Uz početak nove školske godine

Unatoč svim govorima o uvođenju visoke tehnologije u škole, obrazovnoj reformi i digitalizaciji obrazovanja, novu školsku godinu dočekali smo s neispunjenim investicijama i nespremni za pandemijske izazove. Pritom se zahtjeve prošlogodišnjg štrajka u školama i sam događaj više uopće ni ne spominje.

Svake godine otprilike u ovo isto vrijeme novinari i komentatori općeg tipa koje resi ponešto povećani interes za obrazovnu problematiku obično rezimiraju prethodnu školsku godinu i predviđaju kakva bi mogla biti naredna. Stvar se prethodnih godina uglavnom svodila na to da se pokuša izgatati koje bi nove mjere i poteze moglo povući resorno ministarstvo, koliko je sredstava osigurano za određeni školski program, kolika je politička težina aktualnog ministra ili ministrice obrazovanja i tome slično. Dosad takvi tekstovi nisu pobuđivali bog zna kakav interes u čitatelja. Uglavnom su autori tih članaka, pomalo jednolično, svake godine konstatirali postojanje istih ili sličnih trendova u školstvu kao i u prethodnim razdobljima, što, opet, ne čudi jer su pomaci u školstvu kao jednom vrlo tromom institucionalnom sistemu, ionako bili rijetki i mali, pa ni zaključci u takvim člancima nisu vrvjeli bog zna kakvim atraktivnim uvidima. Međutim, ove godine stvar je više nego posebna, jasno, zbog pandemije COVID-a 19 koja je školski sistem okrenula naglavačke, kao i sve prioritete vezane uz njega.

Međutim, prije ovogodišnje pandemije i posljedičnog lockdowna, koji je uzrokovao ad hoc uvođenje on-line nastave, bila je prošlogodišnja obustava rada. Podsjetimo, učitelji i nastavnici jesenas su se digli na štrajk na nacionalnoj razini zbog povećanog obima posla, a koji je pak uslijedio nakon djelomične implementacije reformske “Škole za život”, koju je uvela Blaženka Divjak, tadašnja ambiciozna ministrica obrazovanja. Nastavnici su kao glavni zahtjev postavili i zatražili povećanje osnovice plaća, da bi nakon otprilike mjesec i pol dana štrajka to na kraju i izborili. Međutim, nove okolnosti kao da su poništili, ili barem u drugi plan stavili gotovo sve tadašnje uspjehe sindikata i školskih radnika postignute u toj, vjerojatno, jednoj od najvećih mobilizacija nastavnika, učitelja i ostalog školskog i izvannastavnog osoblja u posljednjih nekoliko desetljeća u Hrvatskoj.

Tako su, prema novome “koronskom” režimu, učitelji, nastavnici i nenastavno osoblje dužni stalno biti disponabilni za bilo koju od tri varijante školovanja za koji se pojedina škola ili županija odluči – za puni povratak u škole, za on-line nastavu ili za kombinaciju toga. Također, pandemija je samo pojačala stare razloge za austerity mjere i na planu obrazovanja, pozivajući se i sada, baš kao i za vrijeme štrajka, na tzv. nacionalne interese, ili pak na višu silu, usput apelirajući na to da, ako se pokaže potrebnim, nastavnička klasa valja pokazati spremnost podnijeti i određenu žrtvu u interesu djece i njihove budućnosti i sl. Zanimljivo da se takva i slična ‘herojska’ retorika koja se dala čuti jesenas o tome da će štrajk ukoliko se nastavi na duži period, ozbiljno naštetiti djeci i njihovom razvoju, iznenada prestala koristiti proljetos kad su svi, pa i đaci i učitelji, bez pardona prebačeni u karantenski mod i kad su bili prisiljeni nastaviti školovanje po principu svojevrsnog homeschoolinga.

