Ugovor s đavlom: Kad su došli po Beru

Teško, naime, da je i neki hrvatski desničar u svih proteklih trideset godina ljigavije pljunuo na Holokaust, nego što je to uradio bivši gensek SDP-a, usporedivši sudbinu progonjenih i pobijenih šest milijuna Židova sa sudbinom četiri člana jedne beznačajne pseudosocijaldemokratske stranke

“Šutiti nećemo” – Davor Bernardić (foto Milan Šabić/PIXSELL)

“Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist. Kada su došli po Židove, ja se nisam pobunio; jer nisam bio Židov. Kada su zatvorili sindikaliste, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalist. Kada su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni.”

Tim je glasovitim citatom njemačkog teologa Martina Niemöllera nekadašnji predsjednik SDP-a Davor Bernardić Berija neustrašivo na društvenim mrežama ustao protiv diktature novoga genseka Peđe Visarionoviča Grbina, koji ovih dana provodi neviđenu čistku u Partiji, izbacivši iz članstva ugledne SDP-ove saborske zastupnike Rajka Ostojića, Zvanu Brumnića, Nikšu Vukasa i Marinu Opačak Bilić.

“Budite sigurni, šutiti nećemo. Djelovati ćemo i očuvati socijaldemokraciju i prostor slobode u društvu. Nastavit ćemo se boriti za prava ljudi koji žele pošteno živjeti od svog rada, za umirovljenike, obespravljene, slabije, za zaštitu svih manjinskih skupina, kao i za djecu i mlade kojima ostavljamo Hrvatsku!”, poručio je Bernardić na kraju poruke ispisane na zgužvanoj ceduljici pronađenoj prošlog tjedna na Facebooku, posljednjem pisanom tragu njegova herojstva.

Gdje je nakon toga nestao, nitko pouzdano ne zna.

“Ne brinite za druga Bernardića, on je samo malo umoran i iscrpljen, nalazi se na odmoru u državnom odmaralištu za funkcionere i vratit će nam se jači nego ikad”, sutradan je navodno izjavio tovariš Grbin, iako su svi u Hrvatskoj znali da je nekadašnji gensek već tjedan dana na Golom otoku ili u nekom gulagu u Lici, ako je uopće živ. Prema podacima kojima raspolaže Amnesty International, rijetki anonimni očevici što su bili spremni govoriti svjedoče kako su četiri tipa u kožnim mantilima u zoru zgrabila Bernardića i utrpala ga u crni kombi bez oznaka. Bivši šef SDP-a, kažu, stigao je samo ukucati poruku u mobitel, prije nego što ga je Grbinov NKVD deportirao u logor za preodgajanje. Niste čuli za to? Naravno da niste. “Nije bilo nikog da se pobuni.”

“Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist”? “Kada su došli po Židove, ja se nisam pobunio; jer nisam bio Židov”?! “Kada su zatvorili sindikaliste, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalist”?!?

Ovako odoka, Bernardićeva je poruka nezapamćeno drska na barem jednoj, a veličanstveno glupa na još dobrih tridesetak razina. Teško, naime, da je i neki hrvatski desničar u svih proteklih trideset godina ljigavije pljunuo na Holokaust, nego što je to uradio bivši gensek SDP-a, usporedivši sudbinu progonjenih i pobijenih šest milijuna Židova sa sudbinom četiri člana jedne beznačajne pseudosocijaldemokratske stranke, koji izbačeni iz partije sad tavore u Klubu zastupnika SDP-a s dvije hiljade eura plaće, plaćenim troškovima i naknadama za odvojeni život, osuđeni na još tri godine zloglasnog saborskog restorana s bečkom šniclom za stravičnih petnaest kuna.

Od svih pak razina na kojima je Berijina poruka veličanstveno glupa teško je izabrati najnižu. Neka to onda bude ova: zašto bi, zaboga, bivši višegodišnji šef samoproglašene lijeve i radničke stranke, historijske sljednice komunističke partije, uopće recitirao glasovite stihove velečasnog Martina Niemöllera o šutnji pred progonima komunista i sindikalista, “ja sam šutio jer nisam bio komunist/sindikalist”??? Podsjećam, Bernardić ne vapi u nebo zbog progona u Bjelorusiji, niti se grozi stranačkih čistki nepodobnih članova u HDZ-u, već citirajući Niemöllerove stihove o šutnji pred progonima komunista i sindikalista do neba vapi grozeći se “progona” u vlastitoj stranci, po svojoj ambicioznoj definiciji radničkoj i sindikalističkoj, a po korijenu i porijeklu komunističkoj.

Stihovima “ja sam šutio jer nisam bio komunist/sindikalist” velečasni Bernardić stoga ne priznaje samo kako ni on, ni njegova socijaldemokršćanska stranka, ni njegova neustrašiva disidentska frakcija nemaju baš nijedne jedine, makar daleke slutnje veze s radničkom ljevicom, već i rijetko iskreno priznaje da su o progonima nepodobnih čitavo vrijeme ustrajno – šutjeli. I zaista: ako je SDP u ovih trideset godina išta dosljedno i do kraja radio, bila je to šutnja. I što je najgore – i najgluplje – najupornije su i najdosljednije šutjeli upravo kad je bila riječ o progonima nepodobnih: bilo metaforičnih “hrvatskih Židova”, bilo vrlo nemetaforičnih komunista i sindikalista.

