«

»

tra. 15 2019

Veliki Hrvati i Hrvatice, na jeziku

“Veliki Hrvati/ice” – oni što su debelo unovčili svoje “domoljublje, vjeru i ratni put”.

“Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene niti mojih kolega na listi”, nadmeno je Dubravka Šuica bubnula televiziji N1 Hrvatska, HDZ-ova europarlamentarka koja se – kao druga na listi, iza mlađahna Šeksovog posinka Karla Resslera – upustila u utrku za drugi petogodišnji mandat među preplaćenim eurobirokratima. Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju, novozavjetno se jako potkovanim upravo pokazao HDZ-ov zamjenik predsjednika Milijan Brkić nadimkom Vaso.

Opservacijom u jednom drugom drugom slučaju, ali paralela je dušu dala za Šuičinu bedastoću o velikim, većim i najvećim Hrvatima, jer je to stupnjevanje besmisleno. Ne postoji crta razgraničenja ili kriterij o tomu gdje u etničkom oboru prestaje mali/a, a počinje veći/a, odnosno prestaje veći/a i nastaje najveći/a… Hrvat/ica, Srbin/Srpkinja, Rumunj/ka, Inuit/kinja, Talijan/ka, etc.

Ako bivša nastavnica engleskog i njemačkog jezika, naglavačke već od 1990. godine uronjena u unosnu političku profesiju – za koju nije školovana – ipak znâ da postoji ili je izumila vjerodostojno mjerilo po kojem “nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene niti mojih kolega na listi”, zadužit će svijet patentira li ga. Osigurat će si globalnu znanstvenu i političku slavu.

Neki dan “rehabilitirani” u tzv. aferi elitna prostitucija i medijski razglašen ponosni vlasnik-jahača četvrt milijuna kuna vrijedne zvijeri Harley-Davidsona – kakvom se ne šminkaju ni mainstream tajkuni u Bijednoj Našoj, predratni gologuzi, niti može itko drugi među “velikim Hrvatima/ica” – mora da se gadno naježio na Šuičinu nacionalnu “skromnost”.

Jer, kako Milijan Brkić nadimkom Vaso, jedan od „velikih Hrvata“ tzv. prve brzine, koji je sav svoj politički habitus, izgradio upravo na toj “domoljubnoj” i braniteljskoj râvni “velikog hrvatstva” i “vrlikog katolika”, može biti, je li, manji ili manje Hrvat od stranačke kolegice? Dobro, zbog serije afera poveznih s njegovim imenom i navodno ulogom u tzv. tvrdo-desnokrilaškom u stranci sapunanju daske Andreju Plenkoviću malo je gurnut u stranu, ali drži glavu iznad vode.

Tvrd karakter, i neće ni pred streljačkim vodom priznati da je itko veći Hrvat od njega i njegovih istomišljenika. Ta HDZ-ova struja – koja ima otvorenu i jaku potporu u dijelu ratnoveteranske populacije, inostranačkih političkih marginalaca i Crkve – ne želi dobro Plenkoviću i njegovom birokratsko-europejskom hrvatstvu. Kamoli Šuici i onom što ona politički znači i čime se interesno busa u proplenkovićevska prsa.

Nije prvi put niti je ova maratonska, dvomjesečna euroizborna kampanja (izbori su u nedjelju 26. svibnja) jedini uzrok naguravanja na râvni, gdje se samozvani “veliki Hrvat/cei” na jeziku karikaturalno otimlju za primat. Bog i Hrvati uz kontejner s kućnim smećem? Bog i Hrvati uz krevet djeteta, koje gladno liježe na počinak? Bog i Hrvati na autobusnom kolodvoru, s iseljeničkom kartom u ruci? “Veliki Hrvati/ce”, a među njima Dubravka Šuica – najveća.

Tko ne vjeruje, neka pogleda njezin službeni zid: Dubravka Šuica/ Članica Europskog parlamenta. Citira Brkić nadimkom Vaso iz Svetog pisma: “Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju”. Budući da joj je stranački gazda udijelio drugo mjesto na listi – jer ga se ne tiče tko vidi što, odnosno tko (ne) vjeruje, Šuici ne gine novih pet masnih godina među 751 (EU 28) ili 705 (EU 27) eurozastupnika.

