«

»

tra. 26 2019

Tri Hrvata, pet stranaka, a svi – „suverenisti“

Foto: Novi list

Zadnji koji je na ovim prostotima želio i znao napraviti suverenu državu, a da ga prethodno gazde iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ nisu skratili za glavu, preminuo je u svjetskoj žalosti 4. svibnja 1980. u 88. godini života. I otišao u legendu. Koje se legende najglasniji „suverenisti“ RH već tri desetljeća maloumno sráme. Dokazujući kako o suverenosti i suverenizmu pojma nemaju. Još manje o tomu što je Hrvatska, kakav su joj smisao i uloga u križaljci novog međunarodnog poretka, čija tektonika još ni približno nije pri kraju. Kamoli završila tréšnju. Kakvi su „suverenisti“ ti, što se guraju na premasne plaće i povlastice europskih birokrata, a protiv su EU-a i toga da RH primjenjuje članske obveze „vlade“ u Bruxellesu? Guraju se u Europski parlament, a obnoć šaraju grafite po fasadama: EU = YU. RH im je über alles, bez iznimke! „Bezodvlačno“! Jao Hrvatskoj, bila ili ne bila über alles. Urnebesna graja iz političkog kokošinjca: koka hrvatica snijela jaje! Avaj, mućko 

Marijan Vogrinec

Ako igdje u aktualnom hrvatskom političkom kokošinjcu – osobito u predizborno doba – vrijedi ona preporodno-pretpolitička o tri Hrvata u pet stranaka, vrijedi na tzv. desnici  gdje se tutto completo nagužvala šarena družba: od HDZ-ova demokršćanskog puka i bogobojazno-anemičnih mostovaca nesuđenog svećenika Bože Petrova, profesora povijesti Nikole Grmoje i tekstilnog radnika Mire Bulja do buljuka (naj)žešćih radikala u vrag će znati koliko patuljastih stranaka, koji su se odnedavno samoprozvali tzv. suverenistima. Ma što to značilo. A zapravo ne znači ništa. Što bi i moglo značiti kad iza beskrajnog mlaćenja prazne nacionalističke/šovinističke slame ne ostaje ama baš ništa vrijedno. Populizam tipa „Tito je najveći zločinac 20. stoljeća“, „Srbi su gosti u Hrvatskoj, koja je isključivo država hrvatskog naroda“, „RH ne smije pustiti Srbiju u EU dok se ne ispriča za agresiju, dok ne otkrije sudbinu i zadnjeg nestalog Hrvata u Domovinskom ratu, vrati opljačkano i plati ratnu štetu“ ili „HDZ = SDP, protunarodne opcije“, etc., dakle takav populizam/demagogija nisu nikakva vrijednost ni preporuka za ikakav boljitak Bijedne Naše. Tim više, kad se znâ tko su, što stoji iza njih i kakvi su ti likovi, što su se za potrebe europarlamentarnih izbora i mazanja očiju javnosti samodopadno samoprozvali – suverenistima.

Recimo, bivša kanadska prva policajka na motoru Ruža Tomašić, ili bivši specijalac Željko Sačić iz skupine osumnjičenih za jeziv ratni zločin nad srpskom starčadi u selu Gruborima, ili skandalozno ksenofoban HRT-ov violinist Ladislav Ilčić, ili pak šibenski kontroverzan/ultrakonzervativan nastavnik zemljopisa Hrvoje Zekanović, koji se na HDZ-ovoj izbornoj listi domogao 15.500 kuna saborske neto plaće, ili… Ta je skupina navodno istomišljenika – inače protivnika svega što EU suštinski znači – hitro zaigrala na „sveto trojstvo“: bogoljublje, domoljublje, čovjekoljublje ne bi li gurnula nositeljicu liste Ružu Tomašić u drugi europarlamentarni mandat. Prvi je, kao pravašica, stekla na HDZ-ovoj koalicijskoj listi. Bez HDZ-a ne bi prekoračili saborski prag ne samo ona i Zekanović nego ni Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih iz Neovisnih za Hrvatsku, ni redikulozni janjevački Hrvat, kanadski doseljenik Željko Glasnović (pripadnik triju vojskâ: kanadske, Legije stranaca i HVO/HV-a), ni tada haesesovka Marijana Petir, etc. Sve tvrdi Hrvat/ica do tvrdog Hrvata/ice. Da ti pamet stane, čim zine bilo koji/a.

