«

»

ožu. 16 2019

Započinje faza paničnog straha stranačkih vojnika

Ujutro čitam novine. Nekad komentiram s ljudima za susjednim stolom. Jedan koji strastveno puši primjećuje da u novinama nema nikakvih vijesti, ali da se osjeća neka nervoza. Mislim si svoje. Nervoza se osjeća već godinama.

Premijer krši prste kad govori, ministar obrane ruši papirnate avione. Južina? Svi su svadljivi. Ne, nije klima i vrijeme. Vrijeme je izbornih obračuna. Rano je počelo. Zato nervoza.

Kandidati izgore k’o dušice u čaši. Preslagivanja počinju, piju se kave i odvijaju sastanci u zabačenim slastičarnicama. Vrijeme je promjena. I vrijeme je straha.

Prvi su ga osjetili oni na vlasti. Onako kako jutarnje sparine ljeti najavljuju popodnevne nevere (Rosso di mattina piogga e vicina), a još se oblaci nisu pojavili. Muhe grizu, lastavice nisko lete. Stari ljudi znaju što slijedi. Treba se zavući u duboku sjenu i razmisliti.

Vrijeme je promjena. I vrijeme je straha. Prvi su ga osjetili oni na vlasti. Onako kako jutarnje sparine ljeti najavljuju popodnevne nevere (Rosso di mattina piogga e vicina), a još se oblaci nisu pojavili. Muhe grizu, lastavice nisko lete. Stari ljudi znaju što slijedi. Treba se zavući u duboku sjenu i razmisliti

Najava promjena u politici ne vidi se gledanjem u nebo, već osjećajem straha vladajućih.

Počinje difamacijom konkurenata. Oni koji čitaju između redova vijesti znaju da Kolakušićeve statistike nisu slučajne, da Dalija Orešković i Josipović svjesno povlače kandidaturu (ima još vremena), a Vrdoljak i Maras podržavaju Milanovića znajući da je to tek najava stava.

Svi se hrabre, površno otklanjaju ponude, a u sebi se nadaju da će se ponoviti, jer su oni, zaboga, dobro obavljali svoj posao.

Od predsjedničkih kandidata ne očekuje se precizan program, već testiranje osobina ličnosti, podrška medija i financijska izdašnost donatora. Stranke čiji kandidati izgube tvrdit će da su moralni pobjednici.

Kratko rečeno, započinje faza paničnog straha stranačkih vojnika da ih nitko neće htjeti, da ih gazda ne naziva u gluho doba noći s nečasnim ponudama, da su si propustili osigurati neko neupadljivo mjesto i da ono upozorenje našeg čovjeka u policiji nije trebalo zanemariti. Još je rano za traženje krivca i zavjera, no nije zgorega naći neku zavjetrinu i dobar položaj.

Utjeha je i u jačanju samopouzdanja. Ljudi u mračnoj šumi počinju fućkati, a kandidati se hrabre, prvenstveno sebe, smjelim izjavama i pozivanjima na Crodemoscop.

Naravno da je ispravno imati dobro mišljenje o sebi. Osjećaj manje vrijednosti, podcjenjivanje, sram i depresija lako se dijagnosticiraju kao bolest. Može se reći da svatko u nekoj mjeri to nosi u sebi.

Imamo bolje i lošije dane, dane uzleta i oduševljenja, osjećaj da sve možemo i da nas svi vole. Svatko zna da postoje trenuci kada mislimo da je sve uzalud, da je sve započet i nezavršen posao, da prijatelji nisu iskreni, a da su ljudi pokvareni, da je ljubav površna ili glumljena i da nas poštuju iz interesa ili straha.

Kako li je tek onima koji su dostigli vrhunce slave, moći i bogatstva? Vide da su mjesta napredovanja popunjena, a oni su se proslavili glupim izjavama u Saboru ili su ”nehotice” izmlatili ženu i varali na putnim nalozima. Nema nikakvog razloga žaliti ih, ali su kola krenula nizbrdo kad se izgubi moć, potroši stečeno, kad se posvađaju sa stranačkim drugovima. Zar će se povući i uređivati vrt?

Započinje faza paničnog straha stranačkih vojnika da ih nitko neće htjeti, da ih gazda ne naziva u gluho doba noći s nečasnim ponudama, da su si propustili osigurati neko neupadljivo mjesto i da ono upozorenje našeg čovjeka u policiji nije trebalo zanemariti. Još je rano za traženje krivca i zavjera, no nije zgorega naći neku zavjetrinu i dobar položaj

Za njih, sadašnje moćnike nema zadovoljstva u uređenju cvjetnjaka i vrta. Skromnost i skrušenost samo se površno glume. Osjećaj je onakav kakav imaš na vjenčanju nakon trećeg razvoda: sve se tu zna, nema drhtanja i trnaca, raduješ se prilici, ali su očekivanja realistična.