No, srećom za nju, HDZ i Andreja Plenkovića, neće se morati praviti Tošo pred “velikim Talijanom” Antoniom Tajanijem – iredentističkim aspiratorom na hrvatsku Dalmaciju s otocima i Istru – jer će ga na čelu Europarlamenta zamijeniti jamačno netko procijepljen protiv fašisto-geopolitičke grandomanije. Ruku na srce, ni Šuica nije baš toliko “velika Hrvatica” u Strassbourgu i Bruxellesu kakvom se, za kućnu uporabu, radi osobne materijalne koristi, predstavlja na izborima u Bijednoj Našoj, ali to više govori o osobi koja se nekontrolirano nabacuje domoljubljem i stanju zdravlja društva, nego o politici i ideologiji.

U slučaju rečene medijski posredovane bedastoće, Šuica je svoje tzv. najveće hrvatstvo dokazivala time da je u HDZ-u već 30 godina – hadezeovka s dna kace – da je obnašala najodgovornije dužnosti u Dubrovniku, u HDZ-u, u Hrvatskom saboru te da je bila uspješna u Europarlamentu. Puca, je li, od iskustva, rezultata, radnog elana, ambicija i ideja, pa birači zapravo nemaju o čemu razmišljati kad njezino ime vide na listi.

Veliki/a Hrvat/ica, što je ili tko je to? Jer, ako postoji veliki/a Hrvat/ica, mora postojati i mali/a Hrvat/ica, jer kako može postojati veliki/a u slučaju da ne postoji mali/a? Nema logike. E pa sad, na tragu organonskog pametovanja mudrog atenskog peripatetičara više nego tri stoljeća prije slavne betlehemske štalice, početka računanja nove ere i dva i pol milenija prije Šuičine bedastoće o najvećoj Hrvatici, analogija će slovničkog (sic transit) stupnjevanja pridjeva pokazati da na superlativnoj razini mora postojati i – najveći/a. O.K., ali najveći Hrvat/ica?

Gramatika, pardon u školama se sada uči da se kaže slovnica (sic transit), nema veze s rusvajem u ovdašnjoj političkoj areni. Ali nije bezazleno šaliti se s gladijatorima u toj vrsti nacionalističkih oklopa. Biti “veliki Hrvat” velika je i prevažna, pače karijerno i čak egzistencijalno presudna stvar. Populistička je cirkusijada u RH uoči europarlamentarnih izbora iznjedrila, eto, veći broj “velikih Hrvata/ica”, koji se žestoko – za pragmatične potrebe preotimanja biračkih glasova – verbalno šaketaju za aureolu najvećeg/e. Koju pak Dubravka Šuica grčevito stišće nad glavom. I ne dâ nikom, ni po koju cijenu. Makar joj Grod zdrmala trešnja ravna ili još katastrofalnija od one iz 1667.

Ni sam Rogati nije toliko moćan presuditi tko je veći od najvećeg – vidi, contradictio in adjecto, veći od najvećeg? – jer je šaketanje najžešće upravo među “najvećim Hrvatima/cama”. Svaki/a za sebe tvrdi da je najveći/a. Sizifov posao. Niti će jedan/a drugom/oj išta dokazati niti će ih itko ozbiljan, u trijeznom stanju uzeti za ozbiljno. Sizifov je posao i to da se Dubravka Šuica, okretna na jeziku koliko i Ruža Tomašić, je li, pograbi s bivšom kanadskom policajkom zbog aureole “najveće Hrvatice”.