Za koji dan, recimo, bit će trideseta obljetnica smrti Dušana Trivunčića, viđenijeg jasenovačkog Srbina i člana Savjeta Spomen-područja Jasenovac, o čijoj hladnokrvnoj likvidaciji rujna 1991. SDP nije – ni tada niti ikad više – odmucao ni jedne riječi. Kao što, uostalom, ni riječi nije odmucao ni za jednog Srbina likvidiranog za vrijeme slavnog Domovinskog rata: zašto bi onda, pitate se vi rezignirano, mucao nad sudbinom toga, kako ste rekli, Dušana Trifunovića?

Da, Trivunčića.

Možda zato, samo naglas razmišljam, što je likvidirani Trivunčić bio – ugledni član SDP-a? Možda zato što likvidirani Trivunčić nije bio samo ugledni član SDP-a, nego sam SDP-ov – saborski zastupnik? O da, drugovi i drugarice: prije trideset godina zbog svoje je srpske nacionalnosti u vlastitoj kući pred ženom uhapšen, odveden u šumu i rafalom u glavu ubijen jedan zastupnik SDP-a – zastupnik u hrvatskom Saboru! – a njegova vlastita stranka to je tada šupački odšutjela, kao što će o tome šupački šutjeti sve do dana današnjeg, i kao što će, najzad, šupački šutjeti i kad za koji dan Trivunčićeva obitelj bude polagala cvijeće na njegov grob.

Na tridesetu obljetnicu tog upravo niemöllerovskog zločina bivši šef SDP-a i sadašnji vođa antigrbinovske frakcije tim pak stihom – “Kada su došli po Židove, ja se nisam pobunio; jer nisam bio Židov” – upozorava na šutnju svojih drugova zbog četiri saborska zastupnika izbačena iz stranke! Njihova kolegu, SDP-ovog saborskog zastupnika Duška Trivunčića iz stranke su – ne znam kako bih to plastičnije objasnio – izbacili rafalom iz kalašnjikova u lice, ali nekog zgodnog Niemöllerovog stiha za njega nema ni nakon trideset godina.

“Kada su nacisti došli po komuniste, ja sam šutio; jer nisam bio komunist”? “Kada su zatvorili sindikaliste, ja sam šutio; jer nisam bio sindikalist”? U jesen 1998. – evo još jednog zgodnog primjera – u restoranu Purger, usred Zagreba, preko puta policijske stanice u Petrinjskoj, brutalno je pretučen Stipe Šuvar, njihov još nekadašnjiji šef i posljednji hrvatski komunist. SDP je, jasno, šutio. U jesen 1992. s tri uboda nožem na vlastitom je kućnom pragu u Velikoj Gorici ubijen Milan Krivokuća, utemeljitelj i vođa Sindikata strojovođa Hrvatskih željeznica, prvog hrvatskog nezavisnog sindikata. SDP je, jasno, šutio. Ni napadači na komunista Šuvara, ni ubojice sindikalista Milana Krivokuće – baš kao ni ubojice Duška Trivunčića – nikad, do dana današnjeg, nisu optuženi i osuđeni, a SDP je, jasno, sve vrijeme šutio.

Onda je Josif Visarionovič Grbin izbacio iz stranke par članova, i pravovjerni SDP-ovci bolno su kriknuli, bez greške pri tom upravo glasovitim Niemöllerevim stihovima o šutnji pred progonima komunista, Židova i sindikalista. Da je barem namjerno, pa da znamo da u Berijinoj frakciji imaju kapaciteta makar za zao cinizam. Ali nije. Samo čisto maloumlje, nebrušena i koncentrirana glupost.

“Budite sigurni, šutiti nećemo!”, poručuje tako na kraju tovariš Bernardić, iako ni njemu samom nije jasno kako bismo uopće i zašto točno trebali biti tako “sigurni”: trideset godina esdepeovci se ne miješaju ni u svoj posao, a kamoli u tuđi, sve te godine šute kao zaliveni, pa se trideset prvu godinu sjetili pozvati nas da “budemo sigurni” kako oni “šutiti neće”. “Očuvat će prostor slobode u društvu” i “nastaviti boriti se za prava ljudi koji žele pošteno živjeti od svog rada, za obespravljene, slabije i manjinske skupine”.

Na primjer, za četiri zatočenika Kluba zastupnika SDP-a.

Da su, eto, barem nastavili šutjeti.

Da barem nije bilo nikoga da se pobuni.

portalnovosti

2 comments

  1. Razjebo je Boris Beru i lažne ljevičare u obliku esdepenjarskom.

  2. ajme srama !

Odgovori