De Gaulle i Adenauer su shvatili, a kad ćemo mi?

Dakle, što je to što su Charles de Gaulle i Konrad Adenauer shvaćali, a što mi na balkanskim vjetrometinama uporno ne želimo shvatiti? Odgovor je jednostavan. Shvatili su da ne smiju robovati mitovima iz prošlosti, čak i kada su povijesno zasnovani, da se moraju osloboditi ustaljenih predrasuda i šablona u kojima su se međusobno gledali i doživljavali, shvatili su da budućnost nije u dominaciji nego u suradnji, prijateljstvu i povjerenju. Imali su državničku mudrost, političku viziju i hrabrost poći putem trajnog mira, prijateljstva i savezništva i suprotstaviti se svima, s jedne i druge strane, pa i preko Atlantika, koji su mislili drugačije.

Adenauer i De Gaulle

Godine 1958. francuski predsjednik, general Charles de Gaulle, legendarni vođa Slobodne Francuske iz vremena Drugog svjetskog rata, profesionalni vojnik i sudionik Prvog svjetskog rata, primio je u svojem privatnom domu u Colombey les deux Eglisesu Konrada Adenauera, kancelara tadašnje Savezne Republike Njemačke, nekadašnjeg gradonačelnika Kölna, antinacista koji je doduše još u tridesetim godinama pokazao svoj prijezir prema Hitleru, što ga je gotovo došlo glave, ali koji nikada nije imao nikakve veze s otporom Hitlerovom režimu.

Kroničari će zabilježiti da je Adenauer bio prvi i jedini strani državnik kojega je De Gaulle primio u svojem domu (gdje je i prenoćio). Dvojica državnika nisu se do toga trenutka poznavali, ali mada obojica pripadnici generacije koja je bila odgajana u dubokom uvjerenju, zasnovanom na povijesti, kako je za Francuze Njemačka a za Nijemce Francuska vjekovni neprijatelj, brzo su našli zajednički jezik. Shvaćali su da se mora utrti put prema miru. De Gaullea je nosila njegova ideja Evrope od Atlantika do Urala i duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema Sjedinjenim Državama i njihovoj hegemoniji nad Evropom. A Adenauer je i predobro znao kakvu je katastrofu i njemačkome narodu i svijetu donio nacistički režim koji je ratom htio zagospodariti svijetom. Shvaćali su obojica da ratu valja okrenuti leđa i orijentirati se prema miru.

U idućih nekoliko godina koristili su svaku priliku da se sretnu i pripremali javnost svojih zemalja na buđenje iz transa u kojemu je onaj “drugi” bio, morao biti i jedino mogao biti – neprijatelj. Pa su i Nijemci i Francuzi počeli shvaćati da je došlo vrijeme ne za mir koji će biti interval između dvaju ratova, nego za trajni mir. Ne slučajno, De Gaulle je prigodom posjeta Njemačkoj govorio o “velikom njemačkom narodu”, a najčešće upotrebljavane riječi u izjavama dvojice državnika bile su “prijateljstvo” i “povjerenje”. Pet godina nakon prvoga susreta, dakle 1963., koncipiran je, potpisan i u parlamentima prihvaćen Sporazum o prijateljstvu između Francuske Republike i Savezne Republike Njemačke (doduše, uz snažno protivljenje Washingtona koji je najprije pokušao minirati prihvaćanje Sporazuma u Bundestagu, a kada to nije išlo jer je Adenauer tvrdoglavo odbijao, uspio je u gotov tekst nametnuti preambulu u kojoj se naglašavaju uloga i značenje njemačko-američkog savezništva).

Pedeseta obljetnica potpisivanja tog sporazuma obilježena je proteklih dana i ona je bila – bez obzira na sve krize i politička previranja – nedvojbeno središnji događaj na političkoj sceni Staroga kontinenta. Od tada pa do dana današnjega, svi francuski predsjednici i njemački kancelari, neovisno o svojim osobnim odnosima, držali su na životu taj sporazum i davali mu sve više i više sadržaja. Svi su oni shvaćali duboku mudrost sadržanu u povijesnom iskoraku De Gaullea i Adenauera i značenje De Gaulleove izjave kako francusko-njemačko savezništvo neće biti nadomjestak za projekt ujedinjenja Evrope nego njegov bitni dio. Prije nekoliko godina objavljen je i prvi zajednički francusko-njemački udžbenik povijesti za srednje škole.