Dva mandata

U samo nekoliko godina, je li, b-h Hrvatica se Ruža Tomašić prošetala kroz više tzv. radikalno desnih političkih stranaka (HSP AS, Konzervativna stranka, etc.), u svakoj se uspjela posvaditi s aspirantima na mjesto vođe, vodećeg ideologa/stratega, više je puta „plašila narod“ svojim povlačenjem iz politike, ali Hrvatice i Hrvati nisu bili te sreće da Tomašić održi riječ. Iako ta marginalka naseljena na Korčuli nije svojim djelovanjem koje toliko hvali ostavila korisnog/vidljivog traga. A itekako ga je masno naplatila poreznim obveznicima. Sada želi ostati u Europarlamentu još jedan mandat, jer je navodno obećala hrvatskim ribarima izboriti se za njihov bolji položaj u odnosu na EU restrikcije. Sic transit. Ona obećala!? Kao da ribari drže do Ruže Tomašić. Niti im što znači niti uopće znaju za nju. „Suverenistica“ može, je li, nešto učiniti među 751, odnosno 705 europarlamentaraca (ovisno o ishodu Brexita). Mo’š mislit’.

„Vjerujem da ćemo dobro proći i da ćemo dobiti dva mandata“, bahato je kazala na predstavljanju svoje tzv. suverenističke liste, a novinari su se ironično osmijehnuli. „Mislim da je ljudima puna kapa obećanja, laži, lopovluka, krađa, nepotizma… Vjerujem da će ovo biti lista promjena. Ovime počinje borba za bolju, pravedniju Hrvatsku.“ Poznato? Itekako. Nema jedne jedine stranke ni jednih jedinih izbora – od onih za mjesni odbor u kakvoj provincijskoj pripizdini, gdje će bez ikakve dvojbe, kažu, glasati i za magarca, ako je HDZ-ov kandidat, do predsjedničkih na vrhu RH – a nema niti jednog jedinog kandidata, koji nisu obećali upravo to što obećava i Ruža Tomašić. Bolju i pravedniju Hrvatsku. A izbori dođu i prođu, teško zarađeni milijuni odu u vjetar, a građanima Bijedne Naše sve gore i gore. Mučno. Već ih se više od 400.000 iselilo iz vlastite domovine u kojoj im se od samog referenduma o državnom osamostaljenju od SFR Jugoslavije do danas, trideset godina, stalno nešto obećava, bolje i pravednije. I obećavat će se sve dok hlebincima ne pukne film, pa milom (na izborima) ili silom (na ulici) definitivno ne pošalju u vražju mater te, što su obećavali opće narodno dobro, a nisu ostvarili. Lagali su i pljačkali vlastiti narod.

Na „suverenizam“ redikulozne Ruže Tomašić, valjda iz straha da ne popuše dio tzv. desnog i desnijeg od desnog biračkog tijela, žestoko su reagirali iz HDZ-a. Ta stranka – istina, najveća, jer je najviše uhljeba ugradila u svoj daljinski upravljan birački stroj i podijelila 1989.-1992. oko 100.000 članskih iskaznica netom presvučenom članstvu SKH/SKJ – otpočetka neovlašteno svojata nacionalnu svijest, domoljublje, hrvatske branitelje, Domovinski rat, katoličku vjeru i sve „nacionalno“ iz tog humusa. Uključivo tzv. hrvatske državotvorne silnice ne samo Tuđmanovog „učenja“ nego i, praveći se tošo, ustaške paradržave tzv. NDH. I sada neka tamo kanadska doseljenica – koja je olovnih dana uoči ratnog krkljanca u Hrvatskoj čuvala Franju Tuđmana za posjeta s Gojkom Šuškom (pro)ustaškoj emigraciji u Vancouveru, pa ju je pozvao k sebi u Zagreb – farba tunele „suverenističkim“ predizbornim bojama!? Eeee, neće moći ove noći, niti će proći, poručila je druga s HDZ-ove liste Dubravka Šuica. Još par dana europarlamentarka u prvom mandatu. Gladna i drugog. A tko ne bi da inkasira takav kruh bez motike o kakvom hlebinci što glasaju za HDZ-ovog magarca nisu kadri ni sanjati. Još manje zaraditi u tri-četiri života, pa… Budite, ljudi, naivci, ako vam to godi srcu, ali kasnije ne valja kukati. Nije pošteno prema sebi ni prema drugima. Državno zdravlje je u biračkoj kutiji, a laprdanja o hrvatstvu i suverenizmu su – laprdanja. Od njih se ne mogu napuniti tanjuri, platiti režije, vratiti dugovi…