Spuštanje s pijedestala nije jednostavna građevinska operacija za dizalicu, kamion i šest radnika. Ovdje je spomenik živ, trgaju ga osjećaji, strah od skladišta. Bivšim moćnicima strah od skladišta je strašan. Ljudi ih ne vole, ne prepoznaju i najgore – ne trebaju.

”Obični građani koje sreća dovede na čelo države s malo muke postanu vođe, ali sa znatno više muke to i ostaju… To su vladari koji državu stječu ili u zamjenu za novac ili milošću onoga tko im je daruje; oni jednostavno ovise o dobroj volji i sudbini onih koji su im dali moć, a obje stvari su nestalne i varljive. Dobivenu moć ne mogu sačuvati: ne znaju, jer nije razumno očekivati od nekoga tko je cijeli život živio kao običan građanin da odjednom zna upravljati. Ti koji iznenada postadoše vladari nisu vješti sačuvati ono što im je sudbina dala.” (Niccolo Machiavelli, ”Vladar”, glava VII.).

Oni koji su za svoje uzore imali savitljive, a neuke sluge na stolicama gospodara, koji su nezamjeranjem i povlađivanjem došli na liste sad se boje istih takvih, samo okrutnijih, ambicioznijih i mlađih. Sad vide da su vođe ranjive i smjenjive, treba naći rješenje za sebe.

Ne tiče se to moćnih političara, već svih koji zauzimaju neki položaj u prehrambenom uhljebničkom lancu, koji znaju kojom su taktikom oportunističkog sljedništva dobili položaj.

Kako da se ravnatelj škole vrati u razred kad je zaboravio predavati nepravilne glagole, kako da ravnatelj kazališta pokuša naći tragove emocija koje će prenositi publici i početi plaćati taksi iz svog novčanika?

Strah od degradiranja, društvenog zaborava i groznog osjećaja nepotrebnosti ne vrijedi samo za bahate zastupnike, za one koji su preskakali razrede u školi, kupovali diplome, već za sve one koji imaju svoje mjesto u piramidi razmjene dobara i utjecaja.

A što je s onima koji ne spadaju u klimavu piramidu vlasti? Oni su raja i puk, marginalna keljava masa koja je zadovoljna time da ih se pusti na miru, da ne trebaju imati svoje mišljenje, već samo svoje interese, naslijeđenu klet u Zagorju ili izgrađene apartmane sa sumnjivim papirima.

To je masa rentijera kojima se ne radi i ne misli. Svi su im dobri ili bar jednako loši. Zato su njihove kritike prostačke, mrze sve koji nisu njihovi i preziru one koji nisu imali sreće.

Imamo bolje i lošije dane, dane uzleta i oduševljenja, osjećaj da sve možemo i da nas svi vole. Svatko zna da postoje trenuci kada mislimo da je sve uzalud, da je sve započet i nezavršen posao, da prijatelji nisu iskreni, a da su ljudi pokvareni, da je ljubav površna ili glumljena i da nas poštuju iz interesa ili straha

Dno je luzerski proletarijat zabavljen sportom, glupim serijama i velikim pivskim flašama. Oni misle da mogu izgubiti svoje lance bicikla, da je sirotinja fukara (turska riječ za proletarijat) i ponos nalaze tek mrzeći druge.

I tako je Hrvatska zemlja koja povremeno upada u cikluse straha da ne bude gore, straha od razumnog izbora i mitske želje da sve postane bolje, makar na riječima.

Ti ciklusi poklapaju se s izborima. U tom razdoblju svi su euforični, a u sebi puni sumnje i straha. Oni se hrabre i glume sigurnost. Govore da je problem nedostatak entuzijazma i optimizma, da vlada crnilo i da u tome prednjače mediji.

I tada dođu izbori. A zapravo se boje da je njihova sudbina takva. Zapravo izborne kampanje nikad ne prestaju, jer njihova svrha nije vjerodostojnost i legitimnost.

Počelo je traganje za rezervnom pozicijom. Mnogi u vlasti su sada u panici kako će naći zgodno i ugledno mjesto na kojem će nastaviti život povlaštene klase, imati službeni mobitel i pozivnicu za diplomatska primanja. Htjeli bi diplomaciju, rado bi u Europski parlament ili u upravu javnog poduzeća, bili bi tajnici turističke zajednice.

Prepali su se Martovskih ida koje su došle u Lici, Ogulinu i Iloku par dana prerano.

 

autograf

 

 

2 comments

  1. Nana

    Da, strah! Imaju se čega bojati jer nigdje na svijetu ovako nekvalitetni ljudi ne žive u izobilju i s povlastica a. Boje se jer imaju što izgubiti! A opet, dok im popovi pomažu ostat će im uporišta u Slavoniji i dalmatinskom zaleđu. Urbane sredine možda nešto preokrenu ali ako se probude do sadašnji spavaći pa izađu na izbore.

  2. dika

    Aktualni hrvatski paradoks glasi: što više ljudi napusti Hrvatsku, to je više glasova za HDZ.

Odgovori