Virus pod ustavnim ključem

Skandalozno! Ustavni sud je zabranio novinarima nazočnost raspravi o iznimno važnoj temi.

Skandalozno! Ustavni sud RH je u ponedjeljak 14. rujna 2020. isključio javnost, zabranio novinarima nazočnost raspravi o iznimno važnoj temi koja zanima svih cca četiri milijuna još neiseljenih žitelja Bijedne Naše: je li Nacionalni stožer Civilne zaštite (protu)ustavno djelovao i donosio neke odluke koje suspendiraju temeljna ljudska prava i slobode – npr. na rad i slobodu kretanja – čime je kršio Ustav RH? I debelo građanima stao na žulj.

Sud je iza čvrsto zabravljenih vrata na zagrebačkomu Markovom trgu – i bez prethodne javne rasprave, držeći je suvišnom – odlučio da je Stožer ustavno djelovao i donosio mjere, osim u slučaju zabrane rada trgovina nedjeljom. Odbacio je 30 od 31 prijedloga za ocjenu ustavnosti mjera Nacionalnog stožera, što se s obzirom na tijek zbivanja u prošlih pola godine i političku zauzetost samog premijera Andreja Plenkovića jedino i moglo očekivati. Svako drugo rješenje bilo bi ravno čudu. Time je tzv. pravna država još jednom pala na ispitu ustavne vjerodostojnosti, ali i zakonske osmišljenosti. Deset od 13 glasova ustavnih sudaca bilo za, a tri glasa protiv, s tri izdvojena stajalištima.

Taj skor smjesta je ismijao dio političke oporbe – “što bi se od Plenkovića drugo moglo očekivati!?“ – a društvene mreže su eksplodirale posprdnim komentarima, ironijom i gorčinom ljutite javnosti. Kobasica-priopćenje o toj odluci Ustavnog suda RH i najavljena presica “u roku tjedan dana“ su traljav alibi za raspaljene strasti u javnom prostoru. Napomena Ustavnog suda RH da se njegova javnost rada osigurava objavom dnevnih redova sjednica, zapisnika, priopćenja, objavom odluka/rješenja sa sažecima i održavanjem presica “kada to, s obzirom na velik interes javnosti, ocijeni potrebnim“ u najmanju je ruku smiješna. Ne bi je popušili ni sami Hlebinci. Zašto bi novinar – oko i uho poslodavca ustavnim sucima, dakle javnosti – mirno sjedeći u kutu prostorije što nevidljiv i nečujan prati raspravu ikomu smetao!? Pa ne radi se o strogo pov. državnim tajnama?

Čak i u najgušćem, najcrnjem, je li, tzv. komunističkomu mraku, sjetit će se još preživjeli žurnalistički metuzalemi, novinarima je bio slobodan ulaz na sve sjednice svih državnih, partijskih, strukovnih, kulturnih, sportskih, etc. tijela i institucija. Čak i na sjednice Ustavnog suda RH dok nije došla za predsjednicu Jasna Omejec – političkom trgovinom tzv. liberala i HDZ-a; zbog nje se mijenjalo uvjete za izbor ustavnih sudaca; po odlasku je s dužnosti imala aferu s plaćom, etc. – koja je prethodnica sada Miroslava Šeparovića (HDZ) prva počela javnosti zatvarati ustavnosudske sjednice. Ako se ona imala razloga plašiti javnosti, kakva razloga ima Šeparović u predmetu koji se tiče svih cca četiri milijuna još neiseljenih žitelja Bijedne Naše da postupa netransparentno u stvarima što moraju biti, kao i sâm Sud maksimalno transparentne. Sviđalo se to vladajućoj polit-ideološkoj opciji ili ne, Ustavni sud RH odgovara javnosti, ne Andreju Plenkoviću. E, da, na papiru i u političkim izjavama, ali u zbίlji ti odnosi funkcioniraju po logici veži konja, gdje ti gazda/aga kaže. Ustavni sud RH jest političko tijelo, budući da dogovorna politika imenuje ustavne suce među svojim “isluženim“ političarima ili inima bliskim političkim gazdama što odlučuju.