Jer, dok je Šuica poučavala školarce u Dubrovniku engleskom i njemačkom jeziku, bila ponizna građanka u “komunističkom mraku” i sa suprugom, pomorskim kapetanom Stijepom i kćerkom Mirtom živjela (do 2003. godine) u Gružu u skromnom stanu od šezdesetak četvornih metara, godinu dana mlađa prva kanadska policajka na motoru Ruža Tomašić, kaskaderka u serijalima Dosjei X i Millennium i ratnica protiv droge i inog kriminala, već je bila “velika Hrvatica”. Pa još u – hrvatskoj emigraciji. I k tomu s danas iznimno cijenjenim pedigreom komunistički progonjene obitelji.

Osiguravala je Franju Tuđmana za posjeta Vancouveru u jesen 1990. – Tomislav je Jakić 2010. u knjizi Nisam zavijao s vukovima indikativno opisao kakav je tada bio Tuđmanov posjet Kanadi i SAD-u, s vodičem Gojkom Šuškom, tko je bio s njima iz tada još jugoslavenske Republike Hrvatske, etc. – a na njegov se poziv vratila u RH čuvati ga u Banskim dvorima te je velikohrvatski zagrizla u radikalnu konzervativnu politiku. Gdje se (neuspješno) prošetala tzv. pravaškim strankama, a “velika Hrvatica” je i danas.

Prva je na listi tzv. suverenista te izravna europarlamentarna konkurentica Dubravki Šuici. E sad, je li Šuica veća Hrvatica od Tomašić, a mlađahni Ressler od Ružinih radikalnih istomišljenika – Ladislava Ilčića, Željka Sačića, Bernardice Juretić-Rožman, Pere Kovačevića, Tomislava Sunića, Hrvoja Zekanovića i takvih? Sve do komada 12 na broju, koji će se jemačno provesti na izborima kao bosi po trnju, kqo i Ruža Tomašić. Međutim, tko se ne bi – kad zatreba denver plavom ZNA SE probitku i kad “Veliko hrvatstvo” Šuičinog tipa godi imovinskom statusu – sramotio bedastoćom: “Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene niti mojih kolega na listi”?

Takvo što – objavljuje 23. svibnja 2017. portal Biografija.com – vodi Šuicu i obitelj iz skromnog stana u Gružu ravno među zvijezde: “Danas posjeduje vilu na Pločama u Dubrovniku, kuću na Pelješcu, kuću u Cavtatu, stan u Zagrebu, stan u Lapadu, vikendicu u Risovcu u Bosni i Hercegovini, jahtu vrijednu 500 tisuća američkih dolara, šumu i vinograd, a vrijednost njezine i suprugove imovine se procjenjuje na više od pet milijuna eura.” Sva najbliža rodbina bogato zbrinuta.

U ovako trknutoj, “dubokoj državi” tzv. ortačkog kapitalizma, duboko impregniranoj nepotizmom, klijentelizmom, korupcijom, kriminalom svake vrsti, nacional-vjerskim licemjerjem, socijalnom neosjetljivošću, ali i moralnom pokvarenošću bez koje ne bi bilo naprijed rečenog – šaketanje za aureolu “velikog/e Hrvata/ice” neće prestati.

Neki biografi tvrde kako “najveća Hrvatica” među najvećima voli “u slobodno vrijeme loviti ribu i lignje”. S plovećih 500.000 dolara ili s pomoćnog gumenog kaića, biograf nije zapisao. “Veliko hrvatstvo” uključuje i obilje slobodnog vremena. Saborski, je li, zastupnici gotovo uopće ne dolaze na radna mjesta za prosječno blizu 20.000 kuna zajamčene plaće.

Sjedili u sabornici, ne sjedili, osim kad petkom stranačke vojske po klupskoj direktivi moraju dignuti ruke ZA tuđe mišljenje. Ministri se već petkom prije podne, pa i četvrtkom po završetku vladine sjednice, razbježe svojim provincijskim nastambama – neki i s dnevnicama i, da susjedi vide kakva “sam ja državna šarža”, službenim vozačem u službenom limenom luksuzu – jer baš za vikenda, blagdanom ili praznikom “službeno” moraju biti u svojoj izbornoj bazi.

Medijski su evidentirani i tako “veliki Hrvati”, kao bivši SDP-ov ministar zdravstva Siniša Varga, koji su privatno putovali na skijanje u inozemstvo u službenom vozilu sa službenim vozačem. Neke pak ministre nije za vidjeti u Zagrebu prije ponedjeljka navečer ili utorka dopodne.

