Tri preferencijalna glasa: promašena reforma i uzmak demokracije

A Bosnian Croat woman casts a vote at a polling station in Sarajevo on September 11, 2016, to elect representatives for the Bosnian Croat national body in the Croatian parliament, as Croatia holds early parliamentary elections. Croatians were voting September 11 in a snap election whose outcome might prolong political uncertainty in the EU's newest member, Croatia, which had shifted to the right under the previous conservative government. / AFP PHOTO / ELVIS BARUKCIC

Pomalo izvan središta medijske pažnje, u Hrvatskoj se odlučuje o promjeni izbornog sustava. Na nepravilnosti dosadašnjeg modela često se upozoravalo, no do konkretnog napretka nije došlo. Dapače, čini se da bi neki od prijedloga situaciju mogli znatno otežati – barem za one sklone doista demokratskoj politici.

Velika gužva i gungula dočekuje nas 11. rujna u zgradi mjesnog odbora Samoborček u zagrebačkom kvartu Trešnjevka sjever. U Hrvatskoj se održavaju parlamentarni izbori, a ovaj kvart spada među bogatije, ali i najgušće naseljene dijelove Zagreba. Čak tri biračka mjesta nagurana su u malenu zgradu na čijem ulazu članovi biračkog odbora uz veliku muku usmjeravaju birače prema njihovom predviđenom mjestu. Ovisno o vašoj ulici (ili čak dijelu ulice), morate ići prema svojoj sobi: ravno, lijevo ili na kat. Jedna od tih soba je zapravo – kuhinja mjesnog odbora, kroz čija se vrata guraju i miješaju oni koji su glasali, oni koji su tek pokupili svoje biračke listiće i oni koji još uvijek zbunjeno pokušavaju saznati što sve trebaju učiniti.

Na jednom stolu, tri malene kartonske pregrade trebale bi osigurati privatnost glasovanja. No veličina listića i nespretno instalirane pregrade onemogućuju birače da pažljivo pregledaju listić i izaberu. Prema postojećem izbornom zakonu valja naime zaokružiti jedno od čak 266 imena u ovoj izbornoj jedinici, pa čak i oni koji su unaprijed odlučili imaju problema s pronalaženjem svojih favorita. Onima koji su uspjeli dočekati svojih nekoliko minuta u pregradi ne pomaže ni to što im za vratom nestrpljivo pušu drugi birači koji se sa svojim listićima ili bez njih gužvaju u malenom prostoru oko stola. Neki od njih odlučuju rastvoriti listić iznad sudopera kako bi se što prije riješili svoje “građanske dužnosti” i napustili zagušenu i prenatrpanu prostoriju.

“Kako da glasam za Pametno?”, jedna žena glasno i nervozno ispituje druge birače, otkrivajući svoj preferencije i proizvodeći – osim dodatne nervoze – i negodujuće komentare u susjednoj pregradi. “Ja tu ništa ne vidim”, upozorava jedan stariji građanin, žaleći se sitni tisak 266 imena na jednom listu papira. Članovi biračkog odbora ne dopuštaju biračima da pomažu jedni drugima jer to “ugrožava pravo na izbor i tajnost glasovanja”. No ni oni sami nisu sasvim sigurni smiju li pomoći onima koji se ne snalaze. Na kraju se nekima pomaže, a drugima ne. Sve skupa ostavlja dojam granične regularnosti, no ovi su prijevremeni parlamentarni izbori naposljetku imali najmanje prigovora na regularnost Državnom izbornom povjerenstvu.

Nefunkcionalni sustav

Smisao ove biračke anegdote nije u tome da se ospori ocjena regularnosti izbora, već da se upozori na neke elemente izbornih pravila koja se upravo – po hitnom postupku – mijenjaju u parlamentu. Naime, kao što je hrvatskoj javnosti uglavnom poznato, jedno od sedam “jamstava” (sic), odnosno uvjeta Mosta nezavisnih lista za ulazak u koalicijsku vladu s Hrvatskom demokratskom zajednicom jest i promjena izbornog zakonodavstva. Tijekom “prvog čitanja” Mostovog prijedloga, koji je dobio potporu velike većine zastupnika, sva politička pažnja usmjerila se na njihov pokušaj da iz izborne utakmice eliminiraju osobe osuđene za teška kaznena djela što je, prema prigovorima opozicije, usmjereno specifično na neke njihove članove.