Od 13 aktualnih ustavnih sudaca, sedmero je iz HDZ-ove kvote – zajedno s predsjednikom Miroslavom Šeparovićem – a šestero iz SDP-ove, pa je vrlo indikativan skor 10-3 za ustavnost stožeraških mjera. Ali i za ključ u sudsku bravu dok se iza zatvorenih vrata raspravlja o samo devet od blizu 130 mjera što ih je Stožer donio do sada. O čemu građani “imaju pravo“ saznati samo posredno, iz druge ili treće ruke. Možda pitanje za milijun eura: koja su to trojica/troje esdepeovaca podržali HDZ-ove suce u odluci o ustavnosti tih devet epidemioloških odluka, odnosno koja su to trojica/troje hadezeovaca bili za neustavnost mjera Nacionalnog stožera? Ako su među tri protivna glasa i jedni i drugi – što je gotovo nemoguće – onda milijun eura pada u vodu. Ionako ga nitko ne bi isplatio. Bitno je to pitanje: što se i zašto krije od javnosti? I zašto neće biti suvisla odgovora. Dakako da je smiješna i opaska iz sudskog priopćenja o tomu da se nije moglo osigurati epidemiološki propisane uvjete za nazočnost novinara. To jednostavno nije istina.

Sramota je do neba da to građani ne smiju znati kako je Ustavni sud RH odlučivao – u njihovo ime. Sic transit. Tim više, jer je Sud neodgovorno propustio (zašto?) pravodobno odlučiti o pritužbama čim ih je zaprimio, a ne držati u ladici šest mjeseci. Čekalo se da prođu parlamentarni izbori, onda i ljetnoodmorska komocija ustavnih sudaca, da bi  se tek polovicom rujna stožerašku “epidemiologiju“ konspirativno gurnulo iza, je li – javnosti zabravljenih vrata. Bez obzira na izbore i godišnje odmore – na koje se i ne mora otići kad su važne odluke u pitanju – rješenje o (ne)ustavnosti mjera Nacionalnog stožera takvog je naboja da nije smjelo biti nikakve odgode ni zatvorenih vrata. Rasprava je morala biti javna, s izravnim tv-prijenosom kao što se to radi i za sasvim bezvezne saborske cirkuse. Ali, kad se već Ustavni sud RH “zaključao“ za vlastite građane – među kojima nema jednoga jedinog o kojega se nisu očešale epidemiološke mjere za “zaštitu zdravlja pučanstva“, više nikakav deterdžent ne može isprati sumnju u grubo miješanje vladajuće HDZ-ove politike i prljavo muljanje da se Stožer oslobodi svake krivnje zbog neustavnosti, a država tisuća tužbâ i višemilijunskih odšteta za nanesene štete.

Što, je li, možda ipak nije isključeno u svim slučajevima ekonomske štete što ih je tzv. gospodarskim subjektima nanijela neustavna zabrana rada  nedjeljom. Ako su odluke od potpunog “zaključavanja“ gospodarstva i dnevnog života ljudi do nekontrolirane postturističke eksplozije SARS-CoV-2 bile tragično pogodile cijelu populaciju i zacrvenjele RH u Uniji kao žarište zaraze, neumjesno je, sumnjivo i nemoralno i od sudbene i od izvršne vlasti braniti neobranjivo. Muljati javnost izbjegavanjem pune transparentnosti. Na koju su Ustavom RH i zakonima obavezni. A slovo zakona, ma koliko falično – a svako je falično – nije glinemol koji će ljudi od pozicije i moći mijesiti kako im se sprdne. Jer to trenutno mogu i nitko njima ništa ne može? “I što ćemo sada?“ – premijerova je poštapalica von oben kada ga novinari uhvate na lijevoj nozi, pa se on dohvati moći. I sada, eto, likuje zajedno sa svojim desnim i lijevim rukama od pozicije i moći kojima ustavnosudski pravorijek dođe kao pojas za spašavanje.