To što je dopušteno Jupiteru, pardon “velikom/oj Hrvatu/ici”, nije dopušteno volu, pardon “malom/oj Hrvatu/ici”. Quod licet Iovi, non licet bovi? I točka. Jesmo li glasali za samostalnu, neovisnu i suverenu državu RH i kapitalizam? Jesmo. Pa? Što smo tražili, to smo dobili? “Velike Hrvate/ice” da nam na za državnim kormilom kroje gaće. .

“Veliki Hrvati/ice” i zato su “veliki”, jer svoj veliki novac – nema veze je li porijekla lijeva ruka desni džep svake vrsti, korupcije, iz stranački namještenih poslova s državom, više ili manje vrhunskog sporta, unovčene pameti, umjetnosti ili najstarijeg zanata na svijetu i čega već – drže u velikim bankama tzv. poreznih oaza. Da i drže taj novac u tzv. domaćim bankama, opet bi bio u stranim trezorima, jer hrvatskih više nema. Osim HPB-a, koji je također pred privatizacijskim bubnjem.

Nestao je kompletan industrijski Žitnjak u Zagrebu, industrijski Split, Rijeka, Osijek, Karlovac, Sisak, Slavonski Brod, Duga Resa, Čakovec, Bjelovar, Zadar, Vukovar, etc., PIK-ovi, zatrto je ratarstvo, stočarstvo… Velike mase sirotinje iz drugo/trećerednog staleža, “malih Hrvata/ica”, kolektivno bi popadale na debelo meso, komu je još ostalo debelo u zemlji hrvatske lisnice u hrvatskom džepu i hrvatske puške na hrvatskom ramenu, da im se gurne pod nos lista “velikih Hrvata/ica”.

Da se ne spominje ni sve ine “velike piškalonca Hrvate/ice”, koji raspamećeno jašu “male Hrvate/ice”, što ih nespremne i samo zločesti novinari znaju tu i tamo zateći u nebranom grožđu. Vidi legendarnu fotku čuvara državnog trezora Zdravka Marića za vratom, piškalonca, šibenskom tajkunu Josipu Stojanoviću-Jollyju za nogometnog SP-a 2018 u Rusiji ili predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović kako joj pobjeglica u BiH Zdravko Mamić priređuje proslavu rođendana u svojoj vili.

Tu “veliki Hrvati/ce” s jako doziranim velikohrvatstvom jašu i “velike Hrvate/ice”, koji svi zajedno ne bi bili ni sekunde “veliki Hrvati/ice” da nema toliko “malih Hrvata/ica”, koji ne vidješe, ali im na riječ vjeruju da su i oni jednako „mali Hrvati“. Njihova krv. Tomu i služi mantra – “i ja sam iz narod”“, “služim svom narodu”, etc. – koju ponajviše kotrlja javnošću Grabar-Kitarović, od predsjedničke kampanje i inauguracije do danas (HDZ-ova) “žena iz naroda”. Mo’š mislit’, sav se narod pet puta dnevno presvlači u dizajnersku odjeću i obuću i tjera luksuz u svakom smislu, a država – neokolonijalni bantustan.

“Veliki Hrvati/ce” su “veliki” i po tomu, što svoju djecu daju na izobrazbu u kvalitetne škole i univerze na Zapadu (od Miomira Žužula i Mirka Galića do Zorana Milanovića) ili, kao gaf-predsjednica RH Grabar-Kitarović, u internacionalni (američki) program na engleskom jeziku u hrvatskoj elitnoj ustanovi, u kojem se ne uči hrvatska povijest ni drugi nacionalno-identitetskih sadržaja. Taj se podmladak “velikih Hrvta/ica” sigurno ne priprema za suživot s “malim Hrvatima/icama”, nego za upravljanje njima.