„Što znači suverenist?“ – pjeni se Dubravka Šuica, imovinski teška navodno okruglih pet milijuna eura; do 2003. je s mužem i kćerkom živjela u 60 m² stana u predgrađu Dubrovnika, Gružu. „Ako je netko suverenist, to je HDZ. Taj suverenizam je termin, koji je zloupotrijebljen. Treba uzeti u obzir u koje će se ‘političke obitelji’ svrstati liste koje osvoje mandate. Ako govorite o Neovisnima za Hrvatsku, ne znam koja će biti opcija. Ako će to biti krajnje desna, ENF, ne znam što to može značiti za Hrvatsku. Takozvani Suverenisti su već u ECR-u, odnosno njihova predstavnica Ruža Tomašić. Mi smo u EPP-u, to su naše vrijednosti, demokršćanstvo i narodnjaštvo. Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene danas niti mojih kolega na listi. Vjerujem da su na našoj listi svi kršćani, katolici.“ Treba biti jako „inteligentan“ (sic transit) ili pak, procijepljen protiv svakog pozitivnog osjećaja, pa udariti na sva zvona tako nevažne i, reklo bi se, totalno bezvezne životne „vrijednosti“: nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje. Svatko koji/a to čini, a kandidira se za upravljati tuđim sudbinama, nije zaslužio/la jedan jedini glas birača s makar dva zrna soli u glavi. To su u duši zli ljudi.

Nacionalisti i suverenisti

Šuicu i njoj slične „suvereniste“ valjalo bi pitati po čemu su to hrvatstvo i katoličanstvo kojima se neodgovorno/maloumno diči bolji/vrjedniji od, npr. bilo koje druge etničke pripadnosti i (ino)vjerskog ili ateističkog/agnostičkog uvjerenja? Po čemu je to Hrvat katolik, je li, neka premija u odnosu na Srbina pravoslavca, ili Turčina muslimana, ili Indijca hindusa, etc.? Po čemu je to Dubravka Šuica, zato što je Hrvatica i katolkinja, bolja i vrjednija od bilo koje Hrvatice i ateistkinje u zajedničkoj domovini na koju obje imaju jednako pravo? Ama baš ni po čemu, a Šuica to čini. Notorna je glupost isticati etničku pripadnost i vjersko mainstream uvjerenje u bilo kojim okolnostima, jer je to osobna, intimna stvar pojedinca. Ne problem sveg sela i okolice. Pogotovo ne izbora i izbornih pripetavanja. Ljude se ne vrednuje po etničkoj pripadnosti i vjeri, jer po tomu nitko nije ni bolji niti lošiji od drugog, nego po čovječnosti, sposobnosti i djelima. Tu bi Dubravka Šuica imala razloga za osobnu introspekciju svake vrsti, prije no što izvali budalaštinu od koje sigurno neće uprihoditi preferenciju više. Ima većih Hrvatica od nje i praktičnijih katolkinja, a o moralu, čovječnosti, sposobnosti i djelima da se i ne govori. Kaže mudar pûk: budala se hvali onim čega se pametan srami. Dobro, ne kažemo da se treba sramiti etničke pripadnosti i vjerskog uvjerenja, ali to nije nešto za iznositi na predizborni vašar taština bez pokrića.

