Zloporaba branitelja u bratoubilačkom ratu na kilavoj hrvatskoj desnici

Mudar puk ima onu drevnu: tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju… Da se Andrej Plenković – navodno modernih europejskih nazora i nakana, prihvaćen takvim potkraj 2016. u političkom kokošinjcu kad je izvlačio HDZ iz septičke jame u koju ga je maloumnim raspaljivanjem protusrpskih/“protukomunjarskih“ strasti strmpopizdio redikulozni Tomislav Karamarko s vukovarskim stožerašima i zagrebačkim tzv. 555-dnevnim šatorašima, ekstremistima iz pet-šest od 1350 veteranskih/stradalničkih udruga – dakle, da je tada Plenković rekao bobu bob, a popu pop, ne bi mu se

sada to događalo da mu subverzivno razbijaju tikve o glavu baš oni koje je mogao/morao prve pomesti i iz HDZ-a i s relevantne političke scene. Kao kancerogene metastaze u stranci i remetilački faktor u društvu. Danas bi cijela Hrvatska lakše disala. Ovako…

„Ne zanima me što ćete reći o mom radu i stranci“, odbrusila je saborska zastupnica Nezavisnih za Hrvatsku Bruna Esih premijeru Andreju Plenkoviću na Aktualnom prijepodnevu, na početku jesenskog zasjedanja parlamenta, nakon što ju je poklopio tvrdnjom o dvogodišnjoj neaktivnosti i žaljenjem da je „zbog pohvala s Pantovčaka i nekih u stranci, mojom pogreškom“ izabrana u Sabor na HDZ-ovoj listi. „Molit ćete Boga uskoro da nas doista nema. Ukoliko mislite da je ovo smjer koji će vas odvesti u drugi mandat, ja vam bacam rukavicu, raspišite izbore, budite muško, a ja ću biti žensko… Znamo vaše prethodnike kojima su čuvali leđa, a kasnije su leđa bila puna noževa. Niste za valjanje u blatu, nabavite si padobran.“ Ovako kočoperne prijetnje noževima u leđa, valjanjem u blatu i zazivanjem Boga u pomoć, čime je brzotrepčuća radikalna desničarka iz tabora bliskih uzdanica predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović (izaslanica na Bleiburgu, etc.) besramno napala premijera Plenkovića, nisu se odavno čule ni od polupismenih, kamoli akademski obrazovanih zastupnika.

Ako ni po čemu drugom, Plenković je pokazao muškost ne samo time što je priznao svoju krivnju za politički debakl s Brunom Esih nego i odlučnim otporom militantima tzv. konzervativne revolucije, koji bi zabranili srpskoj manjini odlučivati o sastavu vlade RH i proračunu, obranom Milorada Pupovca od rasističkih pokušaja linča pod izmišljenim optužbama za nedomoljublje, brzinskim nogiranjem iz HDZ-a ličkog Putina, Darka Milinovića, inzistiranjem na demokraciji i zakonitosti glede i u svezi tzv. referendumskih inicijativa kojima se kani poništiti ratifikaciju Istanbulske konvencije, vratiti civilizacijske stečevine sekularne države u naftalin prošlosti, etc. Tu ne treba biti muško ili žensko, nego imati čist obraz i makar dva zrna soli u glavi. Sve drugo su Grimmove priče za malu djecu. I nacionalističko-praznovjerska magla, ekstremizam koji razdvaja ljude, širi netrpeljivost svake vrsti, huška jedne na druge, a to nije opcija koja Bijednu Našu može učiniti Lijepom Našom. Lijepom svim žiteljima; ugodnim domom osobito manjinama, jer se veličina većine u zrelom/demokratskom/uljuđenom društvu najprije mjeri stupnjem prava i zaštite manjine. I točka. Nema izgovora.

