebali sramiti Škabrnje i Škabrnjana. I nije naveden nijedan razlog zbog kojeg bi se živi Škabrnjani trebali sramiti pred svojom pobijenom braćom i sestrama. O tome ne bismo, jer nas je strah. Političare je strah da im to ne smanji izborni rejting pred neke buduće izbore. A novinare i intelektualce, da ne kažem hrvatske pisce, strah je da bi, reknu li ili napišu štogod, mogli imati problema na ulici, u kafiću, pri susretu s anonimnim građaninom, podrijetlom slučajno iz Škabrnje. One zemljopisne ili neke metaforične, zagrebačke Škabrnje. Po takvim se strahovima Hrvatska danas razlikuje od Europe. Nigdje, osim ovdje, opkoljavanje Roma bodljikavom žicom i njihovo protjerivanje ne bi bili ispraćeni s prešutnim pristajanjem uz argumente onih koji protjeruju. Onih čija je borba za slobodu imala jedan sveti cilj: da u njihovoj selendri nikada ne bude Srba i Cigana.

Samim Škabrnjanima, kao ni Luki Škari, privedenom u policiju samo zato da bi se Bruxellesu mogle pokazati fotografije, nema se što zamjeriti. Dok se u Zagrebu ne znaju ponašati po mjeri europskih metropola, društava i kultura u kojima se vodi računa o časti i o obrazu, u Škabrnji su se ponijeli upravo onako kako se ponašaju neki drugi Europljani: muž Carle Bruni, njemački neonacisti, madžarski jobikovci, srpski zagovornici bijelog pravoslavlja i porodičnog života…

Samo u jednome su se Škabrnjani ponijeli drukčije nego ti Europljani. Za razliku od bijelih rasista i neonacista, Švicaraca, Francuza, Austrijanaca, Srba, koji zemlju u svojoj etnički čistoj selendri nikada i ni po koju cijenu ne bi prodali Ciganima, Židovima i Psima, jer je to mjera njihove nastrane nacionalne, rasne i osobne časti, Škabrnjani su romskoj obitelji za pet tisuća eura prodali komad zemlje, onaj komad koji su ti ljudi, misleći da u Hrvatskoj imaju jednaka prava kao i svi drugi, zatim pokušali koristiti. Prodali su im zemlju, dakle, da bi im je zatim mogli, pod zaštitom hrvatske države i Zagreba, jednostavno – oteti. Zato bi bilo pošteno da ministrica Pusić i predsjednik Josipović, umjesto da izdaju briselska priopćenja, urede da Romima koji su etnički očišćeni iz Škabrnje budu vraćeni njihovi novci. Tih pet tisuća eura može se uzeti od svote namijenjene za obilježavanje škabrnjskoga memorijala. Tako bismo znali za kakvu su i čiju slobodu pale i te žrtve.

Odgovori