Danas nikome, pa ni sindikatima, ne pada na pamet poduzeti nešto oko zašite radničkih prava učitelja i nastavnika, podređujući se opet tim tzv. višim interesima uvjetovanima sanitarnom krizom. Još se uvijek nitko ozbiljno ne buni oko toga što su učitelji kroz cijelo vrijeme lockdowna bili povećano radno opterećeni, kao što se isto tako danas nitko ne oglašava oko toga što je nenastavnom osoblju od ove nove školske godine opterećenje duplicirano. Naime, učionice i školski prostori ne čiste se, kao dosad, samo na kraju radnog dana, nego i između smjena, iz očitih higijenskih i epidemioloških razloga, što, treba li uopće reći, ne prati povećanje prihoda nenastavnom osoblju. Inače, taj segment radnika u školi ionako je jesenas bio nasanjkan u štrajku jer je ostavljen na cjedilu od sindikata, i to, da stvar bude gora, u posljednjem trenutku. Odnosno, njegovi materijalni interesi nisu bili u potpunosti zaštićeni sporazumom između sindikata i vlade. A da ne govorimo o tome, da će nastavnici i ostalo osoblje od ove jeseni pa nadalje biti u permanentnom riziku od zaraze i kao takvi će biti ostavljeni na milost i nemilost virusnom “ruskom ruletu”.

Škola kao borbeno polje

Nisu samo radnička prava ta koja su se našla pod udarom nove krize. Na početku ove godine još se jedna stvar polako ali sigurno iskristalizirala. Naime, postaje sve jasnije da je na neki način škola postala poprište , da kažemo to patetično, borbe za duše naših učenika. Odnosno, hoće li školstvo kao takvo ostati pod kontrolom državnih tj. koliko toliko društveno organiziranih snaga, kako je bio dosad slučaj ili će izvanredne okolnosti i tu uvesti tzv. novu normalnost u kojoj bi sve veće utjecaje na školski proces ostvarivale različite neformalne roditeljske, najčešće ad hoc formirane grupe s istaknutim zavjereničkim touchem, koji misle da je konačno stiglo i njihovih pet minuta. Riječ je o obično efemernim i amorfnim skupovima, impregniranima svakom mogućom konspiratologijom, za koje se obično ne zna tko ih točno organizira, skupovima bez jasne strukture. Točno je te karakteristike imao i zagrebački skup nezadovoljnika mjerama državnog zdravstvenog stožera.

Budući da se, barem u samom početku pandemije ovog proljeća, većina aktivnosti povukla u kuće, domove i domaćinstva općenito, i roditelji su se počeli postavljati kao svojevrsni patriciji i patroni svojoj djeci, sve češće odričući društvu njegovu dotadašnju odgojno-obrazovnu ulogu, tvrdeći da je konačno došlo vrijeme da se posao edukacije vrati u ruke roditelja, te da se odustane od dotadašnje prakse autsorsanja djece državnim školama. U okolnostima života u karanteni, domaćinstvo, baš kao u starim vremenima, općenito počinje postajati isključivo mjesto rada, učenja i odgoja, dakle mjesto navigiranja i orkestriranja čitavog života. Dom je tako mjesto sigurnosti i čistoće, a svijet s one strane praga doma postaje mjesto opasnosti i rizika.

Neke su grupe roditelja ovu situaciju iskoristili da od nadležnih školskih vlasti zatraže nastavak mjera iz proljetnog lockdowna koje su uključivale obrazovanje na distanci i korištenje digitalnih mogućnosti u školovanju, ali ne iz neke bog zna kako velike ljubavi prema on-line školstvu koliko zbog toga da tako svoju djecu odmaknu od ideološkog upliva za koji ti roditelji vjeruju da je nedopustiv i da predstavlja određenu intruziju u obiteljske vrijednosti, odnosno, drže da su ta dva seta vrijednosti – školski i obiteljski međusobno neusklađeni i zapravo generalno govoreći, neuskladivi. U jednom trenutku napori “obiteljaša” i njihovih vrijednosti urodili su plodom. Sjetimo se da je krajem prošle školske godine, negdje u svibnju Vlada, odnosno resorno ministarstvo nakratko popustilo i u jednom trenutku roditeljima prepustilo da oni sami odluče kom će se modelu prikloniti. Na svu sreću, stvar je urodila totalnim kaosom, pa se od ove školske godine, roditelji ipak stavljaju u drugi plan.

