Viktor Ivančić: Crv nije voda

Ono najustaškije u današnjoj Hrvatskoj je činjenica da Aleksandar Vučić stanuje u osobi predsjednice države

Da je Damir Smrtić, novinar Hrvatske televizije koji je u prošli petak vodio intervju s Kolindom Grabar Kitarović za večernji dnevnik, kojim slučajem po nacionalnosti Srbin, raspištoljena predsjednica Hrvatske bila bi mu u žaru argumentacije opalila šamar. Ili bi ga, još izglednije, centrirala šakom među oči, a možda i dokrajčila oštrim štiklama kada bi ovaj pao na pod: toliko je državnica bila snažno protusrpski nadahnuta.

Ali Smrtić nije Srbin. Smrtić je po nacionalnom opredjeljenju Hrvat, a po moralnoj i profesionalnoj konstituciji stvorenje iz roda beskičmenjaka. S tim da valja imati na umu kako je prva odrednica fakultativna, a druga sudbinska. Kada bi, na primjer, Damir Smrtić bio Srbin, i kada bi ga karijerna putanja dovela u priliku da u studiju RTS-a intervjuira predsjednika Aleksandra Vučića, sigurno je da bi s druge strane mikrofona gmizao na isti način kao što je to činio u prošli petak. Mentalitet crva ne poznaje nacionalne predrasude.

Iako materijalni tragovi ne postoje, relativno je lako rekonstruirati ton kojim su predsjednica RH i neko nadležno lice s HRT-a utanačili spomenuti televizijski događaj.

„Htjela bih intervju…“

„Svakako!“

„… u udarnom terminu…“

„Apsolutno!“

„… recimo u večernjem dnevniku…“

„Naravno!“

„Hoćete me pustiti da kažem do kraja?“

„Razumije se!“

„Htjela bih dakle u intervjuu za večernji dnevnik najmanje deset minuta lupati po Srbima, Srbiji i naročito Miloradu Pupovcu, namjera mi je da im kažem sve što ih ide, to jest da im jebem sve po spisku, da udarim šakom o stol i na taj način osnažim zdravu antisrpsku klimu uoči predsjedničke kampanje, a da bih to postigla, da bih učinkovito uspalila nacionalističke strasti, potreban mi je novinar koji me neće ometati suvišnim pitanjima i miješati se u svoj posao, nego tek klimati glavom i podsjećati me na glavne topose mog istupa, a to je da svim sredstvima lupam po Srbima, Srbiji i naročito Miloradu Pupovcu.“

„Takvih novinara imamo na lageru koliko vam duša hoće, predsjednice. Odgovara li vam možda Damir Smrtić?“

„Jamčite da taj kvalitetno gmiže?“

„Gmiže da ne može niže. To je onaj što je s vama preklani vodio intervju, kada ste imali unaprijed napisane odgovore, pa je on na osnovu njih sastavio svoja pitanja. Sjećate se, tada ste odgovore ustvari čitali, a mi smo to režijski riješili tako da je vaza s cvijećem zaklanjala vaše papire.“

„Da, sjećam se… Ali zar to nije bio Ivan Jabuka?“

„Nije, bio je Smrtić. Mada i u Jabuci živi sličan crv.“

I tako je Kolinda Grabar Kitarović prošloga petka, u večernjem dnevniku HTV-a, priuštila gledateljstvu deset minuta kondenzirane mržnje, junački je lupala po Srbima, Srbiji i naročito Miloradu Pupovcu, jebala im je sve po spisku, za Pupovca je ustvrdila da je bezobrazni i neodgovorni izdajnik hrvatske države, rekla je kako „neće dopustiti“ da se incidenti poput onoga u Uzdolju neosnovano proglašavaju zločinom iz mržnje, jer Hrvati ne trebaju nasjedati odurnoj srpskoj fašističkoj propagandi, zatim je doslovno udarila šakom po stolu i kriknula kako ona „neće dopustiti“ da srbijanski tenkovi pređu hrvatsku granicu, zgromit ćemo ih prije nego i pomisle na to, svi smo budni i naoružani pred trajnom srpskom opasnošću, pa je onda u još nekoliko navrata naglasila kako „neće dopustiti“ ovo ili ono, iako joj ustavne ovlasti ne dopuštaju da ne dopusti bilo što, dok je Damir Smrtić, ponos hrvatskoga novinarstva, sugovornici krotko dodavao šlagvorte i na tapeciranoj se stolici uvijao od sreće.

Činilo se ozbiljnim režijskim propustom što u televizijskome kadru nije bilo smješteno desetak slučajno odabranih Srba koje bi državnica u polemičkom zanosu propisno nalemala, budući da samim svojim postojanjem neodgovorno podrivaju hrvatsku nacionalnu idilu… Ali dobro, rodoljubne zagovore Kolinde Grabar Kitarović ionako će u praksi realizirati manje poznati ulični aktivisti, opremljeni fantomkama i metalnim šipkama, kao u Uzdolju, utoliko lakše što im je mama s Pantovčaka unaprijed obećala kako „neće dopustiti“ da se njihova nasilnička djela tretiraju kao zločini iz mržnje.

