Ugovor s đavlom: Duga, mračna noć

Dva sata i petnaest minuta. Toliko je prošlo između reskog rafala iz Hrastovljeva Ultimaxa 100 i odluke karlovačkog Gradskog vijeća da se Koranski most nazove po njegovoj slavnoj policijskoj jedinici

Mimohod crnih zastava i crvenih bengalki na preimenovanom Koranskom mostu (foto Kristina Štedul Fabac/PIXSELL)

Posljednji dan toga dugog toplog ljeta započeo je rafalom iz puškomitraljeza Ultimax 100. Nabavljen na samom početku rata, moćni singapurski Ultimax, model Mark 3, zahvaljujući jedinstvenom rješenju ublažavanja povratnog trzaja bio je izvanredno stabilan i precizan, pa je sa svojih stotinu metaka u bubnju u odnosu na klasične jurišne puške imao omjer točnih pogodaka od čak 8:1, vrlo brzo stekavši kultni status među braniteljima. Pripisivana su mu tako nadnaravna svojstva i ispjevane urbane legende – navodno je bio tako brz da su se u njegovoj dugoj cijevi znala istovremeno naći i po tri ispaljena metka – i samo zahvaljujući činjenici da je Ministarstvo obrane tih dana nabavilo tek dvjesto komada, dodijelivši ih isključivo Prvoj gardijskoj brigadi i specijalnoj policiji, Hrvati danas ne pjevaju pjesme Marka Perkovića Ultimaxa.

Bilo je, eto, točno pola dva u noći toga 21. rujna, kad je mrak nad Koranskim mostom u Karlovcu rasparao rafal iz Ultimaxa 100. Kad je utihnula jeka i razišao se dim, uz ogradu na pločniku mosta ostalo je nanizano trinaest mrtvih i dva teško ranjena rezervista JNA, a iznad njih, s Ultimaxom u rukama, policijski specijalac Mihajlo Hrastov. Zašto je specijalac Hrastov, iako s jasnom zapovijedi da zarobljene i razoružane rezerviste JNA sprovede u prostorije karlovačke Specijalne jedinice policije Grom, odlučio pobiti ih sve, odmah tu, na mostu – skokom u Koranu spasila su se samo dvojica – danas zvuči kao razumno pitanje, ali u ono vrijeme računalo se u gluplja. Rat je, a u ratu se ubija. Lako je u Ženevi pisati konvencije.

Bio je, rekoh, 21. rujna, posljednji dan dugog toplog ljeta, točno pola dva poslije ponoći. Samo dva sata i petnaest minuta kasnije, leševi su uklonjeni, pločnik opran od krvi, a uz veličanstveni mimohod crnih zastava i crvenih bengalki na obližnjem podvožnjaku svečano je otkriven golemi mural posvećen tom herojskom datumu i hrvatskom vitezu Mihajlu Hrastovu – “Ja sam svoje odradio pošteno, muški”, raportirao je okupljenim građanima specijalac Hrastov – i već do tri sata i četrdeset pet minuta ujutro HDZ-ova većina u karlovačkom Gradskom vijeću na samom je kraju maratonske sjednice s trinaest glasova “za” donijela odluku da se Koranski most preimenuje u Most Specijalne jedinice policije Grom.

Dva sata i petnaest minuta. Toliko je prošlo između reskog rafala iz Hrastovljeva Ultimaxa 100 i odluke karlovačkog Gradskog vijeća da se Koranski most nazove po njegovoj slavnoj policijskoj jedinici, točno toliko trebalo je hrvatskoj državi da masovno strijeljanje razoružanih vojnika proglasi herojskim činom i Republiku Hrvatsku tako službeno proglasi državom nastalom na ratnom zločinu.

Istina, dva sata i petnaest minuta, koliko je prošlo od trinaest leševa na Koranskom mostu do trinaest glasova za preimenovanje tog mosta nazivom ubojičine jedinice, nekome sa strane može izgledati prilično kratko vrijeme. To je zbog specifičnog načina na koji sa strane računaju vrijeme: po njihovom kalendaru, onaj posljednji dan ljeta, kad je u pola dva iza ponoći Mihajlo Hrastov na Koranskom mostu likvidirao zarobljene rezerviste, bio je davne 1991. godine, a isti taj posljednji dan ljeta, kad je karlovačko Gradsko vijeće usred noći, u petnaest do četiri, nazvalo taj most po Hrastovljevoj jedinici, bio je ovoga utorka.

Za nekoga sa strane, između ta dva događaja prošlo je punih trideset godina. Za nas ovdje, na karlovačkom Krvavom mostu, prošlo je tek dva sata i petnaest minuta. Tih trideset godina za nas je bila tek jedna duga, mračna noć.

U dva sata i petnaest minuta te duge, mračne noći stale su tako pune dvadeset i tri godine mučnog sudskog procesa Mihajlu Hrastovu, od optužnice u svibnju 1992. do konačnog pravorijeka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svibnju 2015., i čak sedam suđenja pred sve četiri instance – Općinskim, Županijskim, Ustavnim i Vrhovnim sudom – u kojima je Hrastov oslobađan krivnje na temelju svjedočenja njegovih suboraca, iako su svi forenzički nalazi, uključujući i potok krvi uz ogradu mosta koji je jasno potvrđivao da su zarobljenici praktički strijeljani, vrištali protiv službene verzije po kojoj je pucao u samoobrani, jer su ga rezervisti okružili i napali.

