Trulež korupcije, nepotizma i stranačkog kadroviranja proteže se kroz državu

NEDAVNI potres u Hrvatskoj je, nažalost, razotkrio razmjere neefikasnosti državnih institucija. Građani RH nisu ni prije vjerovali državnim institucijama pa nikoga nije previše iznenadilo što ne funkcioniraju, ali to nezadovoljstvo nije bilo toliko izraženo. O tome se puno govorilo, ali bez neke stvarne želje da se promjeni stanje postepenog propadanja državnih institucija. 

Djelomično je razlog tomu i što je država daleko najveći poslodavac pa bi se puno toga prešutjelo jer je o njoj velikom broju ljudi ovisila egzistencija. Nije to neka kvalitetna egzistencija, ali u zamjenu za poslušnost i redovito glasanje na izborima, relativno je lagodna. Dok se državnim institucijama širila trulež nesposobnosti uzrokovana klijentelizmom, korupcijom, nepotizmom i općom nebrigom, ljudi su šutjeli. 

Hrvatima su uvijek krivi drugi

Malo koja osoba može živjeti sa spoznajom da sudjeluje u postupnom narušavanju državnih i društvenih institucija te posljedično uništavanju svoje budućnosti i budućnosti svoje djece, pa su ljudi u Hrvatskoj s godinama razvili jako učinkovite metode relativizacije, samozavaravanja, izbjegavanja stvarnosti i traženja krivca u drugima. Hrvatima su uvijek krivi drugi; drugi narodi, druge stranke, druge vjere, ljudi iz druge regije… Bitno je samo da su krivi nekakvi “drugi”, da se krivica prebacuje sa sebe. 

Ti “drugi” nisu nužno osobe ili grupe ljudi, često se i sami događaji uzimaju kao alibi za nacionalne neuspjehe. Primjerice, za činjenicu da Hrvatska gospodarski relativno zaostaje sve više za državama EU, pa ju je pretekla i Rumunjska, puno ljudi će koristiti argument da je u Hrvatskoj bio rat. Pri tome će svi dokazi koji ukazuju na to da Hrvatska nije počela zaostajati u odnosu na ostale države za vrijeme ili tik nakon rata, nego puno kasnije, biti ignorirani i relativizirani. Grižnja savjesti ne dopušta ljudima da sami sebi ili drugima priznaju kako nitko nije Hrvatskoj kriv za sve njene probleme, od lošeg gospodarstva do nefunkcionalnih državnih institucija, osim njene same, tj. njenih građana. 

Urušavanje državnih institucija se ne događa odjednom, nego se radi o dugom i mučnom procesu. Smještanje podobnih umjesto sposobnih, stranačko, a ne stručno kadroviranje, postojanje bespotrebnih i štetnih funkcija ili pak cijelih institucija, odbijanje odgovornosti i korupcija polako ali sigurno uništavaju ne samo formalne državne institucije nego i samo društvo. Koruptivne radnje se opravdavaju “snalaženjem”, nesposobne se opravdava jer pripadaju istom stranačkom jatu, kriminalu se okreću leđa zbog straha od gubitka sitnog dijela plijena. Laži i krađe postaju dopuštene u društvu s uvjerenjem da to nisu veliki problemi i ne mogu uzrokovati velike štete. A te štete su goleme, samo često slabo vidljive onima koji ih ne traže. Više se odnose na štetu zbog propuštene prilike, kao što je šteta zbog propuštenog gospodarskog rasta i rasta standarda. 

Potres je ogolio sve

Nažalost se dogodila prirodna katastrofa koja je na vidjelo izgurala štetu nastalu zbog loših institucija. A institucije nisu postale loše same od sebe ni preko noći. Politika ih je desetljećima uništavala, desetljećima se trulež korupcije, nepotizma, stranačkog kadroviranja, nebrige te sitnog i krupnog kriminala širila kroz njih. 

Vrijeme je da građani RH priznaju kako se to nije događalo bez njihovog znanja, pa i odobravanja. Institucije su propadale dok su krivili druge za svaki pojedini institucionalni i nacionalni neuspjeh. Lakše je bilo okrenuti glavu od te truleži u potrazi za krivcem, nego priznati da dopušta odumiranje tih institucija, čak i potiče. 

