Zašto se skriva kriminal onih koji ne smiju biti uhićeni

Za etičku i moralnu prosudbu nekog čina potrebno je imati na umu da se radi o apstraktnoj normi, o dobru ili zlu koji su, na apstraktnoj razini, potpuno odvojeni, kao i da se prosuđuje djelovanje nekog konkretnog pojedinca, koji je potpuno odvojen od svih drugih individua.

No u realnosti ne postoji čisto dobro, koje u sebi nema ograničenja ili pomiješanosti s nečim što nije dobro, odnosno s nečim što je zlo. U realnosti, također, ne postoji konkretni pojedinac koji je odvojen od svih drugih pojedinaca ili neke grupe.

U nedavnim uhićenjima u aferi Janaf vidimo da glavni akteri ove malverzacije nisu konkretni pojedinci odvojeni od svih drugih pojedinaca, baš kao što ni zlo koje im se pripisuje nije samo njihovo zlo. Ono se nalazi u mnogim političarima, i pomiješano je s mnogim političarima koji se sada žele prikazati, u etičkom i moralnom smislu, kao dobri, a u pravnom kao nevini.

Uhićeni Kovačević, Barišić i Grgić nisu uhićeni zato što su potpuno zli i zato što su pojedinci odvojeni od drugih pojedinaca, oni su uhićeni zato da bi se sačuvala konstruirana dobrota mnogih drugih političkih aktera koji su bili i još uvijek jesu povezani s njima.

Dakle, njihovim uhićenjem nisu uhićeni samo oni, nego je uhićena i dobrota onih koji su s njima povezani.

Zar nije uhićena dobrota kada se ona pripisuje političaru koji ne zna što je dobro, ali za javnost želi biti dobar? Zar nije uhićena pravda kada se protagonisti političke nepravde predstavljaju kao borci za pravdu? Jest, u oba slučaja se radi o uhićenju.

Zar nije uhićena dobrota kada se ona pripisuje političaru koji ne zna što je dobro, ali za javnost želi biti dobar? Zar nije uhićena pravda kada se protagonisti političke nepravde predstavljaju kao borci za pravdu? Jest, u oba slučaja se radi o uhićenju

U aferi Janaf uhićena je nepravda, ali i pravda, uhićeno je zlo, ali i dobrota. I to je tragedija ove afere.

Kovačić, Barišić i Grgić uhićeni su da ne bi bili slobodni. I to je potpuno u redu. Netko koga se u istražnom procesu osumnjiči da je kršio zakon načinom koji im se stavlja na teret, ne smije biti na slobodi.

No problematično je, osobito u svjetlu javnog prepucavanja između premijera i predsjednika države, jesu li oni uhićeni, kao konkretni pojedinci, poimani u nerealnom smislu konkretne odvojenosti od svih drugih pojedinaca, kako bi drugi pojedinci mogli biti slobodni i, u tako konstruiranoj slobodi, mogli zauzeti pozu neporočnih ljubitelja zakona.

Paradoksalnost disfunkcionalne države očituje se i u ovoj mogućnosti dvostrukog uhićenja – netko je uhićen da ne bi bio slobodan i možemo reći da je uhićena nesloboda, odnosno uhićen je da bi se, istovremeno, uhitila sloboda i nasilno se vezala uz mnoge političare koji ne bi smjeli biti na slobodi.

Ti političari su oni koji koriste pravosuđe i represivni aparat kako bi politički opstali. Pitanje o tome tko je od političara znao da se provodi neka istraga, a da za istragu nije smio znati, nije akademsko pitanje, nego pitanje u kakvoj državi živimo.

Ako političari određuje smjer u kojem će neka istraga krenuti ili, što je još skandaloznije, hoće li se uopće pokrenuti i kada će se zaustaviti, onda ova država nije pravna država, nego mjesto egzistencijalne agonije na kojem ne postoji ni dobro ni zlo. Na takvom mjestu nije moguć život.

Država koja ne štiti građane promovira ljudskost koju treba odbaciti, jer je ta ljudskost duboko korumpirana.

Istinska motivacija da se netko bavi politikom u disfunkcionalnoj državi korumpirane ljudskosti u sebi nužno mora sadržavati i elemente mizantropije.

Oni koji ne preziru postavljenu mjeru korumpirane ljudskosti kao poželjne ljudskosti za opstanak disfunkcionalne države, nisu u stanju misliti i djelovati u korist države i građana.