Jest da Plenkovićeva vlast šeprtlja na tom putu, ali to je manji grijeh od – perspektive noža, boga ovog ili onog, blata… Apage satanas! Egzorcisti, kojih se Crkva nikad nije odrekla, a politička i kakva sve ne družba saborske zastupnice Esih poimence zna za makar jednog, imaju „zgodne alate“ kojima navodno učinkovito istjeruju Nečastivog iz opsjednutih, pa i noževima, bogom ovim ili onim, blatom… Koga pri zdravoj pameti briga je li zastupnica Bruna Esih muško ili žensko, i što je željela poručiti premijeru nudeći mu da će ona biti žensko, ako on bude muško. Znači li to da je (do) sada muško, ali u ženskom tijelu? Sačuvaj Bože, ako su njezinu ponudu čuli Željka Markić, biskup Vlado Košić, Vincent John Batarelo, Ladislav Ilčić i drugi i glavnog stožera njezine polit-interesne opcije na ljutoj desnici. Ta, javnost još ne može zaboraviti taj paničan strah Željke Markić od cincilincija u sauni, uvjerenog da je breskvica.

Noževi u Plenkovićevim leđima?

Esih će biračka javnost – kandidira li se na ovoj ili onoj listi, a garant hoće, što je njezina privatna stvar, i stvar procjene izgleda za (ne)uspjeh – valorizirati po djelima, po tome što je dobro učinila dok su je porezni obveznici izdašno plaćali za (u)činiti dobro. Žestina riječi i „domoljubno“-populistička prenemaganja puki su  balon od sapunice. Ljudi znaju biti hlebinci, povremeno i politički mazohisti, ali nisu blesavi. Ako to Esih ne zna, neka se propita već u svom neposrednom susjedstvu što ljudi drže i kako cijene isključivost u politici, presvlačenje stranačkih kaputa, moralnu kameleovštinu, zôv na obračune, glad za vlašću i vladanjem, spominjanje noževa, etc. Gadno će se razočarati.

Ako već verbalizira zabijanje noževa u Plenkovićeva leđa, što je notorni znak zlobe, pakosti, nemoći i kukavičluka, možda bi se mogla sjetiti da mu je upravo ona zabila prvi nož u leđa. Nezahvalnošću za zastupničku instalaciju na kojoj je dosad inkasirala lijepih oko 350.000 saborskih kuna, te naprasnim razvodom s klubom zastupnika baš opcije što ju je iz debele sjene političke margine izvukla pod javne reflektore. Na tu se marginu pak samovoljno vratila kao uvrijeđena vlaška mlada zato što premijer Andrej Plenković nije produžio mandat kontroverznom, ideološki isključivom Karamarkovom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću. Inače, kućnom joj prijatelju i istomišljeniku. Ali – što bi inače bio (ne)moralni skandal u ovdašnjoj degeneričnoj političkoj zbilji – nije se ostavila HDZ-ova saborskog mandata. Ha, lova je to, pa… Kakvi lonci, kakvi bakrači.

I naravno da znanstveni, „domoljubni“, pronatalitetni i kakav sve ne lumen ne računa ostati dovijeka politički marginalizirana. S obzirom na to kakvoj se visokopucačkoj družbi priklonila, a budući da HDZ-ova izborna lista više ne može biti opcija – barem dok je Plenković sastavlja, i drži stranačke uzde – izabrala je rješenje za koje drži da će je odvesti na neku od zapaženijih niša u vrhu državne piramide. Pokušat će dakle  zidati političku karijeru na tzv. tvrdoj desnici. Kapilarno razvedenom, ali nevjerojatno šarenom, međusobno nepovjerljivom zbog liderskih kolizija i razjedinjenom korpusu. Koji u ime tzv. naroda – namjerno nedefiniranog etnički, političko-ideološki, vjerski ili teritorijalno, jer bi dobili smiješno ograničenu interesnu skupinu – ali i u ime obitelji (isključivo tipa O = M + Ž), u ime katoličke vjere (ateisti, agnostici i inovjerci isključeni) te mitova i tradicija zapasuje ambiciozne i izmanipulirane pojedince i institucija. Od stotinjak najmilitantnijih šefova/članova među 1350 veteranskih/stradalničkih udruga,  referendumskih/građanskih inicijativa i Katoličke crkve s tjednikom Glasom Koncila, Laudato TV-om i inim njezinim medijima te religijskim sadržajima na javnom HRT-u do ikstog broja političkih mini strančica „bezodvlačno“ (sic) hrvatskog prefiksa i Mount Everest „državotvornih“ ambicija.