Koga svrbi, taj se češe, kaže mudar pûk, pa je valjda zato i predsjednik tzv. light HDZ-a i premijer Andrej Plenković hitro iskoristio novinarsku nazočnost u povodu obilježavanja Nacionalnog dana Mladeži HDZ-a (sic transit, “nacionalni dan“, pa podmlatka jedne od blizu 170 polit-ideoloških  stranaka u Bijednoj Našoj!?) te se milijun i prvi put ustobočio u obrani neobranjivog: “nedodirljivosti“ Nacionalnog stožera Civilne zaštite ili, ako se hoće, neupitnosti svih njegovih epidemioloških mjera. Formalno, je li, “preporuka“, ali sa snagom zakonske obaveze. Praktično je samo par dana prije no što će Ustavni sud RH odlučiti što je u ponedjeljak i odlučio rezultatom 10-3 u njegovu korist priprijetio tzv. petoj koloni u društvu – “jasno identificiranoj“ – koja je ustala protiv Stožera i svima što dovode u pitanje epidemiološke mjere, stručnu kompetenciju stožeraša, njihovu ispolitiziranost, etc. Da je Bijedna Naša, recimo, Bjelorusija Aleksandra Lukašenka, Sjeverna Koreja Kim Jong-una, Rumunjska Nicolaea Ceausescua ili tako neka opasna autokracija, bilo bi drž’ gaće kad vođa lupi šakom o stol i upre prstom u “identificirane“.

Ili izvjestan podmaliganjen lik bubne zloguku “locirati, identificirati, uhititi, transferirati“. Što se potom – ostvari. Da je Bijedna Naša baš tako neka trknuta zemlja, kao što srećom još nije, Plenkovićevo “identificiranje“ ne bi bilo vrijedno medijske pozornosti, nego bolnog represijskog straha, jer taj na autokratskom tronu neupitno drži poluge sve zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, pa… Hrvatski premijer i šef najmoćnije polit-ideološke opcije ustavno nije i ne smije biti autokrat, iako HDZ ima svoje ljude na ključnim pozicijama predstavničko-zakonodavne (parlment), izvršne (vlada) i sudbene (Ustavni sud RH) vlasti u zemlji. Koliko su neovisna ta tri formalno “neovisna stupa vlasti“ od vladajuće politike – što je stvar za ozbiljniju raspravu, koja nikad još nije stavljena na dnevni red – toliko je i Plenkovićevo “identifikacijsko“ obraćanje javnosti više no indikativno. Na istoj je krijesti Ustavni sud RH odlučio u ponedjeljak iza zatvorenih vrata.

“Dio onih koji žele minirati rad Stožera s vremenom je jasno identificiran, svi koji to pratimo svaki dan znamo jako dobro odakle sve to dolazi“, tvrdi Andrej Plenković. “Stožer Civilne zaštite sve je odluke donio na temelju propisa u okviru kojih je ustrojen. Sve odluke koje su se donosile, donosile su se po načelu razmjernosti. Taj stožer je od početka osnovan od strane vlade RH, nije neki stožer koji treba imati apolitičan karakter, koji treba biti neovisno tijelo. To je tijelo ustrojeno temeljem hrvatskih zakona i ljudi koji su tamo nominirani su od strane vlade RH. Postoji niz ljudi koji su se obratili Ustavnom sudu RH i ja ću pričekati da vidim što će reći, pa ću komentirati nakon toga.“ Komentirao je, isto kao i svi njegovi pobočnici od osobita povjerenja: “Bravo Ustavni sude RH! Tako se radi!“

Nije li premijer Andrej Plenković tako sročenom porukom viknuo hop i prije no što je Ustavni sud RH skočio? Ili je sasvim precizno unaprijed znao kako će – skočiti? Zašto bi to bilo nebulozno pomisliti, ako su svi ključni akteri – od premijera i vlade, Stožera i Suda “svoja obitelj“, “svoji na svomu izbornom lenu“ i tako to? On “ne želi“ komentirati prije no što ustavni suci odluče je li Nacionalni stožer neustavno djelovao, nekim odlukama kršio ljudska prava i slobode, ali apriorno presuđuje. Pobija tužbene podneske te političke, medijske i kritike najšire javnosti tvrdnjom kako je Stožer utemeljen zakonito, zakonite su sve njegove mjere, on ne mora biti apolitičan i neovisan. Par dana kasnije  – u formi “razmjernosti“, je li – isto je to odlučio Ustavni sud RH pod predsjedanjem bivšeg HDZ-ovog ministra pravosuđa Miroslava Šeparovića. I više nema natrag. Tko se ne slaže, široko mu polje, može hodati na (umjetnim?) trepavicama.