Ipak, najupečatljiviji dio intervjua – dio koji, začudo, nije izazvao nikakvu javnu pažnju – nije bio izgovoren s namjerom, već nehotično, kao pogreška do koje je dovela verbalna brzopletost. Furiozno se obračunavajući s političkim optužbama iz istočnoga susjedstva, predsjednica je smrtno ozbiljnome Smrtiću rekla: „Svakako Hrvatskoj neće držati lekcije država koja je rehabilitirala četništvo i hrvatski… odnosno, oprostite, srbijanski fašistički režim iz Drugog svjetskog rata.“

Bilo je to zaista veličanstveno, odnosno, oprostite, božanstveno. U deset minuta agresivne antisrpske propagande, Kolinda Grabar Kitarović uspjela je dodirnuti istinu jedino u trenutku kada se retorički saplela, izjednačivši hrvatski i srbijanski fašistički režim, kako iz doba Drugog svjetskog rata, tako i iz vremena današnjeg, kada se pod krinkom lažnih proeuropskih težnji rehabilitira četništvo, odnosno, oprostite, ustaštvo.

Eto što se dogodi kada brbljivi jezik, otrgnut od stege volje, sabotira cinični manevar uma. Bio sam, priznajem, oduševljen. Zamalo sam od ushita skočio iz fotelje i oglasio se na latinskome: Homo homini lapsus est! Odnosno, oprostite: „Čovjek je čovjeku Vučić!“

Jer: ako si u stanju uzurpirati središnji dio večernjeg dnevnika javne televizije za svoj politički solo nastup, pa još za to osiguraš novinara koji će biti dovoljno snishodljiv da ne ometa pretvaranje intervjua u monolog, pa još u tom monologu, karakterističnom kombinacijom naricanja i huškanja, zapomaganja i proklinjanja, dramatično upozoriš naciju na zlotvorne namjere i neprestanu opasnost od unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja poznate etničke etikete, pa je još podsjetiš da prema istima valja uzgajati trajni prezir i borbenu odbojnost – zar to nije sasvim vučićevski?

Zar čitav taj postupak, sa svojom logistikom, dramaturgijom i kadrovskim zalihama, nije savršeno usklađen s duhom apsolutističkih napora predsjednika susjedne i neprijateljske Srbije, s vizijom vladavine u kojoj strogo kontrolirani mediji predstavljaju ključnu polugu političke moći, a odsustvo kralježnice i najezda besmrtnih smrtića budućnost novinarstva?

Odnosno, oprostite: Zar Kolinda Grabar Kitarović, dok se u udarnom televizijskom terminu junači pred klimoglavim intervjuistom, nije pokatoličena kopija svoga pravoslavnog arhineprijatelja, koja uz ostalo još i čezne za izvršnim ovlastima originala? Poznavatelji prilika tvrde kako bi svaki put kada pljune u njegovu smjeru osjetila sluzavi trag na vlastitom obrazu, da ovaj nije debljine đona vojničke čizme.

Puna istina o službenome hrvatskom antisrpstvu i službenome srpskom antihrvatstvu, o hrvatskom, odnosno, oprostite, srpskom fašističkom režimu, o rehabilitaciji četništva i reafirmaciji ustaštva… ta bolna istina, eto, mogla je biti artikulirana isključivo lapsusom. Jedna od njenih praktičnih izvedenica bez sumnje glasi:

Ono najustaškije u današnjoj Hrvatskoj je činjenica da  Aleksandar Vučić stanuje u osobi predsjednice države!

A da bi ona ostajala zatajena, da bi u javni optjecaj pristizala jedino u slučaju nehotična retoričkog raskoraka, brinu se zahuktali medijski pogoni i migoljavi novinarski velikani, smrtno ustrašeni ali dugoročno besmrtni smrtići, čiji univerzalni mentalitet poslušnosti i sklonost da vlasti ližu dupe predstavljaju sam temelj nacionalnog identiteta. Crv nije voda.

tacno

5 comments

Skip to comment form

  1. Prikaz hrvatske medijske i političke mizerije na nenadjebiv način.

  2. Prava medicina. Ovo je protuotrov.

  3. RH je porazivši posljednji evropski fašizam ,Velikosrbizam,postala miljenik demokratskog Zapada,baš kao što su to danas Plenki i Kolinda.No evropski fašizam nije danas samo u Srbiji na vlasti,eno ga i u cara Putina ,koji je napao Ukrajinu i okupirao joj dio, po istom scenariju kao i Srbija Hrvatsku.

    Prvi oligarh,Vladimir Putin za uzor je odabrao fašističkog filozofa Ivana Iljina.On nije tek fašistički mislilac oživljen u 21.stoljeću,on je najveći fašistički mislilac.

    1. Glupetalooooooo!

  4. A bivši ljevičar,socijalista Musolini nadahnut iz Rusije od boljševika prognanim filozofom Iljinom kreće u fašistički marš.Iljina je jedino mučilo to kako su talijani do fašizma došli prije Rusa.

    Putinov ideolog Iljin se svojim bjelogardejcima obračao kao “mojoj bijeloj braći fašistima.

    Neznalicooooooooooooo !

Odgovori