Sve se te grupe manje-više kriju iza zahtjeva koji su se dali vidjeti i prilikom naše verzije antivakserskih i antimaskerskih demonstracija održanih neki dan u Zagrebu, koji kažu da su “naša djeca roditeljska briga”. Nismo nikad mislili da ćemo braniti odluke Plenkovićeve vlade, ali pred opskurantizmima raznih vrsta čak i defektna hadezeovska država predstavlja kakvu-takvu branu.

Škola za život

Treće, i posljednje. Nije li kriza oko COVID-a 19 trebala predstavljati jedinstvenu priliku da se konačno krene s ozbiljnijom implementacijom visoke tehnologije u školstvo. Izgleda da je, barem za sada, prilika propuštena. Skoro pa da nema onih koji četveromjesečnim periodom školovanja na daljinu nisu bili nezadovoljni, bilo da dolaze iz redova učiteljske struke, roditelja ili šire javnosti, i skoro da nema aspekta koji u tom procesu nije bio kritiziran. U nas je, recimo, posebno na meti kritike bila inflacija odlikaša. A nije li do samo prije koju godinu, ovakvu situaciju zapravo priželjkivao svaki pošteni tehno-frik i tehno-optimist? Situaciju u kojoj bi se djeca školovala i, ujedno zabavljala, nije li to zahtjev gotovo pa svakog liberalnog reformatora. Tako “Škola za život”, recimo, koja je, da kaos u domaćem školstvu bude veći, eksperimentalno otpočela prošle jeseni, između ostaloga obećavala da će “neke novosti biti zabavne…”, jer, kao što se zna, današnje lekcije moraju biti atraktivne, nikako ne smiju biti monotone, jer, kao biva, đak tako sigurno gubi interes za materiju, pada mu koncentracija itd.

Sjetimo se samo kako su se lomila koplja oko popisa lektire. Tako je nesuđeni školski reformator Boris Jokić ne jednom prigovarao aktualnim lektirnim naslovima da se tu radi o zastarjelom izboru, da je “popis lektire kafkijanska noćna mora”, da “trenutna škola u Hrvatskoj nije škola za život, nego društvo mrtvih pjesnika, društvo mrtvih pjesnika i mrtvih ideja”, itd.
Sjetimo se kurikularne reforme otprije četiri godine i istog tog Jokića koji se u svojim planovima zaklinjao u iskupljujuću moć satova informatike, koji da bi revolucionirali zastarjelo školstvo krede i ploče. Ako je tome tako, nije li onda ovo sad aktualno zazivanje dobre stare off line škole koje romantizira, možda čak i preko svake mjere, klasično face to face učenje u razrednom odjeljenju te prateće antitehnološko raspoloženje, svojevrsna ovovremena verzija ludizma?

Međutim, kriza je donijele i neke eksplicitne uvide. Prije svega, pokazala je kao na dlanu, da kriza ne pogađa jednako siromašne i bogate, parije i paragone. Posebno su na udaru bile obitelji slabijeg socio-ekonomskog statusa koje nisu uspijevale hendlati učenikov rad od doma i vlastite radne aktivnosti, jer im nezavidna materijalna situacija nije dozvoljavala da se pomognu dodatnim neformalnim servisima. Infekcijska epidemija je ukazala i na velike disparitete kad je u pitanju spremnost i pripremljenost nastavnog kadra da prihvati digitalne novitete u nastavi, kao i različitu razinu tehničke opremljenosti samih učenika.

Tako je bilo u proljetnom polugodištu kad su odgovori na krizu bili karantena i lockdown. Međutim, što će se događati sad, kad se u školu opet manje-više krenulo po starom modelu i kad se politika prema epidemiji promijenila stubokom. Podsjetimo, ono što je do samo prije koji mjesec bilo obilno prigovarano tzv. švedskom modelu, naime da primjenjuju “imunitet krda”, što zapravo nije ništa drugo nego neka mekša varijanta eugeničkog principa selekcije, danas su pod izgovorom ekonomske nužnosti, praktički takav model prihvatili svi na svijetu. Kako će se izbalansirati sigurnost i obrazovanje i hoće li mjere koje u sebe uključuju socijalnu distancu, pranje ruku, maske i ventiliranje prostorija biti dostatne, ostaje da se vidi. Znamo samo to da dobrog rješenja nema.

Odgovori