Foto poratloko.hr

Tjednik Globus ovih si je dana dao truda, pa predeuroizborno istražio to „zašto je ideja o širokoj desnoj koaliciji razjedinila žestoke domoljube“, pa zaključio – a kako bi drukčije – da „nacionalisti suverenistima ne vjeruju“. Zapravo, nije to ni od jučer niti od prekjučer, jer u protivnom uzrečica o tri Hrvata u pet stranaka ne bi imala smisla. Ne bi se ni održala tolike godine, bit će dva stoljeća, da to nije hrvatski usud, čak tradicija zbog koje si je međunarodni terorist hrvatskih korijena Zvonko Bušić-Taik prosvirao glavu 1. rujna 2013. u Rovanjskoj. U oproštajnom se pismu požalio kako „više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini“. Zaključio je da se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo tzv. osamostaljenjem RH, izlaskom iz „jugoslavenske tamnice za Hrvate“, pa mu ni „nacionalni idealizam“ – s 32 godine robije u SAD-u zbog otmice civilnog zrakoplova na letu New York-Chicago i ubojstva policajca podmetnutom eksplozivnom napravom – nije bio dovoljno validan za suzbiti liderske taštine i ujediniti tzv. desnicu. Hrvatske su liderske taštine čvršće od čistog londsdaleita: od taštine ministrice što bez važeće vozačke dozvole gazi djecu po cesti do državnog dužnosnika upletenog u prostituciju elitnog ranga, etc. Što je moralna mizerija nemoralnija i primitivnija, lovograbežljivija, to joj/mu je taština bujnija i otpornija…

„Iako su razgovori o formiranju široke koalicije desnih i konzervativnih stranaka dugo trajali, političke opcije desnije od HDZ-a i na predstojeće svibanjske izbore za Europski parlament izaći će razjedinjeno“, zapisao je Globusov novinar Marko Špoljar u raščlambi rečenog redakcijskog istraživanja. „S jedne strane glasove birača kojima (današnji) HDZ nije dovoljno desno lovit će blok Hrvatski suverenisti okupljen oko zastupnice u Europskom parlamentu Ruže Tomašić i Hrasta, a s druge strane koalicija Neovisni za Hrvatsku i HSP-a, na čelu s Brunom Esih, Zlatkom Hasanbegovićem i Karlom Starčevićem. Iako i u jednom i u drugom bloku smatraju da bi zajedničkim izlaskom mogli, gotovo sigurno, računati na osvajanje jednog mandata u Europskom parlamentu, do dogovora ipak nije došlo. Neki kažu da su presudile političke razlike između tvrdih nacionalista iz Neovisnih za Hrvatsku i konzervativke Ruže Tomašić, a drugi da je problem nastao zato što Bruna Esih, nositeljica liste Neovisni za Hrvatsku – HSP, nije željela na zajedničku listu s Ružom Tomašić, točnije da nije željela preuzeti rizik osvajanja manjeg broja preferencijalnih glasova na zajedničkoj listi.“

Zlatko Hasanbegović, zadnji na listi tzv. suverenista, koji europarlamentarne izbore smatra tek zagrijavanjem za „prave“, što slijede – lokalne/regionalne i parlamentarne – drži da sada nisu važni mandati (valjda zato što je svjestan da ih neće ni osvojiti), već je „stvar u načelima“. Kazao je Špoljaru: „Pa i HDZ i SDP mogli bi osvojiti više mandata da idu zajedno, zar ne? Ta priča o nužnosti ujedinjavanja svih desnih stranaka medijski je nametnuta mistifikacija. Jedan klišej u kojem se akteri guraju u isti koš bez obzira na njihove stavove, bez obzira na to što oni stvarno zastupaju, kako su te stranke nastale i slično“. Jedan je od računa bez krčmara špekulacija o tomu da je moguće ujedinjenje tzv. političke desnice desnije od light HDZ-a za parlamentarne izbore 2020. godine, a lider bi bio onaj/a tko dobije najviše glasova na europarlamentarnim. Tomu nije nesklon ni Hasanbegović, pa će biti zanimljiv ishod takvog testiranja. Međutim, remetilački faktor opet će – ruku u vatru – biti liderske taštine političkih marginalaca. A zapravo, sva je tzv. desnica, bez HDZ-a, jedan nesretan politički marginalac: i pojedinačno i skupno. Razjedinjeni ili ujedinjeni, svejedno. U tom smislu, je li, RH nije Srbija. I dobro je što nije.

