Vraćamo se 1990. godini: Kako je HDZ likvidirao izravne izbore tobože bježeći od socijalizma

VRAĆAMO SE 1990. GODINI: Kako je HDZ likvidirao izravne izbore tobože bježeći od socijalizma
Narod hoće poštenije izbore, sa inicijativom Željke Markić ili bez nje. Politika je, dok se ne dokaže suprotno, skrivila gospodarsku i razvojnu stagnaciju. A unutar politike najkrivlji je, dok se ne dokaže suprotno, izborni sustav. Nešto, dakle, treba mijenjati ili, još bolje, vratiti se izbornom sistemu kakav je bio na prvim višestranačkim izborima 1990. Da, već smo zaokruživali kandidate a ne liste, što se danas prešućuje ili naprosto ne zna dovoljno. Umjesto stranačkih lista koje u Sabor izručuju na desetine bezličnih partijskih renegata koji sprovode puku volju izvršne vlasti, valja nam birati kandidate, pomoću preferencijalnih glasova ili na neki drugi način.

S tim se ne slažu samo zatucani apologeti stranačkih politika i protivnici svega što dolazi sa kazana Željke Markić.

Neupitno je da se hrvatski politički pluralizam nakon dvadeset četiri godine višestranačke parlamentarne demokracije mora vratiti tamo odakle je pošao – od izravnih izbora 1990. za Sabor kojih su se HDZ i Franjo Tuđman odmah nakon pobjede na njima, i odrekli. Jasno je i zašto. Na tim prvim izborima Tuđman se morao kandidirati u Dubravi jer nije bio siguran da će pobijediti u centru Zagrebu, ili na Trnju ili Trešnjevci.

HDZ-ovi kandidati tada su u izravnom obračunu išli ne samo na protukandidate Saveza komunista, nego i na kapitalce treće opcije – Koalicije narodnog sporazuma, odnosno HSLS-a ili HNS-a, poput Vlade Gotovca, Dražena Budiše, Marka Veselice, Slobodana Praljka ili  Đorđa Pribičevića. Kandidati Koalicije jesu u pravilu gubili, ali vrlo tijesno. Birač je imao tri jake opcije na raspolaganju, što nije bio slučaj nikada kasnije.

Tobožnja neukost birača

Toliko puta opjevana ‘plebiscitarna’ pobjeda HDZ-a na prvim demokratskim izborima ostvarena je značajnim dijelom u drugom krugu u koji bi ulazila dva kandidata s najviše glasova iz prvog kruga. Uloga masovnih medija, prinuda svake vrste i predizbornih anketa na te izbore bila je gotovo nikakva jer se biralo preko 250 zastupnika u tri vijeća, pa je bilo važno da dobar kandidat predstavlja nešto u lokalnoj sredini a ne da ima dobar status u ‘centrali’. Teško se sjetiti i najmanje afere koja je opterećivala bilo kojeg od pojedinačnih izbornih pobjednika na tim izborima.

Ono što se danas nudi kao prepreka preferencijalnom glasovanju, tobožnja neukost birača kojima bi se kandidati opet mogli podvaliti, prije 24 godine nije bila nikakav problem iako su to bili prvi demokratski izbori. Iako su se ratni i socijalni lomovi devedesetih nazirali i ubrzavali, nije se, primjerice, glasovalo samo za po etničkom principu. Pa je tako u mnogim sredinama s većinskim srpskim stanovništvom pobijedio Savez komunista iako je i SDS išao sa svojim kandidatima, a kandidati HDZ-a gubili su i od nezavisnih kandidata u ‘hrvatskim’ općinama.

I predsjednik Josipović ovih je dana pisao predsjedniku Sabora Josipu Leki zbog preferencijalnog glasanja za

koje se zalaže inicijativa ‘U ime obitelji’ FOTO: Novi list)

Iz perspektive kasnije Tuđmanove popularnosti izgleda nevjerojatno da on nije mogao računati na prolaz gdje mu se prohtjelo, ali to samo potvrđuje da su izbori 1990. bili najslobodniji. Svi izbori za Sabor nakon toga odvijali su se u uvjetima nekih diktata, sistemskih ili vansistemskih ograničenja koja su usmjeravala biračku volju prema nekim zakulisnim ciljevima.