Manje se komentirao Mostov prijedlog da se umjesto jednog kandidata ubuduće zaokružuju čak tri. Naime, tzv. preferencijalno glasovanje, odnosno mogućnost odabira ne samo stranačke liste već i specifičnog kandidata na njoj, uvedeno je prvi puta za europske izbore 2013. godine u jeku žestokih rasprava o funkcionalnosti izbornog sustava. Konkurentskim (ali ne i proturječnim) prijedlozima sukobljavale su se liberalne i ultrakonzervativne udruge “civilnog društva” – Građani organizirano nadgledaju izbore (GONG) i U ime obitelj (UIO) – upozoravajući na sumnjivu legalnost važeće podjele izbornih jedinica i raspodjele mandata po njima. Aktualna izborna pravila u najvećoj su mjeri određena još davne 1999. godine i tada su žestoko kritizirana, no u međuvremenu gotovo da nije bilo ozbiljnijih pokušaja njihove izmjene.

Zemlja je prema tim pravilima podijeljena na deset izbornih jedinica od kojih svaka bira četrnaest zastupnika u parlament unatoč činjenici da npr. najveće među njima imaju gotovo 400, a najmanja manje od 300 tisuća birača. To međutim nije jedini problem. Većina njih sasvim je arbitrarno određena tako da namjerno dijeli inače usko povezana naselja, a ponekad čak i dijelove istog naselja. Ako primjerice živite u novozagrebačkom naselju Siget tada zastupnike birate zajedno sa stanovnicima Dvora na Uni na bosanskohercegovačkoj granici. No ako se kojim slučajem preselite preko Parka mladenaca u 150 metara udaljeno Trnsko, tada zastupnike birate zajedno sa stanovnicima Bakra na jadranskoj obali, no ne i npr. Kraljevice, drugog grada u malenom Bakarskom zaljevu.

Krivi prioriteti

Riječ je tek o par među brojnim primjerima koji ponekad izazivaju čuđenje i nezadovoljstvo, ali slabo potiču na promišljanje mogućih alternativa. Problem s arbitrarno određenim jedinicama nije tek onaj nepraktičnosti, već i znatnog utjecaja na političku dinamiku. Postavlja se pitanje po kojoj logici stanovnici toliko udaljenih i različitih naselja biraju svoje zastupnike. Svakako ne prema njihovoj predanosti ili odgovornosti prema lokalnoj zajednici. Ono što preostaje je dakle logika medijske prisutnosti pojedinog kandidata. “Preferencijalno glasovanje” to nije ublažilo, već dapače, zaoštrilo. Najbolje se to vidi po rekordno niskom izboru žena u parlament na zadnjim izborima. Medijski potisnute od svojih mačističkih i laprdavih kolega, žene su postale žrtve promjene koja je, umjesto da ga učini demokratičnijim, sustav učinila više seksističkim.

Kako će Mostov prijedlog tri preferencijalna glasa pomoći rješavanju ovih problema domaćeg izbornog sustava? Odgovor je – nikako. Osim što će pojačati već postojeće tendencije, ujedno bi mogao povećati i kaos poput onog u kuhinji mjesnog odbora Samoborček. Sasvim analogno ideji da se javna televizija može popraviti tako da joj se simbolički oduzme dio sredstava, ili da se utjecaj stranaka može smanjiti tako da ih se učini ovisnijim o privatnim donatorima, i prijedlog “tri glasa” pokazuje uznemirujuću tendenciju Mosta da prilično blesave i nepromišljene ideje predstavlja kao epohalne promjene i svoje herojske pobjede. Za razliku od ranijih GONG-ovih i prijedloga UIO, Mostov više ne uključuje nikakve promjene izbornih jedinica niti doprinosi boljoj reprezentativnosti.