A sada da malo računamo: kada su se De Gaulle i Adenauer sreli prvi put, od kraja Drugog svjetskog rata prošlo je trinaest godina. A kada je potpisan Sporazum o prijateljstvu dviju država, od kraja rata prošlo je osamnaest godina. Priča o francusko-njemačkom neprijateljstvu bila je, zasnovana na povijesnim činjenicama, stara malo manje od jednog stoljeća.

Prijeđimo sada na ove naše prostore: kada je potpisana izjava Stjepan Mesić – Vojislav Koštunica o načelima daljnjeg normaliziranja (samo normaliziranja!) odnosa između Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije, od kraja Domovinskog rata prošlo je jedanaest godina. Na kraju svojega desetogodišnjeg mandata, predsjednik Mesić predložio je zajedničku izjavu čelnika zemalja regije o njihovim budućim odnosima (samo odnosima!). Ni iz Srbije ni iz drugih država (osim Crne Gore) nije bilo odgovora. Bilo je to petnaest godina nakon završetka Domovinskog rata. Danas, gotovo osamnaest godina nakon završetka tog rata, politička je senzacija kada hrvatski premijer ode u Beograd i susretne se sa svojim srpskim kolegom, dok su dvojica predsjednika u svojevrsnom “hladnom miru”. Jedan poručuje da bi došao u posjet, ali daje izjave koje svrhu toga posjeta čine u najmanju ruku diskutabilnom, a drugi uporno ponavlja kako treba sačekati uvjete za susret i kako “ona druga strana” mora napraviti prvi korak. I neumorno se reciklira teza o tome kako dva naroda, Srbi i Hrvati, ne trebaju biti prijatelji, već je dovoljno da nauče živjeti jedan uz drugog. Djeca dviju nacija uče povijest iz odvojenih udžbenika, a izraz “povjerenje” koriste u pravilu samo nevladine organizacije. Pritom je priča o “vjekovnom neprijateljstvu” Hrvata i Srba lišena svake povijesne osnove jer su se pripadnici dvaju susjednih naroda prvi i jedini put sučelili kao neprijatelji na bojnom polju u Domovinskom ratu (čak ni oni koji ustaše smatraju domovinskom vojskom, a sve Srbe četnicima ne mogu tvrditi suprotno, jer se ustaše i četnici u Drugom svjetskom ratu nisu sukobljavali).

Dakle, što je to što su Charles de Gaulle i Konrad Adenauer shvaćali, a što mi na balkanskim vjetrometinama uporno ne želimo shvatiti? Odgovor je jednostavan. Shvatili su da ne smiju robovati mitovima iz prošlosti, čak i kada su povijesno zasnovani, da se moraju osloboditi ustaljenih predrasuda i šablona u kojima su se međusobno gledali i doživljavali, shvatili su da budućnost nije u dominaciji nego u suradnji, prijateljstvu i povjerenju. Imali su državničku mudrost, političku viziju i hrabrost poći putem trajnog mira, prijateljstva i savezništva i suprotstaviti se svima, s jedne i druge strane, pa i preko Atlantika, koji su mislili drugačije.

A u Hrvatskoj mediji pobjedonosno javljaju kako je “grad heroj na nogama”, jer bi vlast htjela provesti hrvatski zakon koji nalaže da se u mjestima s određenim postotkom Srba među stanovništvom prakticira dvojezičnost. Prije pola stoljeća, De Gaulle i Adenauer su shvatili. Kada ćemo mi?

Tekst preuzet iz Novossti

Izvor: 6yka

 

2 comments

  1. nadavno sam pročitao izjavu Alberta Ensteina :Lakše je rzbiti atom neg predrasude.

  2. Kod nas se samo razbija.

Odgovori