Vukovar danas: Gotovo jednako mučan i tužan kao i 1991.

vukovar

O Vukovaru svi znaju sve. Nema političara koji se nije busao o prsa Vukovarom i dokazivao svoje domoljublje. Svima je iskrila suza u oku, svi su bili nadahnuti u govoru, svakome od njih su bila puna usta ruža i biserja.

Vukovar je poštapalica kojom se vrše politička prepucavanja, ucjene i niski udarci. Čim prođu dani sjete Vukovar ostaje napuštena pozornica na kojoj ostaju tek odbačeni mačevi i maske sućuti koje već gotovo dva desetljeća svake godine odbacuju oni kojima bi trebalo biti do ovog grada. Na godišnjicu pada Vukovara nižu se slike Vukovara, njegovog razaranja, kolone, pijančevanja četnika, predaja oružja i borci u civilu koje odaju smeđe Borovo čizme zbog kojih su mnogi završili na Ovčari.

Dvadeset i dvije godine u trenu se brišu i davna prošlost postaje jučer zbog kojih gubiš utjelovljenu toleranciju i barem na tren stišćeš zube zbog zločina i nepravde koja je učinjena jednom gradu i njegovim građanima. Onda se odmakneš od svega i razmišljaš o 18. studenoga. U rapskoj luci večeras će gorjeti stotine svijeća u spomen na poginule. Svi ćemo razmišljati o groznom studenom u kojem je izbrisan grad, u kojem su raseljeni ljudi, u kojem se borilo glasom protiv topova, u kojem danas njegovi intelektualci traže i pozivaju na konačan mir i toleranciju. Gledam svoje male nećake. Neopterećeni su.

Ne znaju što je zbjeg, prognanstvo, život u barakama, izgubljena prošlost ostavljena u foto-albumima koje su isprale kiše na zgarištima Mitnice, Sajmišta, Borovog naselja. Ne znaju za Trpinjsku cestu, groblje tenkova, bombardiranja bolnice i zaglušujuću grmljavinu granata. Ne znaju za ranjenike koji su spašavani u neljudskim uvjetima obasipani prašinom zgrade koja nestaje i mrvi se pod mržnjom neprijatelja. Ne znaju, no učit će. Sa školom će otići na Ovčaru, posjetiti muzeje i pokloniti se pred grobovima heroja.

Ne znaju za ćirilicu. Njima je ona nebitna. Ne uče ju u školi, a kad i čuju neku srpsku pjesmu razumiju govor i ne razmišljaju o Srbima kao prijetnji koja im može ili želi oduzeti život. Njima je Srbija nešto daleko, strano i nepoznato. Napiše li netko ”mržnja” ili ”ljubav” na ćirilici oni će ostati ravnodušni jer ne poznaju pismo. Kaže li im tko to na srpskom ili pak na hrvatskom osjetit će. Ćirilica je svedena na pismo kojim je pisao negdašnji okupator. Ćirilice se nikad nitko nije bojao. Ćirilica nije ubijala, ubijali su ljudi, tenkovi, meci. Danas se, po nekima, puca pismom. Danas se prijeti pismom u vrijeme kad 50% hrvatskih građana godišnje ne pročita niti jednu knjigu. Ćirilica je pod mikroskopom i opet se broje krvna zrnca. Nevažna je činjenica da su i mnogi Rusini, Ukrajinci, Srbi i pripadnici ostalih manjina bili na strani Hrvatske i borili se za Vukovar.

Ćirilica je odlično sredstvo za skretanje pozornosti s pravih problema. U koloni će hodati i jedni i drugi, i političari i Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, jedni će režati na druge i čekati tko će prvi puknuti u igri živaca. I umjesto da tog dana cijela Hrvatska stoji mirno u čast poginulih i nestalih branitelja i civila, grad će izgubiti ono jedino što ima, ponos kojim se svi mi dičimo. Dva desetljeća poslije rijeke krvi i dima baruta grad će stajati etnički podijeljen, dijelit ćemo se na podobne i spodobne, a ozračje će biti mučnije nego ikad. Ništa riješeno biti neće. Odavat će se pijetet bez pijeteta, a jedni će drugima držati figu u džepu.

U svemu tome Vukovar će izgubiti najviše. Izgubit će multietničku dušu, ljepotu i ljude koji su željeli krenuti dalje no država im nije dala ni “p” od pijeteta za koji se busaju u prsa. U Vukovaru će i dalje vladati nezaposlenost, otuđenost, zaborav i besperspektivnost. Zarađivat će oni koji proizvode ploče s dvojezičnim natpisima i svakodnevno će se zarezivati ožiljak iz kojeg će poteći krv iz starih rana. Rješenja nema. Sve oko Vukovara je predvidljiv scenarij s poznatim likovima i pričom bez hepienda.

Večeras ću upaliti svijeću bez razmišljanja o ćirilici i nakaradnim političarima koji na kostima heroja ubiru političke poene. Sjetit ću se svojih prijatelja kojih više nema, grada kojeg više nema, pomoliti se za mrtve i moliti za oprost onima koji nam učiniše zlo. Duboko u sebi ću tražiti razloge da volim i ne mrzim, a jedino što znam jest da me vjera uči toleranciji i ljubavi. Pisana ona na latinici ili ćirilici, bila ona u Kuranu ili Tori ona poziva na ljubav, pomirenje i međusobno razumijevanje. Pa i da niste vjernici, znate i sami što vam moral i razum nalažu. Vukovar, nažalost, ostaje u sjeni mržnje jer mnogima je to jednostavnije rješenje od onog da mu se pomogne politički i gospodarski. Godine prolaze, a prsa su i dalje modra od busanja.

Izvor: SEEbiz

 

Odgovori