Odatle sinkronizirani napadi na vlast ne HDZ-a kao takvog i njegove vlasti kao takve, jer je i denver plava ZNA SE opcija – tzv. desnica, nego protiv Andreja Plenkovića i svih u stranci i oko nje što mu drže štangu. Desno krilo HDZ-a nikad nije prihvatilo uljuđenog Europejca, „sina lekarke“ s još toplom ZNA SE iskaznicom, nego tek kao nužno zlo za premostiti kloaku što ju je stranci namrlo rigidno razdoblje Tomislava Karamarka. I sada, drži desnica u kojoj i Bruna Esih ima važne borbene/ofenzivne zadaće, kad je odradio ključni dio posla, vrijeme je da se makne. Zajedno sa „svojima“ u vrhu stranke i države. A izgovora ne manjka: nedostaje   obuhvaća Vrlo širokom, ali i, samovoljno vratila i, udružena s Da nije bilo    rijedak je primjer  s razlogom nije prešutio,

Hoće li prijevremeni izbori u Bijednoj Našoj ili neće? Neće. Koliko god ga provociraju slijeva i zdesna – u zadnje doba bez pardona i s unutarstranačke tzv. tvrde desnice – jer „vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru“, premijeru Andreju Plenkoviću ne pada na um ići buntovnicima niz dlaku. S razlogom. Prvo, nije mu upitna saborska većina od kojih 76-80 HDZ-ovih i konvertitsko-uhljebničko-trgovačkih ruku, životno u svakom smislu ovisnih o vladinoj infuziji, kojima dirigira po slobodnoj volji, pa može relativno mirno broditi prema kraju mandata. Sviđalo se to komu ili ne. Drugo, samaritanska empatija za uštedjeti poreznim obveznicima nešto više od 50 milijuna kuna, koliko bi zdrobili izvanredni parlamentarni izbori, što premijer komunicira posredstvom svojih stranačkih trbuhozboraca, u izravnoj je političkoj korelaciji sa sasvim predvidljivim učinkom – uništa. Jad, bijeda, agonija i opća politička impotencija kao i sada.

Da su izbori već sutra: HDZ je relativni pobjednik, a SDP drugi po broju mandata, jer unatoč svemu ima stabilnu biračku jezgru. Kakav jest da jest, ipak bi bio drugi. Potom jamačno Živi zid, koji ne želi ni s kim koalirati, a budući da nema ni infrastrukturnih uvjeta niti odgovarajućih personalnih kapaciteta, na vrbi je svirala da može biti važna sastavnica neke buduće vlasti. Doduše, populizam je danas top moda i izvan RH, ali nije nikakva preporuka. Dok za SDP glasaju uglavnom stariji birači, Živi zid je opcija mlađih. U podjeli političko-rejtinških niša, na znatno pak skromnije potom pozicije može računati Most nezavisnih lista, poznat samo po Boži Petrovu, Nikoli Grmoji i Miri Bulju, dvjema propalim koalicijama s HDZ-om i vjersko-desničarskoj orijentaciji… Svi ostali tzv. lijevi, tzv. desni i kakvi sve ne tzv. akteri aktualnog političkog kokošinjca jedva su vrijedni spomena, čak u slučaju da im se rezultati zbirno uzmu u obzir.