E sad, u čije ime i za čiji račun, možda se dade zaključiti po afinitetima njihovih roditelje. Koji su bitno različiti od afiniteta, želja i potreba najvećeg dijela “malih Hrvata/ica”. Na to upućuju sva sociološka, politološka i ina istraživanja. ZNA SE unaprijed na koga se, kako i kada računa da će nastaviti započeto 1990-ih. Jamačno (ni)su stari Latini bez veze skovali onu o vremenima i običajima. Grandomansko licemjerje i opsjednutost častima i počastima povijesna je kontanta među “velikima”, pa zašto bi, je li, “Veliki Hrvati/ce” bili iznimka.

“Domoljublje” u izravnoj funkciji pohlepe, zgrtanja materijalnog i s tim uvezanog “ugleda” postat će raison d’être života u zemlji “velikog hrvatstva” u kojoj su svi ostali – gosti (Ruža Tomašić). Vektor slobodnog pada je zakon. Ne Žuja.

Do ponoći s utorka na srijedu, Državno je izborno povjerenstvo zaprimilo 33 liste za europarlamentarnu utrku, što je osam lista više nego prije pet godina. To potvrđuje tezu o ekvivalentnosti “velikog hrvatstva” i balkanske svijesti tipa u se, na se i poda se. Kakvi lonci, kakvi bakrači. “Uvijek govorim”, nudi se opet Ruža Tomašić, “gledajte što političari rade, nemojte slušati što govore. Pogledate li što smo napravili u svojim životima, privatnim i poslovnim, vidjet ćete da smo najbolja lista, sve što govorimo, to i radimo i iza toga stojimo.”

Nešto gadno smrdi u maloj zemlji “velikih Hrvata/ica”. Veliki Hrvati/ce nisu “veliki Hrvati/ce”, jer nisu preslika Dubravke Šuice i takvih i nisu samo hrvatskih i katoličkih gena, nego svi žitelji RH – bez obzira na etničku, vjersku, rodnu, manjinsku, političku pripadnost ili što već – koji pošteno žive od svog rada i pameti, pošteni su, vrijedni i moralni, poštuju druge i drukčije, nikog ne mrze, drže se reda i zakona, cijene demokratske vrijednosti i građanske stečevine…

Oni nemaju potrebe svoje domoljublje iznositi na sva zvona ni misionariti raspelom, ne zanima ih tko je gdje bio 1991. i 1941. niti maltretiraju ikog degeneričnom formulom “(ne) voli Hrvatsku, Hrvate i sve hrvatsko”, surogatom kršćanskog fundamentalizma iz doba progona/istraga “vještica” i “heretika” u jezivih 500 godina vjerski zatucane “obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada”. Sic transit.

“Veliki Hrvati/ice” su ti, što su debelo unovčili svoje “domoljublje, vjeru i ratni put” i nikako se ne daju izbaciti sa skliskih leđa umjetnog bika vlasti i političke moći. A veliki i najveći Hrvati/ce su zapravo mali Hrvati/ce, što se samozatajni, vrijedni građani, a osjećaju se prevarenim, neželjenim u vlastitoj domovini, obespravljenim, osiromašenim i prisiljenim pakirati iseljeničke putne torbe.

Licemjerje “velikog hrvatstva” je samo licemjerje. “Veliko hrvatstvo” i “domoljubna” mantra, parazitiraju na krvi, znoju i suzama (Winston L. S. Churchill) “malih Hrvata/ica” i to je pijavičenje veće, što je “velikim Hrvatima/icama” novčanik deblji, a jezik dulji.

h-alter

4 comments

Skip to comment form

  1. Tunja

    Dubravka Šuica spada u kretensku sortu. Kad govori ja se crvenim od nelagode. Ograničena babuskara.

  2. grey

    Hrvatska je krava muzara za parazite koji ju smiruju tako što joj tepaju gluposti. Krava šuti i hrani tu kopilad.

  3. Sonja

    najstrašnije je kako sitnozubi uživaju da ih VELIKI domoljubi jebu u glavu.

  4. Jagma

    Stvarno, što veći Hrvat, to deblji novčanik. Zato laju oni!

Odgovori