A upravo to su bili originalni prijedlozi Mosta. Naime, u trenutku kada je ta lista strahovala za svoju zastupljenost u parlamentu, bila je u prvim redovima borbe za “smanjenje praga”. Sada kada joj ankete naizgled garantiraju mjesto u parlamentu više se ne čuju prigovori d’Hondtovom sustavu izračuna mandata niti malim izbornim jedinicama. Još gore, Most pokazuje interes da ista pravila preseli na lokalnu razinu, pri čemu bi birači, npr. u Zagrebu, bili prisiljeni birati tri kandidata među 1224 (koliko ih je bilo na zadnjim lokalnim izborima). Problem se već na tiskarskoj razini čini – nepremostivim. U Mostovim reformama nema mjesta za promišljanje onih fenomena koji stvarno presudno negativno određuju parlamentarni sustav, poput utjecaja kapitala ili kronične neodgovornosti “zastupnika” prema svojim biračima.

Uzmak demokracije

A ove dileme nipošto nisu nove. Javno financiranje političkih stranaka je originalno i osmišljeno upravo zato da bi se izbjeglo da stranke osnivaju samo oni koji si ih mogu platiti. Također, problemi reprezentativnosti doveli su u različitim zemljama do različitih rješenja. Negdje zastupnici nisu gotovo uopće ovisni o svojim strankama, jer se biraju na točno određenom području i odgovorni su lokalnoj zajednici koja ih u određenim uvjetima može smijeniti. Drugdje pak postoji “savršena proporcionalnost” pa u parlament ulaze sve stranke koje dobiju broj glasova koji postotkom odgovara barem jednom mjestu u nacionalnom parlamentu. Oba modela naravno imaju ozbiljnih ograničenja.

U prvom, tzv. većinskom sustavu često se događa da npr. stranka koja osvoji svega trećinu glasova ima apsolutnu većinu u parlamentu. U drugom, tzv. proporcionalnom, ne postoji izravna odgovornost biračima na točno određenom teritoriju. No problem je daleko od nerješivog. Velik broj zemalja u svojem izbornom sustavu ima i izbor po kriteriju izravne odgovornosti biračkom tijelu u određenoj zajednici i dopunske “kompenzacijske” mandate koji pomažu da se smanji broj “propalih” glasova i da parlament okvirno odražava postotak glasova koje dobiva pojedina politička opcija. Proporcionalnost, odgovornost i smjenjivost – sve su to principi koji bi doista mogli doprinijeti skromnoj demokratizaciji sustava, zajedno npr. s neposrednim odlučivanjem na lokalnoj razini ili zabranom utjecaja privatnog kapitala na proces.

No ništa od toga ne zanima naše reformatore političkog sustava. Kao i u svojim ostalim politikama, Most kao veliku promjenu zapravo nudi zaoštravanje svih postojećih negativnih tendencija. Nemogućnost članstva i birača da utječu na kurs svoje stranke, snažno izražena u svim strankama, kod Mosta je dovedena do svojih krajnjih granica – Mostov predsjednik i rukovodstvo zapravo nisu izabrani ni odgovorni bilo kome, a to je (uz Živi zid) i jedina parlamentarna stranka koja nakon prošlogodišnjih izbora nije imala izbornu skupštinu. U kontekstu u kojem je briga za ispunjavanje “briselskih naputaka” sasvim istisnula posljednje ostatke brige za “volju birača” ovakvi formalni prigovori mogli bi se učiniti banalnima. No nije li upravo naše odustajanje od toga da doista odlučujemo u našim lokalnim zajednicama, našim radnim mjestima, pa i – zašto ne – političkim strankama, upravo dovelo do ovog uzmaka demokracije i situacije u kojoj se nalazimo?

bilten

 

 

Odgovori