Rejting ispod jedan posto

No, dobro dođu dvjema velikim strankama kao neophodna koalicijska zakrpa, jer je njihovim šefovima  nerijetko jedinim vidljivim članovima svojih stranaka – jako stalo ogrepsti se o pristojniji zalogaj državne apanaže i dohvatiti koju mrvicu utjecaja/moći sa stola vlasnika vladajuće franšize. Zato će danas najveći protivnici izvanrednih parlamentarnih izbora biti Ivan Vrdoljak (desetkovani HNS), Darinko Kosor (HSLS), Branimir Glavaš (HDSSB), Milorad Pupovac (SDSS), Radimir Čačić (Reformisti), Furio Radin (manjinci), Branko Hrg (HDS), Tomislav Saucha (SDP-ov otpadnik), pa i Milan Bandić (MB 365…) i još neki marginalci. Bez HDZ-a, koji pak bez njih ne bi ni primirišao Banskih dvora, ta trgovačko-koalicijska klijentela bila bi slobodnolebdeća niš’koristi skupina čestica u vakuumu, izvan bitnih orbita utjecaja i odlučivanja. Nitko od njih ne prelazi izborni prag od pet posto, pa zato i jest tolika referendumska strka na desnici da se promijenom Izbornog zakona snizi izborni prag kako bi se regularno otvorila vrata prema unosnim državnim nišama/vlasti i Željki Markić, i Vincentu Johnu Batarelu, i Kristini Pavlović, i Željku Sačiću, i Đuri Glogoškom, i Bruni Esih, i Zlatku Hasanbegoviću i vidljivijim pojedincima iz njihove družbe.

Jer, s javnim rejtingom ispod jedan posto (Nezavisni za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegoviča, etc.) ili Bandićevih oko tri posto (plus-minus), odnosno manje od dva posto ostatka ostataka haenesovaca Ivana Vrdoljaka, ta politička grupacija nema baš nikakvih izgleda za to da im birači okrenu palac gore. Samostalno ne postoje kao ozbiljna opcija koju građani uzimaju ozbiljno. Bez kolaboracije s HDZ-om – HNS pak sa SDP-om, dok je tzv. liberalnim socijaldemokratima išlo – sva tzv. „državotvorna“, ljuta i izrazito nacionalistička/šovinistička desnica nema u biračkom tijelu više od 15 posto sljedbenika. Svi zajedno stanu u jedan osrednji čamac za spašavanje. To je ne samo aktualna rejtinška nego i povijesna činjenica. Najvjerodostojnijom se pokazala u olovno doba ustaške paradržave, tzv. NDH (1941.-1945.), kada su hrvatski građani, pretežno Hrvati, masovno zgazili okupatorski/kvislinški nacifašizam. Osim trknutih pojedinca i skromnog broja fanatiziranih im sljedbenika slučajno, ironijom historije isplivalih do pozicija odlučivanja, Hrvati nikad nisu bili genetski isključiv, negostoljubiv i netrpeljiv narod i zato nikakav ekstremizam nema prođu. Niti će prirodno ikad imati, a nasilje, nered, laž i prijevara su nešto drugo.

Opcija kojom je zastupnica Bruna Esih priprijetila premijeru Plenkoviću – time valjda i svima u Bijednoj Našoj koji se gnušaju ekstremističkih performansa „u ime naroda, vjerskih i nacionalnih tradicija, hrvatskih branitelja, zanemarenih žrtava Domovinskog rata“, etc. – žestoko se okomila upravo na vlast (HDZ i Andrej Plenković), koja joj je neodgovorno omogućila mjesto među građanima prvog reda. Sa svim materijalnim i inim prinadležnostima. Zôv vlasti i moći snažnija je droga od bilo koje poznate, a do tih se vrhunaca dolazi milom (na demokratskim izborima, većinskom voljom birača) ili silom (nožem u leđa, u doslovnom i najširem smislu). Družba, čiji je Bruna Esih samo markantna trbuhozborkinja, ima bogato iskustvo o tomu kako se uličnom silom „u ime naroda“ i „pravih hrvatskih vrijednosti“ osvaja vlast. Od splitske Rive 2001. indikativne egide „Svi smo mi Mirko Norac“ do skandalozne „druge kolone“ 18. studenoga 2013. u Vukovaru, 555-dnevne savske šatre 2014.-2015. „Oba su pala, oba će pasti“, „100 posto za Hrvatsku“, „1991. protiv Jugoslavije, 2015. protiv Jugoslavena“, veteranskog pokušaja državnog udara na Markovom trgu, dernek-kolonom oko 5000 „crnaca“ za smjenom predsjednice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić, ugledne bivše HRT-ove vanjskopolitičke komentatorice…