Rasprava o tome je li, kao što kaže predsjednik države Zoran Milanović, premijer Andrej Plenković, kao premijer, morao znati za istragu o kojoj nije smio ništa znati, odnosno o tome, što kaže Plenković, da je vrlo bitno tko je na čelu Vlade jer on, eto, ne želi znati za istrage jer ga to ne zanima, rasprava je u kojoj se razotkriva sama bit ove države.

Sasvim je svejedno je li premijer znao ono što ne smije znati, zato što to mora znati, kao što to tvrdi Milanović ili premijer to ne zna, zato što ga to ne zanima i to ne želi znati, kao što to tvrdi Plenković.

Predsjednik Milanović i premijer Plenković zapravo tvrde isto – znanje o istragama ovisi o želji i interesu premijera. Premijer jednostavno ne smije ništa znati o istragama.

U državama koje su uistinu države, sam premijer može biti uhićen ako se u istražnom procesu utvrdi da je korumpiran. Mi očito nismo na toj razini.

Nama puno toga ovisi o volji, interesu i zanimanju premijera. Mi smo država koja nestaje u agoniji nelegitimnih interesa volje mnogih političkih aktera koji ne razlikuju korupciju od političkog djelovanja.

Ne znam, izaziva li veće egzistencijalno gađenje prepucavanje između premijera i predsjednika države, koji se bez ikakvih posljedica, prividno svađaju govoreći isto, ili niskost naših novokomponiranih uglednika disfunkcionalne države koji, na tuđi trošak, pregovaraju o broju eskort dama ili, naprotiv, kada jednostavnim uvidom u vlastite unutarnje kvalitete, što je dostupno isključivo procesom samospoznaje, jedan primjerak novokomponiranih uglednika dođe do onoga što on jest, i kada pogleda što je u životu, u materijalnom smislu, korupcijom stekao, te izvede zaključak da je hrvatski velikan i da kao takav treba vječno počivati među ostalim hrvatskim velikanima, te sebi, koruptivnom metodom, osigura i nepripadajuću grobnicu.

Prema takvoj državi, prema takvim institucijama, prema takvim političarima i uglednicima treba pristupiti s razine filozofije egzistencije – prema svemu i svima navedenima treba razviti egzistencijalno gađenje.

Pitanje o tome tko je od političara znao da se provodi neka istraga, a da za istragu nije smio znati, nije akademsko pitanje, nego pitanje u kakvoj državi živimo (…) Milanović i Plenković tvrde isto – znanje o istragama ovisi o želji i interesu premijera

Bez egzistencijalnog gađenja nije moguće pristupiti izgradnji funkcionalne države.

Disfunkcionalna država ugrožava čovjeka izvana, ona mu nije u stanju osigurati stabilan i pravedan javni život.

Ako u takvoj disfunkcionalnoj državi imate i disfunkcionalne religijske zajednice, onda je, uz ugrožavanje čovjeka izvana, na djelu i ugrožavanje čovjeka iznutra.

Bolesna država lomi čovjeka na izvanjski način, a bolesna religija ga lomi iznutra namećući mu krivnju.

Točka gdje prestaje disfunkcionalna država i disfunkcionalna religija je egzistencijalno gađenje. Egzistencijalno gađenje je zapravo jedina moguća reakcija odgovornih građana prema državi koja tek treba nastati.

To je država u kojoj premijeri neće znati ono što ne smiju znati, a ne zato što to znanje ovisi o njihovim željama i interesima. To je država u kojoj se neće uhititi neki konkretni pojedinac, kako bi ga se prikazalo kao izoliranog pojedinca i tako omogućila sloboda svima onima koji su s njim bili u vezi.

Korupcija i kriminal nije mistika, ona počiva na lancu ljudi, a ne na usamljenom pojedincu.

U disfunkcionalnoj državi ne postoje istrage, nego skrivanja kriminalnih tragova onih koji ne smiju biti uhićeni, a trebali bi.

autograf

2 comments

  1. “Uhićeni Kovačević, Barišić i Grgić nisu uhićeni zato što su potpuno zli i zato što su pojedinci odvojeni od drugih pojedinaca, oni su uhićeni zato da bi se sačuvala konstruirana dobrota mnogih drugih političkih aktera koji su bili i još uvijek jesu povezani s njima.”

    Uronjeni smo u laž da bi oni imali, Prvaci smo Europe.

  2. Ovako Jerko Zovak Brani Grgića, gradonačelnika Nove Gradiške:
    https://sbplus.hr/kolumne/manjinas/vinko_grgic_nije_fukara.aspx#.X28JE-2xVPY

    Kako li će tek braniti Mirka Dusparu, ljudi moji!

    Kako? Isto kao i sebe pred odlazak u ćuzu-.

Odgovori