Sve je zakonito i po Ustavu RH s Nacionalnim stožerom Civilne zaštite samo zato što otpočetka vlada RH stoji iza njega i svakog pojedinca kao člana tog tijela? Jesu li to argumenti? Nikako. To može biti premijerovo osobno uvjerenje – sada uobličeno i u službenu ustavnosudsku odluku! – pa iako je premijer pravnik po akademskoj izobrazbi, a Ustavni sud RH bog iznad kojeg više nema boga, cijela ta storija ne mora biti zakonski utemeljena i ne mora biti javno prihvaćena. Kao što neće. Premijerovo, je li, apriorno istrčavanje pred rudo “identifikacijskim“ prijetnjama može se čak pojmiti i kao znak, pokušaj utjecanja na ustavne suce među kojima HDZ ima polit-ideološku i svaku drugu prevagu. Dobro, tomu i ne mora biti tako, jer zašto bi se promućuran premijer laćao medija kad tu stvar može komotnije dogovoriti uz kavicu u četiri oka sa Šeparovićem. Ili pak telefonom, ili… No, dobro, kako bilo, tek, Nacionalni stožer ima ustavnu punu dopusnicu za djelovati čak i suspenzijom temeljnih ljudskih prava i sloboda u sljedećim tjednima i mjesecima za koje nitko živ nema pojma kako će se ponašati pandemija/epidemija SARS-CoV-2.

Je li to dobro ili nije? Hoće li se time učinkovito štititi zdravlje građana i ekonomija? Vidjet će se. Ili, već se dade naslutiti. Izvan je svake sumnje kako će ovakav pravorijek Ustavnog suda RH još više zaoštriti sporenja o primjerenosti pojedinih epidemioloških mjera, sukobiti ljude i raspaliti sumnje i među najvidljivijim strukovnim meštrima, i među političarima i među tzv. malim/običnim ljudima koji najviše trpe. A najviše im se laže i obećava Lijepu Našu vrjedniju i od Švicarske i Norveške zajedno budući da nema jednog jedinog političara/politikanta u Bijednoj Našoj koji srcem i dušom 365 dana u godini svih 24 sata dnevno ne izgara – “za narod“. Je li, neki isključivo za “hrvatski narod“ (sic transit, a ne znaju koji su to u ukupnom hrvatskom korpusu) iako im nisu mrski ni inoetnički glasovi kad bi im se zalomili na izborima, neki za “Hrvatice i Hrvate i ostale građanke i građane“, neki za državljansku apstrakciju koju također ne znaju suvislo objasniti… Ali svi – “za narod“. Sic transit.

I nebriga ih što narod nosi gaće na štapu krivnjom baš tih što su, kažu, “u interesu naroda“ podnijeli golemu osobnu žrtvu – “preuzeli odgovornost“ (sic transit, “odgovornost“). Zbog mnogih naopakih, politički naherenih i pristranih odluka silovanih “strukom“ (npr. predizborno “otključavanje“ RH), kontroverznih, nejasnih, kontradiktornih, itsl. postupaka Stožera, kojima je Ustavni sud RH sada osigurao ustavni/zakonski legitimitet, više nije sporno da aktualnoj HDZ-ovoj vlasti na početku drugog uzastopnog mandata ni ubuduće ne moraju biti sveti ni “narod“ niti ljudska prava i slobode. Sve se dade pokriti ustavnom/zakonskom normom, a tada će se uvijek isti polit-ideološki farizeji, trbuhozborci od slova do slova gazdine volje prepotentno pozivati na pravorijeke tzv. trećeg, “neovisnog“ stupa državne vlasti. Povijest i zakone, je li, uvijek kroje pobjednici, pa…

Tko je kriv onima što su im dopustili pobijediti?

h-alter

2 comments

  1. Zašto šute branitelji? Zašto njih zanima samo vlastiti status i ćirilica?

  2. Lara, oni su BILI branitelji, sad su veterani.

Odgovori