Sada je situacija kritična. Ne mogu se kriviti Srbi zbog krađe na obnovi kuća nakon rata, ne može se kriviti EU zbog toga što je Josipa Rimac nakon 5 dana u Crvenom križu postala potpredsjednica, ne mogu se kriviti stranci što su gospodarski opustošili taj dio Hrvatske, ne može se kriviti MMF što se od ljudi kojima se srušila kuća traži da pošalju e-mail da bi dobili kamp-kućicu. Hrvatsko društvo je prisiljeno pogledati se u zrcalo i priznati da je krivo za sve ono za što je do sada krivilo “druge”.

 
 

Institucije su pokazale svu trulež koja se desetljećima širila kroz njih

Tako da Plenković može koliko želi pokušavati zaustaviti demontiranje povjerenja u institucije i državu, ali to ovoga puta nije moguće. Rezultati su previše vidljivi da bi se prikrili. Ljudi na terenu rade najbolje što mogu i zaslužuju svaku pohvalu, zahvalnost i divljenje, ali institucije su pokazale svu trulež koja se desetljećima širila kroz njih. Što pukom srećom, što svjesnim okretanjem glave od strane većine građana, većina institucija je do sada skrivala tu trulež. Zamislite da je Josipa Rimac, koja je nakon 5 dana od učlanjenja u Crveni križ postala njegova potpredsjednica, još uvijek na toj poziciji. Pukim slučajem nije, jer su joj apetiti bili puno veći od toga, ali lako je mogla biti jedna od glavnih osoba koje upravljaju institucijama u ovoj tragičnoj situaciji. Zbog ljudi kao što je Josipa Rimac se ne vjeruje institucijama, a institucije su takvih ljudi pune. 

Demontiranje institucija je jedina šansa za njihovo ozdravljenje. Postalo je jasno da ih nije moguće promijeniti reformama, politički ili društveno. Toliko su trule da ih sasvim treba presložiti. Neke jednostavno ukinuti jer ne služe ničemu ili samo smetaju, a druge potpuno i temeljito demontirati gotovo do nestanka da bi se mogle ponovno graditi. 

Dio institucija treba demontirati do kraja jer ograničavaju razvoj države i društva. Njihovo nestajanje neće prouzrokovati nikakav negativan šok osim za interesne skupine koje su parazitirale na račun tih institucija. Te interesne skupine će se boriti za održavanje tih institucija, a u sklopu te borbe će se nastaviti služiti starim metodama manipulacije, laži i odvraćanja pažnje, ali njihovo ukidanje je ekvivalent odstranjivanju parazita i društvo će biti jače nakon toga. 

Neke institucije treba demontirati u smislu da se potpuno depolitiziraju, da se preispita svaka njihova funkcija i da se u njih vrati struka, a izbaci politika. I u tim institucijama će se pojaviti oni kojima je dosadašnje funkcioniranje odgovaralo pa će htjeti zadržati postojeće stanje. 

Vrijeme je da Hrvatska prihvati odgovornost za svoju sudbinu

Valjda je svima u državi postalo jasno kako je cijena dosadašnjeg funkcioniranja države i institucija prevelika i jako direktna. Ne smiju se više negirati sve negativne pojave u društvu i državnim institucijama, odvraćati pogled s njih ili kriviti druge. Vrijeme je da Hrvatska odraste i prihvati odgovornost za svoju sudbinu. 

Nije potrebno samo demontiranje državnih institucija nego i demontiranje cijelog društva i njegovih neformalnih institucija. To ne znači da ih treba uništiti. Ali ih treba ogoliti do srži, preispitati svaki element njihovog funkcioniranja te ih ponovno montirati na moralnijim, humanijim, poštenijim, efikasnijim i svrsishodnijim temeljima.

index

2 comments

  1. Ovo je dijagnoza. Što je cjepivo za tu strašnu bolest?

  2. @maki…………..Remetinec

Odgovori