Liderske špekulacije za potrebe ujedinjenog nastupa tzv. radikalne desnice na hrvatskim parlamentarnim izborima dogodine na vrbi su svirala, jer ni o tomu nema niti će biti konsenzusa u toj skupini nacionalističkih/suverenističkih patuljaka. Nitko još iz te družbe nije potvrdio da se slaže s obrascem da najbolje plasirani desničar s europarlamentarnih izbora bude lider ujedinjene tzv. desnice na izborima za Hrvatski sabor. Nekomu sa strane, ne mora čak ni biti hrvatski državljanin, dođe puknuti od smijeha kad vidi igrokaz: Bruna Esih neće podruku s Ružom Tomašić i obratno, Hrvoje Zekanović neće sa Zlatkom Hasanbegovićem i obratno, istjerana haesesovka Marijana Petir neće podruku s hadezeovcem Karlom Resslerom, ako je uvjet HDZ-ova članska iskaznica, Most nezavisnih lista Bože Petrova neće ni s Nezanisnima za Hrvatsku niti s tzv. suverenistima Ruže Tomašić i obratno, etc. A svi – „suverenisti“, Hrvatska im je über alles, bez iznimke! „Bezodvlačno“! Sic transit. Jao Hrvatskoj, bila ili ne bila über alles. Urnebesna graja iz političkog kokošinjca: koka hrvatica snijela jaje! Avaj, mućko. I ostat će mućko, jezivo smrdljivo bez obzira na činjenicu prevagnu li među tzv. radikalnom desnicom na europrlamentarnim izborima u svibnju Neovisni za Hrvatsku ili Hrvatski suverenisti, Bruna i Zlatko ili Ruža i Zekanović. Nema šanse da itko od njih liderski zajaši ujedinjenu tzv. desnicu i sve patuljke postroji iza – Papa Štrumpfa. Jer svaki od njih smatra da je bolji i zaslužniji od drugog. Naravno, veći Hrvat i „suverenist“. Sic transit.

Bivša visokopozicionirana članica HSS-a Marijana Petir, koju je predsjednik Krešo Beljak nedavno izbacio iz stranke s nekolicinom istomišljenika, oponenata, dobila je na europarlamentarnim izborima 2014. godine čak 42.000 preferencijalnih glasova, ali kandidirana je na HDZ-ovoj koalicijskoj listi. Teška nacionalistica sa završenim studijem teologije sada se ide okušati samostalno, kao nezavisna kandidatkinja s također „besprijekornim“ nacionalističkim i tzv. suverenističkim imageom. Može li se samostalno i uz punu potporu ultraklerikalnih krugova Katoličke crkve izboriti za drugi mandat u Uniji? Bilo bi ravno svetačkom čudu da može. Bez obzira na preferencije iz 2014. godine. Budući da se ni na izborima 2019. ne očekuje veća izlaznost birača od ondašnje, bijednih 25,24 posto, D’Hondtove će škare za krojenje glasova u mandate proslijediti u koš za otpatke sve marginalce desno i lijevo od HDZ-a, SDP-a, Živog zida i Mosta nezavisnih lista. Nesretna je sudbina tzv. radikalnih desničara, a sretna za društveno zdravlje ionako trknute Bijedne Naše, što ta družba obožavatelja crnine i ono što/kako zagovaraju ne prolazi među više od 85 posto birača.