U tih dva sata i petnaest minuta stale su tako i četiri godine zatvora za ubojicu – danas biste više mogli dobiti da iz istog Ultimaxa na istom mostu pijani ispucate jedan rafal u zrak – i gotovo dvanaest milijuna kuna dosuđene odštete za žrtve i njihove obitelji, ali i dva mjeseca skraćenja kazne i ranijeg puštanja na slobodu, i inicijativa ratnih veterana da se krvavi most imenuje po njegovoj jedinici, i inicijativa lokalnih Bad Blue Boysa da se pred sjednicu Gradskog vijeća oslika veličanstveni mural hrvatskom vitezu Mihajlu Hrastovu.

U tih dva sata i petnaest minuta stalo je i sedam predsjedničkih, osam lokalnih i devet parlamentarnih izbora. Da bismo onda duboko u dugoj, mračnoj noći nakon sedmih predsjedničkih izbora imali predsjednika Republike koji će nedavno u Karlovcu na proslavi Gromova javno podržati ubojicu i sve one koji su “nosili glavu u torbi, ali su im oči vidjele istinu, tu vodu duboku”, a nakon devetih parlamentarnih izbora HDZ-ovu vlast i premijera Andreja Plenkovića, čiji će ministar i potpredsjednik Vlade jednako podržavati ratne zločince i spremno se nasmijan fotografirati s Branimirom Glavašem.

Konačno, nakon osmih lokalnih izbora u karlovačkom Gradskom vijeću imamo i SDP-ovsku opoziciju kojoj će slavljenje ratnog zločinca biti tek gnjavaža kojom se nakon trideset godina umjesto pravim problemima još uvijek bavimo ratom, i HDZ-ovu većinu koja će konačno, u tri sata i četrdeset pet minuta, zločin verificirati službenim pečatom – državu dakle koja će i doslovno preko noći postati zločinačka, preuzevši visoko pokroviteljstvo nad strijeljanjem trinaest razoružanih zarobljenika i izdavši antidatiranu zapovijed Mihajlu Hrastovu da puca.

Princip svakako nije nov, u proteklih je dva sata i petnaest minuta dobro razrađen i uhodan: u svježem je pamćenju, recimo, spomenik splitskoj 72. bojni Vojne policije koji je – da bi se izbjegao svaki neželjeni nesporazum oko uloge čuvene bojne, prirode njenog javnog priznanja i službene verifikacije Domovinskog rata – od svih krajputaša njenog slavnog ratnog puta podignut baš pred kapijom vojne baze u Lori, točno na mjestu pravomoćno presuđenog ratnog zločina. Država koja presuđuje ratnim zločincima, pa ih javno i službeno komemorira, šalje tako nedvosmislenu poruku: ona nije nastala na nekom slučajnom i nesretnom ratnom zločinu, već samo na onom pravomoćno dokazanom. Ratni zločin, ukratko, nije nešto što se u ratu događa, već sama suština tog rata.

Molim, to ne kažem ja, nego Republika Hrvatska.

Uostalom, da nije tako, ne bi se nazivom karlovačke policijske jedinice od svih krajputaša njenog slavnog ratnog puta nazivao baš most na kojemu je njen pripadnik hladnokrvno likvidirao trinaest razoružanih ratnih zarobljenika, niti bi se od svih tri stotine šezdeset i pet dana u godini njegova jedinica slavila baš 21. rujna, točno na tridesetu obljetnicu tog zločina. Niti bi, kako bi se izbjegli svi nesporazumi, to bilo popraćeno baš muralom Mihajlu Hrastovu, niti bi se – za one valjda sa slabijim kognitivnim sposobnostima – na njemu, uz točan datum zločina, na crveno-bijelo-plavoj trobojci za svaki slučaj umjesto hrvatskog grba kočio i veliki, lijepo naslikani singapurski Ultimax 100 Mark 3.

Konačno, sve je vrlo jasno, preciznošću Ultimaxa, objasnio i predsjednik Udruge SJP Grom Josip Slaćanin: “Na ovom mostu nije se 21. rujna 1991. branio samo grad Karlovac, nego se branila cijela Hrvatska. Da nije bilo Miše Hrastova i tog čina mi možda danas ne bismo ovdje stajali. Tim činom obranjen je grad Karlovac, ali i cijela Hrvatska!”

Nakon čega uvjeravanje karlovačke HDZ-ove većine kako prilikom preimenovanja Koranskog mosta “znamo što se sve tamo događalo i kako je konačna sudska odluka donesena”, ali kako “ta dva događaja treba odvojiti”, nekome sa strane – nekome dakle kojemu je prošlo trideset godina – može izgledati i kao otvoreno zajebavanje. To je, rekoh, zbog specifičnog načina na koji sa strane računaju vrijeme: nama danas, sada, ovdje, na mostu, ostalo je možda samo potpitanje – zašto, zaista, Mihajlo Hrastov treba iz svog džepa platiti dvanaest milijuna kuna odštete žrtvama herojskog djela ugrađenog u same temelje hrvatske države?

Nama su, naime, tri sata i četrdeset pet minuta, duboko u dugoj i mračnoj noći posljednjeg dana ljeta. Do zore je, ovako odoka, ostalo još dva sata i petnaest minuta. Nekome sa strane, trideset godina.

Buđenje će biti grubo i zajebano.

portalnovosti

4 comments

Skip to comment form

  1. Zašto bi mi Hrvati zaostajali za Srbima u bilo čemu, pa i u glorificiranju zločina.

  2. Umjesto da se uvuče u mišju rupu, Hrastov se ponosi što je ubojica!

  3. U boj, u boj za narod svoj, preko leševa nevinih.

  4. Onih nekoliko zaroblejnika koji su gole živote spasili od hrvatskog bojovnika skačući u Koranu, trebalo bi kezniti, jer tu se ne smije kupati.

Odgovori