Zašto baš sada ista militantna skupina diže kuku i motiku protiv „grijeha struktura“ opcije koju je silom, bukom i izazivanjem javnih nereda ne bi li se isprovociralo tada vladajuće, a već na odlasku „komunjare“, da upotrijebe policijsku silu protiv „hrvatskih branitelja, invalida Domovinskog rata i vlašću nezadovoljnog naroda“? Opet izmišljen motiv za „braniteljsku“ bunu sada glasi: „Prošlo je već 27 godina od početka agresije na RH te masovnih jugosrpskih zločina protiv Hrvata, a državne institucije gotovo ih nisu procesuirale, nije pronađeno gotovo 2000 u Domovinskom ratu nestalih Hrvata, zločinci se slobodno šeću Vukovarom i ostatkom Hrvatske, smiju se žrtvama u lice; to više nećemo trpjeti, jer nadležne državne institucije ne rade posao za koji su dobro plaćene“. Badava se ministri Dražen Bošnjaković i Davor Božinović posipaju pepelom i citiraju statističke podatke o tome da se „dosta učinilo i čini“, ali da „to nije dovoljno“ i da smo „svi nezadovoljni dok se ne procesuira i zadnji zločinac i ne pronađe zadnji nestali“… Buntovnicima nije do dijaloga. Kao što ni stožerašima/šatorašima nije bilo 2015. do dijaloga s tada predsjednikom RH Ivom Josipovićem i premijerom Zoranom Milanovićem, odnosno braniteljskim ministrom Predragom Matićem-Fredom, njihovim ratnim drugom, legendom obrane Vukovara i zarobljenikom/uznikom srpskih logora.

Drugi su im bili motivi i ciljevi, subverzivni kao i sada. Izazvati rusvaj i prijevremene parlamentarne izbore, odnosno zamjenom teza i zloporabom sentimenata prema Domovinskom ratu i „hrvatskoj prošlosti, tradicijama i interesima“ navesti birače da većinski podrže populističku opciju s radikalne desnice. Budući da tzv. liberalna socijaldemokratska struja više nije ozbiljan protivnik, ostala je samo proeuropska Plenkovićeva struja u HDZ-u. Dogodine su europarlamentarni izbori, dolaze lokalni i  predsjednički, pa valja pravodobno promiješati karte. A gdje smo tu mi, pitaju se ovi s tzv. tvrde desnice u HDZ-u te bliže i šire oko njega, svjesni da ih se Plenković neće sjetiti kad bude sastavljao liste. Jamačno bez euroskeptika, protumanjinskih radikala,   nacionalističkih jastrebova, politikantskih solista, proklerikalnih apologeta, ljudi skromnih intelektualnih kapaciteta i izobrazbe, etc. Mnogo je novih/starih gladnih usta na desnici, a Plenković srca kamenoga i, naravno, drže ovi što mu čoporativno sapunaju dasku, valja prije veće štete izbaciti taj iritantan kamenčić iz cipele.

Nije bez veze lički Putin Darko Milinović ovih dana u jednom intervjuu – gotovo diskursom Brune Esih – također priprijetio/ironizirao „skorašnju“ Plenkovićevu sudbinu u HDZ-u: ako se Kolinda Grabar-Kitarović vrati u stranku, Andreju Plenkoviću je odzvonilo. A nešto ranije, netom što je izbačen, najavio je kako će se „uskoro vratiti u stranku na velika vrata, i onda će mi se ispričati za nanesenu nepravdu“. Preračunao se kad je autobusnim desantom iz Like na Središnjicu HDZ-a u Zagrebu pokušao isprepadati svog stranačkog šefa ne bi li ga ipak pustio na mjesto predsjednika ličko-senjske organizacije HDZ-a umjesto – prvi put protukandidata – Marijana Kustića. Milinović je neugodno stao Plenkoviću na žulj kad se nedavno, s još petero viđenijih hadezeovaca, suprotstavio ratifikaciji Istanbulske konvencije i otvoreno stao na stranu militantne tzv. referendumske desnice i Crkve.

