„Zna se“ što je ovdje najvažnije

Logično je zapitati se je li održivo obilato financirati vjerske organizacije i vjeroučenje ukoliko smo svjesni da je ono u izravnoj koliziji s učenjem prirodnih predmeta gdje ubrzano i nezaustavljivo gubimo nastavnički kadar
Foto: FaH

Ako treba povisiti plaće, puno je svrsishodnije povisiti plaće armiji zaposlenoj u državnim službama, gdje se u daleko većoj mjeri zna način kako se dolazilo do posla i čija je iskaznica garantirala zapošljavanje. Usput će i djelatnici u obrazovanju dobiti svojih šest posto – jebalo ih šest posto! – kulerski je stoga novinarima obznanio Plenković

Jasno je da Plenković učiteljice, učitelje, profesorice i profesore u većini ne može smatrati svojim biračkim tijelom. Slijedom toga, iz njegove perspektive (razmišljajmo državnički, majku mu!), dobro je one koji većinski razmišljaju svojom glavom držati u kazni. Ako treba povisiti plaće, puno je svrsishodnije povisiti plaće armiji zaposlenoj u državnim službama, gdje se u daleko većoj mjeri zna način kako se dolazilo do posla i čija je iskaznica garantirala zapošljavanje. Usput će i djelatnici u obrazovanju dobiti svojih šest posto – jebalo ih šest posto! – kulerski je stoga novinarima obznanio Plenković. Prosječnom novinaru, koji izvještava za neko općinsko glasilo, pritom se u glavi nametnulo logično pitanje premijeru:

– Drugim riječima, želite reći da ćete sebi podići plaću nekoliko tisuća kuna, a prosvjetarima nekoliko stotina?

Međutim, novinar niti da pisne. Novinari nisu tu da bi postavljali pitanja koja vladajućem mogu izazvati nelagodu. Novinari su tu da javnosti predoče pozitivne primjere pojedinaca u poduzetništvu ili Vladine uspjehe kako iz statističkih podataka iščitati povoljne pokazatelje na makroekonomskom planu. Uostalom, ionako su izvještajni mediji za koje novinari pišu pretvoreni u općinska glasila ili biltene trgovačkih lanaca.

Dakle, još jednom pragmatično iz premijerovog kuta gledanja, treba računati da se krajem iduće godine spremaju parlamentarni izbori i zna se kad treba koju kunu pokloniti biračima. Tu lekciju nas je dobro naučio ćaća Sanader. I tako dugoročno planiranje našeg dalekovidnog i europejskog predsjednika Vlade ne uspijeva vidjeti dalje od idućih parlamentarnih izbora, a prostorno šire od granica glavnog grada. Neće kurikularna reforma propasti (ukoliko je to nekoga uopće briga) zbog kašnjenja nabavke tableta, žurbe, slabe organizacije edukacije nastavnika, katastrofalne neusklađenosti u programima među predmetima… A propast će. Što se čudite? Naravno da će propasti, iako će se ministrica i Vlada hvaliti njenim uspjehom. Rezultati u obrazovanju, odgoju i samostalnom razmišljanju tijekom pripreme djece za život bit će gori nego što su danas. Ali reforma će propasti prije svega zato jer se njenom provedbom neće promijeniti status nastavnika. Zapravo se reformom gotovo samo plaća i status nastavnika, uz nešto više slobode u programu, i trebala promijeniti. Ljude koji izravno sudjeluju u obrazovanju djece učiniti cijenjenim osobama. Nastavničko zanimanje učiniti atraktivnim zanimanjem. Toliko atraktivno da se najbolji studenti odlučuju upravo za profesorski poziv. U vremenu gdje je novac najvažnije mjerilo plaća je, naravno, vrlo važan iako ne jedini faktor. Na taj bi se način u nekom desetogodišnjem periodu zaista i nešto promijenilo izuzev forme. Za vrijeme pisanja ovih redaka (dok su ministrici puna usta izvrsnosti i STEM revolucije) u Hrvatskoj nedostaje armija stručnih nastavnika iz prirodnih predmeta. Ravnatelji profesore iz matematike, kemije, fizike i biologije uzalud vrebaju još na fakultetu između dva predavanja pred wc-om kad ovi idu obaviti nuždu, ne bi li ih vrbovali ili onesvijestili toljagom, te odvukli u svoju školu da bi tamo, barem privremeno, začepili neku stručnu rupu. U bogatijim sredinama, kao što je Istra, ne pomaže ni  činjenica da im se često nudi i besplatan ili povoljniji smještaj. A gdje smo onda kad zavirimo prema ruralnim sredinama Like, Korduna, Banije ili cijele Slavonije, gdje se samo umirovljenici ne raspituju kod koga bi mogli pronaći privremeni smještaj u Njemačkoj ili Irskoj.