‘Vanjski faktor’

Devedeset i druge glasovalo se u uvjetima ni rata ni mira. Četiri godine kasnije biračima je servirana jedna lista za cijelu državu, pa je Tuđman mogao na dvadeset i peto mjesto liste staviti i svog vozača i taj bi ušao u Sabor.  Čak su i u HDZ-u shvatili da to nema smisla pa je država 2000. podijeljena u 10 jedinica, što sa kojekakvim dopunama i izmjenama funkcionira i danas.

No, sastav Sabora uglavnom se oblikuje po potrebama stranačkih vrhova, zastupnici SDP-a i HDZ-a nemaju nikakvu autonomiju djelovanja, niti ju žele, a došlo je i do štetne koncentracije političke klase u glavnom gradu nauštrb malih sredina koje zapravo najviše i trebaju nekakav glas u Saboru. Slučajevi zastupnika poput Keruma i Karamarka koji svjesno zaobilaze Sabor, praktički ne rade svoj posao, u javnosti stvaraju vrlo ružnu sliku o zvanju saborski zastupnik i političar uopće…

U svemu je prisutan i ‘vanjski faktor’. Način funkcioniranja i ovakav kadrovski profil HDZ-a i SDP-a po ukusu je političkih grupacija u Europskom parlamentu i u Europskoj komisiji kojima naše dvije najveće stranke i pripadaju. U nekim, bitnim elementima naši socijaldemokrati i hadezenjare ništa drugo ni ne rade već provode direktive iz svojih europskih središnjica.

Bitni su glasovi i ruke za socijaldemokratsku i demokršćansku poziciju u Strasbourgu i u Bruxellesu, sve drugo je manje važno. Milanović i Karamarko u obavezi su da očuvaju i jačaju te pozicije, a onda se mogu posvetiti drugim zadacima, kao što su izvlačenje države iz dugogodišnje recesije i slične ‘tričarije’.

Takav odnos snaga bio bi nemoguć da se politička klasa u posljednjih 20 godina oblikovala po izbornim pravilima iz 1990. Ta je pravila Tuđmanov HDZ bez velikih otpora izbrisao jer se Sabor tada birao u tri vijeća: Društveno-političko, Vijeće udruženog rada i Vijeće općina.

HDZ-ov predizborni plakat sa prvih izbora (FOTO: Roberta F., Wikipedia)

Posebno je Vijeće udruženog rada izazivalo podsmijeh vajnih demokrata koji su 1990. preuzeli vlast i kreiranje javnog mnijenja, ali kad čovjek pogleda havariju radničkog pokreta od tada do danas, možda bi nešto nalik tom saborskom tijelu spriječilo kasniju katastrofu. A i trenutna regionalna podjela zemlje je loša, umjesto negdašnjih šezdesetak zastupnika u Vijeću općina danas imamo jedno 1.200 zastupnika u županijskim skupštinama.

Ukidanjem izravnih izbora protiv socijalističkih ostataka

Uglavnom pod krinkom uklanjanja socijalističkog Sabora, HDZ je na mala vrata počeo s ukidanjem izravnih izbora. Već 1992. uvedene su famozne liste, ali je bilo i zaokruživanja kandidata, da bi 1996. izravno biranje bilo potpuno likvidirano.

Kad bi i Milanović i Karamarko morali i sami pobijediti u izravnim izborima, kako bi sproveli zadatke svojih internacionalnih središnjica? Teško ili nikako. Na pobjedu bilo koga od njih dvojice u izravnim izborima vjerojatno ni njihovi bliski suradnici ne bi stavili ni 100 kuna.

Pomoću izbornih lista i njihovih nositelja stvara se lažni dojam o jakim političkim liderima, a onda se taj dojam kroz poludirigirane izbore prelijeva u veliku realnu vlast koja se može pretvoriti i u veliku pljačku (slučaj Sanader) i u veliko neznanje (slučaj Milanović) i u veliki misterij o stvarnoj pozadini nečije političke i obavještajne karijere (slučaj Karamarko).

lupiga

 

Odgovori