Neke veze i „slučajne“ kavice

Na krijesti tih političkih interesa, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava (HDZ) na čelu kolone, s protućiriličkim/stožeraškim „stalno budnim“ lokalnim pokretom ne odustaje od održavanja „mitinga istine“, „događanja naroda“ u Vukovaru 13. listopada, na koji je skup pozvao cijelu Hrvatsku. On „ne može podnijeti“ da država, a država je trenutno HDZ s buljukom inostranačkih uhljeba, bagatelizira žrtve jugosrpskih zločina i ne sankcionira zločince“. Predsjednica RH Grabar-Kitarović, inače svakom loncu poklopac i kad je se to uopće ne tiče, simptomatično, šuti o „događanju naroda“ u Vukovaru. Je li Milinović, poznat po tome da često ne kontrolira vlastiti jezik, izlanuo nešto o čemu se zasad javno šuti? Naime, da možebitno ona stoji iza desničarske ofenzive na aktualnu Plenkovićevu vlast i njega osobno? U kompi s dijelom kolovođa već znanih veteranskih udruga iz svih buntovničkih performansa protiv „komunjara“ i „četnika“ Milorada Pupovca (SDSS), buljuka marginalnih ultradesničarskih strančica i polit-radikalnim dijelom katoličkog klera. Neke veze i vezice, „slučajni“ susreti i konspirativne kavice, odnosno sve jača grmljavina iz apologetskih desnih medija ne odaju dojam da se „ne događa ništa neobično“.

Predsjednik tzv. Stožera za obranu Vukovara (od koga, sic transit?) Tomislav Josić „slučajno“ je netom po Penavinom izboru za gradonačelnika instaliran kao njegov savjetnik za branitelje, i sada je među organizatorima „mitinga istine“. Istaknuti pak 555-dnevni savski šatoraš Ante Deur, zauzeti praktičan katolik i otac brojne obitelji, netom je po useljenju Kolinde Grabar-Kitarović u bivšu Titovu vilu „Zagorje“ na Pantovčaku ustoličen kao njezin – savjetnik za branitelje. Predsjedničine redovite i vrlo prisne veze s prvacima tzv. Crkve u Hrvata nešto su čime se ona diči, svjedoči i nazoči svim najvažnijim misnim slavljima. Vodeći medij Katoličke crkve u RH, tjednik Glas Koncila već mjesecima – iz pera svog glavnog urednika Ivana Miklenića, uvodno  – kritizira aktualnu vlast Andreja Plenkovića. Zbog istih „grijeha“, koje mu zamjeraju Bruna Esih, Žejka Markić, sisački biskup Vlado Košić, kojekakve ad hoc građanske, referendumske, pro life, obiteljske, protuistanbulske, protupobačajne i kakve sve ne inicijative, politikanti s društvene margine… Crkva se sada dohvatila i ratnih žrtava.

„Hrvatska je službena ili državna politika, bez obzira bila na vlasti koalicija lijevog ili tobožnjeg desnog (Plenkovićev se HDZ više ne smatra ni desnim centrom? – op. a.) političkog predznaka, učinila da čitava Hrvatska danas ne zna ime i prezime ni jedne jedine hrvatske civilne žrtve, ni jednoga jedinoga hrvatskog učenika ili učenice koji su stradali samo zato što su bili Hrvati i što su živjeli na području koje su velikosrbi željeli za sebe“, lamentira vlč. Miklenić u komentaru u zadnjem broju Glasa Koncila, izravno podržavajući vukovarski „miting istine“. „Nitko ne može poreći da je u tom pitanju smjer diktirala isključivo – politika.“