Premijer kaže: “Kao premijer moram pred sobom imati širu sliku”. Ili: “Moram voditi računa o održivosti cijelog sustava.” I bilo bi dobro doista pogledati širu sliku. Recimo, izbjegavajući profanu etiketu populiste i preskačući spominjanje “malih ušteda” na smanjivanjima plaće državnim dužnosnicima i parlamentarcima, još raširiti pogled i upitati se jesu li nam važnije dobre plaće ljudima u obrazovanju ili obilato financiranje vjerskih organizacija. Uostalom, povećanjem plaća u obrazovanju povećavaju se i plaće vjeroučiteljima. Isto se odnosi i na termin održivosti. Logično je zapitati se je li održivo obilato financirati (opet spominjem) vjerske organizacije i vjeroučenje ukoliko smo svjesni da je ono u izravnoj koliziji s učenjem prirodnih predmeta gdje ubrzano i nezaustavljivo gubimo nastavnički kadar i to do te mjere da više uopće nije pitanje njegove kvalitete, nego da li će se naći neki diplomirani ekonomist koji bi predavao matematiku, sanitarna inženjerka za biologiju ili neambiciozni inženjer strojarstva za fiziku. Možemo se zapitati i je li održivo financirati kupnju aviona kad nam osim u obrazovanju nedostaje novca u zdravstvu, sredstva koja se vrte u kulturi su najmanje u povijesti još od doba kad su Osmanlije došle do Siska, a znanost je prepuštena nagradnim igrama Hrvatskog Telekoma. Ili, ne daj bože usuditi se pitati, je li održivo zadržati nivo mirovina i privilegija hrvatskim braniteljima uspoređujući ih s mirovinama prosvjetnih radnika ili civilnih invalida.

Raspravljati o smanjivanju ili nesmanjivanju zaostajanja profesora za statusom ostalih visokoobrazovanih ljudi u društvu (ne mislim samo na državne službenike) zato je potpuno pogrešno postavljeno pitanje. Pitanje je koliko im najviše možemo podići status ne bi li pokušali zaustaviti raspad obrazovnog sustava. Jer uvijek je samo pitanje izbora. Što nam je važnije? Standard privilegiranih ili opće dobro? Prošlost ili budućnost? Diktat američkog veleposlanika ili razmišljanje svojom glavom? Debljanje džepova moćnih ili mogućnost intelektualnog razvoja naše djece. Mislim, “zna se” što je važnije. Pitanja su retorička.

forum.tm

2 comments

  1. ZNA SE formula je za propadanje. Lečinari, nabijem vas!

  2. “Međutim, novinar niti da pisne. Novinari nisu tu da bi postavljali pitanja koja vladajućem mogu izazvati nelagodu. Novinari su tu da javnosti predoče pozitivne primjere pojedinaca u poduzetništvu ili Vladine uspjehe kako iz statističkih podataka iščitati povoljne pokazatelje na makroekonomskom planu. Uostalom, ionako su izvještajni mediji za koje novinari pišu pretvoreni u općinska glasila ili biltene trgovačkih lanaca.”
    Nema građanskog društva bez slobodnih medija. Znaći – tendencija trajanja trenutno očajno lošeg stanja je zagarantirana.

Odgovori