U silini jednog zazivanja s ulica Petrinje skupili su se svi rihteri i merkaliji ovog svijeta. Ali uzalud. A ja sam se taman bio spremao na groblje

Iznenadna plima smrti ljudi koje sam poznavao prazni i moj imaginarni portun. Nekad si imao vremena za odbolovati smrt nekoga s kime si bio blizak, dozvati neku uspomenu ili asocijaciju, popričati sa živima o pokojniku, čak se i nasmiješiti kad se sjetiš nečeg zabavnog… Danas više ni ne stigneš čestito ispsovati život i onda mu se ispričati, a već te zaskoči vijest da je još jedan stan u tvom portunu ostao zjapiti prazan

‘I smrt će biti sasma nešto ljudsko’, pjevao je prije stotinjak godina Antun Branko Šimić. Smrt je, u kratkoj istoimenoj pjesmi, pjesnik lišio svega onog patetičnog i uzvišenog što nam je uobičajeno s njome povezivati, svevši sam konac ljudskog umiranja na sasvim mehaničku razinu, ‘ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac’. Iako je posrijedi smrt nekoga tko odlazi dobrano premlad, nema tu za Šimića mjesta nikakvoj emociji, sve do skamenjujućega krokija u tri posljednja stiha: ‘Mati će živinski kriknuti / otac zaćutati / i buljiti nijemo cijelog dana’.

Ledenu oštricu što me iznutra zarezala po licu, vratu i prsima potkraj sedamdesetih, kad me iz srednjoškolske čitanke prvi put u životu zaskočila ta pjesma, nisam osjetio sve do ovog utorka oko pola dva popodne, kad sam u izravnom prijenosu iz prašnjave i unezvijerene Petrinje začuo krike majke kojoj je pod ruševinama poginula 13-godišnja kći. Nije te žene bilo u kadru, glas joj je dopirao iz daljine, no u silini njenog zazivanja kao da su se skupili svi samoglasnici, svi rihteri i merkaliji ovog svijeta. Ali uzalud.

A ja sam se taman bio spremao na groblje, u neveliku povorku bez pokojnika i vijenaca. Dan ranije, obitelj je tiho sahranila našeg Alema Ćurina, pa smo dogovorili da ga – tim prije što je taman i utorak – i mi pođemo pozdraviti na Lovrinac, uz bocu rogačice i pregršt šašavih uspomena. Sva sreća, jedan se prijatelj par sati ranije ponudio da me prebaci; da sam krenuo sam, ne vjerujem da bih imao snage upaliti auto… Osim ruža, karanfila i svijeća, ostavili smo mu na ploči i jednu konzervu graška (kao znak da nikad nećemo zaboraviti anegdotu o ‘važu biži’ kojeg je Alem jednom davno pokušao kupiti u nekom zagrebačkom špeceraju) pa onda pošli obići i opravdano odsutne – Mosora, Ćiću, Duju i Zloju. A potom svaki svojoj kući, ponovo sa zebnjom uključivati televizor i kompjuter, kako to činimo već mjesecima, pogotovo u zadnje vrijeme.

‘Ka da mi umiru susidi iz portuna’, rekao mi je prošlog tjedna prijatelj, komentirajući iznenadnu plimu smrti ljudi koje smo poznavali. ‘S nekin san bija samo na dobar dan, s nekima srdačniji ali uvik na ‘vi’, a s njih par stvarno blizak’. Živimo u različitim kvartovima i različitim zgradama, ali – da! I moj se imaginarni portun prazni od istih tih životnih susjeda. I to naglo, gotovo obnoć, kao da je neki strašan potres snašao i taj naš neboder sazdan od snova, druženja i mimoilaženja. Uz Alemovu, mene je najjače pogodila smrt Laze Goluže, susjeda s drugoga kata na mome profesionalnom usponu. Mustafu i Špira sam obožavao, čak su i pred kamerom izgovarali neke rečenice koje sam napisao preponosni ja, a Gospodara glume, Peru Velikoga, uživo sam vidio samo kao kazališni gledatelj, što je vjerojatno i bolje.

Nekad si, u onom ‘starom normalnom’, imao vremena za odbolovati smrt nekoga s kime si bio blizak ili se samo osjećao na neki način bliskim, dozvati neku uspomenu ili asocijaciju, popričati sa živima o pokojniku, čak se i nasmiješiti kad se sjetiš nečeg zabavnog… Danas više ni ne stigneš čestito ispsovati život i onda mu se ispričati, a već te zaskoči vijest da je još jedan stan u tvom portunu ostao zjapiti prazan, nastanjen samo sve bljeđim svjetlom što će gorjeti i danju i kroz noć.

Govorim samo o onima koje sam poznavao, tek površno ili sasvim solidno, a gdje je tek onih skoro četiri tisuće života o kojima nisam znao niti slovca, a i dalje ću ih znati tek kao brojke i zareze u (i dalje) sve crnjoj statistici žrtava ovog nezainteresirano nemilosrdnog virusa. Mnogi od njih umrli su lišeni čak i onog elementarnog ‘sasma nečeg ljudskog’ iz uvodnog Šimićevog stiha, tjednima bez ikoga svog, bez ikoga da u crnini tiho ustane od njihove samrtne postelje i okruženi samo brižnim i umornim, posve bijelim ljudima bez lica i kože.

Nakon dostojanstva, smrt kao da se lišava i one bazične banalnosti iz pjesnikove vizije. Banalnost je preseljena i udobno smještena u svakodnevicu nas preživjelih.

tportal

Odgovori