Plastična mrkva

Ako je vjerovati onomu, što je Petir izjavila Globusu – „ja nisam ni konzervativna niti desna opcija, nego pučka, demokršćanska i domoljubna“ – kakav bi razložan motiv imali umjereno desni birači dati glas dozlaboga dosadnoj i brirokratsko-frazerskoj te formalno nezavisnoj (sic transit) Marijani Petir, a ne HDZ-ovoj listi? Koja je još jasnije „narodnjačka, demokršćanska i domoljubna? Vidi o čemu zbori druga na HDZ-ovoj listi Dubravka Šuica, koja lista ima zajamčenu boli glava svakovrsnu logistiku. „HDZ će voditi pozitivnu kampanju usmjerenu na budućnost“, ustvrdio je nositelj mlađahni Karlo Ressler (29), posinak kontroverznog Vladimira Šeksa i Plenkovićeva najveća uzdanica u europejskom profiliranju i HDZ-a i RH, „ali snažno usidrenu u našim temeljnim narodnjačkim i demokršćanskim vrijednostima. Birači će znati prepoznati tko uistinu znâ i može najbolje zaštititi hrvatske nacionalne interese u Europskoj uniji i iskoristiti sve prednosti članstva.“

foto: konzervativci.hr

Suverenistička mrkva, je li, pokazat će se kao plastična igračka za naivne u biračkom tijelu, jer suverenizam kakvim ga predstavljaju likovi poput Ruže Tomašić, Brune Esih, Hrvoja Zekanovića, pa i Andreja Plenkovića, gaf-predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, čak Davora Bernardića i Anke Mrak-Taritaš, etc., nikomu ništa ne znači. Niti išta znači sâm po sebi. Tko će normalan i u najkrvavijoj diktaturi ili koloniji kazati da je protiv suverenosti!? Bijedna Naša formalno jest – u internim državnim papirima – samostalna, neovisna i suverena, ali sadržaj pod papirnatom ambalažom upućuje na nešto sasvim drugo. Kao što je kroz pusta stoljeća imala nesklone joj gazde – gotovo odreda iz „obitelji kojoj oduvijek pripada“ – RH ih ima i danas. Ima i državne vođe koje ustoličuju ti gazde iz Bruxellesa, Washingtona, Svjetske banke, MMF-a…, pa će biti istina da Tomašić-Esih-Hasanbegovićev suverenizam ili onaj Plenković-Bernardićev „europejskog“ tipa jednostavno ne drži vodu. Ni sada niti ubuduće. Djeluje smiješno. Ne postoji gospodarski, financijski, politički, razvojno ili kako već suverena Hrvatska, ne postoji ni lideri niti politička opcija kadri posrnuloj zemlji namrijeti suverenost.

Zadnji koji je to bio u stanju, želio i znao učiniti – a da ga prethodno gazde iz „obitelji kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ nisu skratili za glavu – preminuo je u globalnoj žalosti 4. svibnja 1980. u 88. godini života. I otišao u legendu. Najglasniji „suverenisti“ se već tri desetljeća maloumno sráme i njegovog globalno priznatog djela i te legende. Svaki put iznova, čim zinu, svjedoče kako o suverenosti i suverenizmu pojma nemaju. A još manje o tomu što je Hrvatska, kakav su joj smisao i uloga u križaljci novog svjetskog poretka, čija tektonika još ni približno nije pri kraju. Kamoli završila tréšnju. I kakvi su to „suverenisti“, što se guraju na premasne plaće i povlastice europskih birokrata, a protiv su Europske unije i toga da RH priznaje članske obveze „vladi“ u Bruxellesu? Guraju se u Europski parlament, a obnoć šaraju grafite po fasadama: EU = YU… Vrijedni Vinko Brešan je u najnovijem uratku ironizirao „kakva je to država“, a publici ostavio misliti – „kakvi su to ljudi u takvoj državi“. I kakvu budućnost su ti ljudi kadri ostaviti svojoj djeci.

tacno

3 comments

  1. Maki

    Za Tomašičku je najvažniji jezik, a Biljanu Borzan kvaliteta nutelle. Suverenisti idu na razlike, a kozmopoliti na sličnosti.

  2. midra

    Naiđoh na fantastičnu sintagmu: premasne plaće. Što mi imamo s njima? Nće da budem Švabo!

  3. Blok B

    Konzerve su dosadne, ograničene, mrze druge više nego što je to normalno, uvlače se Kaptolu u prkno…, ali iskreniji su od Berinih tzv.socijaldemokrata.

Odgovori