Zašto smo postali taoci ekonomske perspektive sitne buržoazije?

Kampanja za parlamentarne izbore u Hrvatskoj je tek počela, a već možemo sa priličnom sigurnošću znati kakva će je dinamika obilježavati. Obrazac koji će se većinski pojavljivati je sljedeći: netko kaže nešto kontroverzno o nekome, onda taj netko odgovori, kreće ping pong, novinarska pješadija ide od jednog do drugog, a u redakciji se nazivaju Žarko Puhovski i Davor Gjenero za komentar, ili tko im je već na speed dialu. Kad se izvrti više takvih slučajeva kolumnistički bardovi će ponuditi dobru staru dijagnozu: ustaše i partizani (plus korupcija) nam onemogućuju ekonomski napredak i razvoj. Ili u trenutnom kontekstu: oporavak.

Rijetko tko će se osvrnuti na programe stranaka, ali i s pravom. Kao što se ni iskusni profesori ne osvrću previše na studentske seminare poslane pet do ponoći. Jer im je uglavnom otprilike toliki domet i motivacija. Razočaranje će tim bit veće jer se činilo, barem optimističnima, da će nam pandemija donijeti priliku za novo zamišljanje hrvatskog ekonomskog razvoja. U trenutku kad je ekonomija stala, možda je postojala mogućnost da je pokrenemo na drugačiji način. Ili u žargonu koji dijele svi politički aspiranti i ozbiljni analitičari: da napokon pokrenemo reforme. Što je ništa drugo doli šifra za niže poreze i fleksibilnije radno zakonodavstvo.

Iako su, dakle, i u pandemijskom periodu refreni ostali isti, određen pomak je ipak učinjen. Lockdown nas je zapravo podučio kako izgleda izgradnja predodžbi o prirodi kapitalizma u zemlji uslužnog sektora na europskoj periferiji. Tu većinske zasluge moramo pripisati sada već famoznoj udruzi Glas poduzetnika koja je čak i održala prosvjed na Markovom trgu. Prvi poduzetnički u neovisnoj Hrvatskoj, kako glasi povijesni sud. Naime, nakon što je u velikom broju grana ekonomska aktivnost obustavljena krenuli su zahtjevi i apeli prema vladi da se pomogne privatnom sektoru. A ti su se apeli i zahtjevi zasnivali na specifičnom pozadinskom razumijevanju kapitalizma. To što bi bilo sasvim normalno da u okolnostima lockdowna vlada prvo pomogne manjim firmama koje su ovisne o tjednom cash flowu ne znači da su oni autentičniji poduzetnici od onih koji imaju zalihe i da svijet moramo gledati kroz njihove poslovne knjige.

Međutim, pogled na svijet malog poduzetnika u uslužnom sektoru nije slučajno postao “zlatni standard” hrvatske politike. S obzirom na to da su mali poduzetnici često i izravno angažirani u samom radu u svojim firmama oni predstavljaju svojevrsnu međuklasu: nisu ni bezobzirni veliki kapitalisti, a nisu ni obični radnici koji se oslanjaju na druge da im nađu posao. Dakle, savršena moralna kombinacija poduzetnosti i poštenja. A to što im i par tjedana prekida rada ugrožava posao i egzistenciju ukazuje na fragilnost njihove pozicije i spremnost na pravi poduzetnički rizik. Sve su to presudni elementi oko kojih se gradi slika malog poduzetnika kao moralnog i ekonomskog uzora. No, zašto hrvatskim medijskim prostorom prevladava klasna perspektiva sitne buržoazije kao oblik univerzalnog razumijevanja kapitalizma?

Pored ove zgodne ideološke kombinatorike, radi se o prirodi samog uslužnog sektora koji prevladava u deindustrijaliziranoj Hrvatskoj. Naime, uslužni sektor, osim pojedinih segmenata, uglavnom nije obilježen rastom produktivnosti, za razliku od industrije. Drugim riječima, uslužni sektor si ne može “stvoriti” dodatnu potražnju tako da rastom produktivnosti snizi cijenu proizvoda. Dakle, povećana potražnja za robama u uslužnom sektoru proizlazi iz rasta prihoda u cjelokupnoj ekonomiji. Postoji i još jedan način “stvaranja” potražnje: a to su niže plaće radnicima koje onda čine i sam proizvod jeftinijim. U uslužnom sektoru plaće radnika imaju relativno visok udio u krajnjoj cijeni proizvoda.

Zbog toga je upravo uslužni sektor “prijemčiv” za hipereksploataciju rada. A često i povijest nastanka tih malih firmi u kojima je vlasnik na početku rušio vlastitu cijenu rada kako bi generirao potražnju postaje i utemeljujući mit kojima se pravda kasniji tretman radnika. A i sebi priskrbljuje status radnika koji ga štiti od optužbi za eksploataciji i omogućuje mu da, kao u slučaju Glasa poduzetnika, sebi uzme za pravo da predstavlja radnike u svojoj firmi. Način na koji mali poduzetnik gleda na svijet nije nasumičan već proistječe iz njegove pozicije na tržištu i iz prirode sektora u kojem djeluje. On cijenu svojih proizvoda, a samim tim i konkurentnost, može prilagođavati ili nižom cijenom rada ili nižim porezima. Većina ih je lišena opcije rasta produktivnosti. Zato ih uglavnom i ne zanima, kao što je nedavno uočio ekonomist Toni Prug, proaktivna uloga države koja financiranjem obrazovanja, znanosti i instituta potiče rast produktivnosti. Njima država ne treba, samo im smeta svojim porezima i nametima.

Ili bar samo tako misle. Kao što smo napomenuli, potražnja u uslužnom sektoru ovisi o visini prihoda u cijeloj ekonomiji. Ne može se snižavati cijena iskoracima u produktivnosti. A kad ekonomijom dominira uslužni sektor koji mora plaće držati niskima zbog njihovog visokog udjela u konačnoj cijeni proizvoda onda ta potražnja mora dolaziti iz nekog drugog izvora. U Hrvatskoj nezaobilazan element tog izvora predstavljaju zaposleni u javnom sektoru. No, poduzetnička klasa u njima vidi neprijatelje koji joj otimaju kruh. Jer im tržišni pritisci ne dopuštaju da vide preko neposrednih izračuna prihoda i rashoda. Što je sasvim legitimno. Problem je samo što smo svi postali taoci interesne perspektive sitne buržoazije u uslužnom sektoru. I tome nisu krivi oni već globalna podjela rada koja nas je smjestila gdje nas je smjestila. A kao jedina nada nam se nudi da se uhvatimo na supply chain kakve multinacionalne korporacije. Partizani su barem pokušali nešto drugo.

bilten

Odgovori