U nekim teorijama zavjere, koje se pomljaju u medijskim naznakama, a iskrsnut će kad „vruća politička jesen“ postane – prevruća, mogu se naći kojekakvi indikativni orijentiri za zbrojiti dva i dva u političkom kokošinjcu Bijedne Naše. Recimo, Kolinda Grabar-Kitarović ne može ni sanjati drugi predsjednički mandat bez HDZ-ove učinkovite potpore i infrastrukturne logistike, a Andrej Plenković se nije pretrgao biti uvjerljiv u iskazu kako će to dobiti. Višekratno je kazao novinarima da se Kolinda Grabar-Kitarović tek treba očitovati hoće li se kandidirati ili ne, a ona pak ne želi svoj ego staviti na kocku. Kaže, kad bude vrijeme, izjasnit će se o kandidaturi, što može ali i ne mora svašta značiti. S obzirom na stalno zategnute, povremeno i svađalačke odnose s Plenkovićem, međusobno durenje i pred tv-kamerama, neugodnu škripu u nesinkroniziranoj vanjskoj politici i njezinom stalnom miješanju u vladinu nadležnost, diplomatske gafove, etc., dade se iščitati da su odnosi Grabar-Kitarović – Plenković složeniji, neizvjesniji i evidentno lošiji od odnosa premijera Zorana Milanovića (SDP) i  SDP-ovog predsjednika RH Ive Josipovića, koji je zbog toga za prsa izgubio drugi predsjednički mandat. SDP/Milanović ga „nije volio“, a još je na dugačkom štapu „voli li“ HDZ/Plenković „ženu iz naroda“, koju je instalirao Tomislav Karamarko. Uz pomoć svih već poznatih „braniteljskih“ derneka i kleričkih homilija.

I, da, predsjednica RH je – na osobnu i sramotu cijele zemlje – u izvrsnim odnosima s Velimirom Bujancem, ekstremnim desničarom (dao se fotografirati u crnoj odori sa svastikom na rukavu), apologetom proustaštva, osuđenim dilerom kokaina, kojim je i plaćao usluge prostitutki, te voditeljem opskurnog talk showa „Bujica“ na privatnoj, lokalnoj televiziji Z1. Velimir Bujanec je i prisni prijatelj Tomislava Karamarka, što će potvrditi svevremenska, nevjerojatno popularna fotografija na društvenim mrežama: zagrljeni i dobro raspoloženi, korpulentni Karamarko i žilet iznad pojasa mu okrugli Bujanec. U Bujančevoj „Bujici“, koju sada financira „prvi hrvatski trgovački lanac Pevec“, polit-ideološki se jednoobrazno reda dvadesetak permanentno istih mentalno ucrnjenih bojovnika protiv „komunjara“, Milorada Pupovca, Srba, Vesne i Zorana Pusića, Milanovića, Tita, partizana…, i sada već Plenkovića i njegove vlade.

Kolinda Grabar-Kitarović je tog besprizornog lika pozvala među VIP gostima na svoju predsjedničku inauguraciju pred Markovom crkvom 2015. godine, na istoimenom gornjogradskom trgu u Zagrebu. Prvi predsjednički intervju dala je upravo – „Bujici“. Ne javnoj medijskoj kući HRT-u, što bi bilo po političkom i bontonu poštivanja svih građana RH, bez obzira na nacionalna, vjerska ili ideološka opredjeljenja, od kojih očekuje da je uvažavaju kao svoju predsjednicu. Već se tada očitovala tko je i što je, a nedavnom suludom izjavom da je okrvaljeni ustaški poklič „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav, potvrdila je i notorno nepoznavanje povijesti i masovno uvjerenje da nije dorasla biti predsjednicom svih građana svoje zemlje.

Na svojoj svadbi ljetos na hrvatskom istoku, Bujanec je okupio – kako su izvijestili mediji – tristotinjak izabranih gostiju, zapravo sve ono što, s neznatnim iznimkama, nešto znači na radikalnoj i nijansu manje militantnoj desnici, koju pak neumorno promiče svojim tv-formatom. Taj materijalno-interesni, svjetonazorski, polit-ideološki i nacionalno pročišćen kružok preslika je personalnog, programskog i ideološkog laboratorija na “državotvornoj“ desnici u kojem se kreiraju sve ključne akcije za konzervativnu i povijesno-reanimacijsku renacionalizaciju društva u svakom smislu. Andrej Plenković i njegovi trenutni pouzdanici smetnja su na tom putu i tek će se vidjeti sljedećih tjedana hoće li odoljeti njegova utvrda na čijim su isturenim čukama i bedemima navodno – tvrdi novinarka tjednika Nacionala Orhidea Gaura  – vrlo moćni Vladimir Šeks (Plenkovićeva desna ruka iz sjene), Miroslav Šeparović (predsjednik Ustavnog suda RH), Branko Bačić (šef HDZ-ovog kluba zastupnika te dirigent većine u sabornici) i Božidar Kalmeta (prvoborac iz stare garde krcat optužnicama i unatoč tomu instaliran za prvog pomoćnika političkom tajniku HDZ-a Gordanu Jandrokoviću). I navodno ta četvorica kumova iz sjene dirigiraju Bijednom Našom.

„Toga nije bilo ni u komunizmu“

Dužnosnik SDSS-a Boris Milošević ustvrdio je u HTV-ovom „Otvorenom“ da agresija rigidne desnice na saborskog zastupnika Milorada Pupovca, čelnika srpske manjine, i provociranje „mitinga istine“ u Vukovaru nije drugo do pokušaj zabijanja klina između suradnje SDSS-a i Plenkovićeve vlade. Što neće uspjeti. Premijer je oštro i odrezao desnici da neće nikom dopustiti da mu bira koalicijske partnere, diktira politički smjer i traži tematsku raspravu u parlamentu o nekom zastupniku (Miloradu Pupovcu), koji je legitimno izabran. „Toga nije bilo ni u najcrnje doba komunizma“, kaže. Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković još je žešće odbrusio „braniteljima i desnici“ da njihovom zahtjevu neće udovoljiti. No pasaran! „HDZ je najviše kriv što se nisu procesuirali ratni zločini, jer je najviše vremena bio na vlasti“, tvrdi Mostov saborski zastupnik Nikola Grmoja, koji neće na „događanje naroda“ u Vukovar, jer „ne želim parazitirati na žrtvi“. I to, vidi glupa Penavina izgovora, sasvim slučajno na nadnevak braniteljskih sportskih igara u tom gradu, gdje će se skupiti velik broj ratnih veterana i gostiju iz cijele zemlje. Koincidencija!? Malo morgen

Već viđen politikantski scenarij za koji će se snositi posljedice. Tim više, jer znači raspirivanje protusrpske mržnje – baš na najosjetljivijem mjestu, punom nezacijeljenih ratnih rana s obiju strana, stradalničkih sjećanja, u Vukovaru – huškanje, produbljivanje nepovjerenja i provociranje novih međuetničkih sukoba. Komu to drugom treba, ako ne onima što su masno unovčili svoje „domoljublje“, naciju i vjeru te nabildali ratni put, pa bez tenzija i „rata nakon rata“ ne vide ne samo smisao života nego ni dugoročnost trenutnog blagostanja. Jer, svako zlo dođe na naplatu. Kad-tad, ako ne prije. A, u strahu su uvijek velike oči. U mitingaškoj zbilji i – dugačak jezik.

Mudar puk ima onu drevnu: tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju… Da se Andrej Plenković – navodno modernih europejskih nazora i nakana, prihvaćen takvim potkraj 2016. u političkom kokošinjcu kad je izvlačio HDZ iz septičke jame u koju ga je maloumnim raspaljivanjem protusrpskih/“protukomunjarskih“ strasti strmpopizdio redikulozni Tomislav Karamarko s vukovarskim stožerašima i zagrebačkim tzv. 555-dnevnim šatorašima, ekstremistima iz pet-šest od 1350 veteranskih/stradalničkih udruga – dakle, da je tada Plenković rekao bobu bob, a popu pop, ne bi mu se sada to događalo da mu subverzivno razbijaju tikve o glavu baš oni koje je mogao/morao prve pomesti i iz HDZ-a i s relevantne političke scene. Kao kancerogene metastaze u stranci i remetilački faktor u društvu. Danas bi cijela Hrvatska lakše disala. Ovako…

 

tacno

 

 

1 comment

  1. Vogrinec ima neograničene količine municije, da ne kažem, streljiva, za one kojima je “Bijedna Naša” krava muzara.

Odgovori