«

»

velj. 25 2019

Test istine na kojemu je Hrvatska pala

Anne Frank

Muzej Anne Frank odnosno kuća u kojoj je živjela u Amsterdamu jedan je od najposjećenijih muzeja u Nizozemskoj. Svake godine prođe ovuda na stotine tisuća posjetitelja i na ulazu je uvijek dugačak red. Posjet kući u kojoj je obitelj – Anne, njezina sestra Margot, otac, majka i još četvero Židova – u tajnom prostoru u stražnjem dijelu skrivalo od progona izaziva tjeskobu. Zastrašuje već i sama pomisao da su tamo živjeli dan za danom više od dvije godine, bez mogućnosti izlaska.

Školske ekskurzije prolaze, djeca brbljaju nezainteresirano i ne obraćaju pažnju na riječi vodiča. Ipak i ona u jednom času zastanu i zašute, kad uskim stepeništem iza police s knjigama uđu u prostor gdje su ti ljudi živjeli zarobljeni u četiri zida. I nije stvar toliko u 46m², mnogi ljudi žive u još manjim stanovima – već u činjenici da se iz njega nije smjelo izaći, niti otvoriti prozor makar noću. Vjerojatno u tom času i djeci proradi imaginacija jer je Anne imala upravo toliko godina, trinaest, kad su se vanjska vrata zatvorila za njom. Kad su se ponovo otvorila 1944., bilo je to da ih sve odvedu u logor, gdje je Anna uskoro umrla.

Ovaj se muzej smatra jednim od najboljih spomenika Holokausta zbog toga što je individualiziran i tako pruža veću mogućnost identifikacije sa žrtvama. Jer iako ne mogu iskusiti neizvjesnost i strah, posjetitelji barem mogu pokušati zamisliti da ne mogu izaći iz skučenog prostora skrivenog policom. Naravno da posjet muzeju nije svima dostupna. Zbog toga je još važnije da pročitaju “Dnevnik” u kojem Anne opisuje svakodnevni život, razgovore, kuhanje, slušanje koncerta i čežnju za prirodom, kao i svoje djevojačke probleme.

U normalnim okolnostima taj bi dnevnik bio nezanimljiv. No u okolnostima skrivanja od deportacije, on postaje svjedočanstvo progona Židova i Holokausta u kojem ih je stradalo šest milijuna. Značaj “Dnevnika” nije literarni, nego dokumentarni. U tom smislu Holokaust je dio europske povijesti i nasljeđa kao i grčka filozofija, kršćanstvo ili simfonijski orkestar. Izbaciti ovo svjedočanstvo iz školskog programa znači izbrisati jedan bitan element europskog identiteta.

“Dnevnik” je izbačen jer priča o Anni Frank može odvesti – ili bi trebala voditi – do deportacija i stradanja Židova (komunista, Srba, Roma i ostalih žrtava) u vrijeme NDH u Jasenovcu i drugim hrvatskim logorima. Na koncu konca, mogla bi odvesti učenike i do naše Anne Frank, glumice Lee Deutsch, čija se sudbina sasvim sigurno ne spominje u nastavi. Lea je bila izvanredno talentirana i popularna djevojčica, dvije godine starija od Anne, koju je u predratno doba obožavao cijeli Zagreb.

Hrvatsko glumačko “čudo od djeteta”, naša Shirley Temple kako su joj tada tepali, nastupala je na pozornici HNK kao najmlađa glumica od svoje pete godine sve do 1941. i rasnih zakona donesenih i u fašističkoj NDH. Slava joj nije pomogla. Izbačena je iz kazališta i škole, a zatim deportirana s majkom i bratom 1943. Umrla je u stočnom vagonu na putu u Auschwitz. Imala je tada šesnaest godina, baš kao i Anna Frank. Zato bi bilo logično prisjetiti se i njezine sudbine, ali izbacivanjem “Dnevnika” iz škole obje će djevojke još jednom umrijeti jer brisanje i zaborav nisu drugo nego ponovna smrt.

To se zapravo moglo i očekivati u zemlji u kojoj je, na primjer, 2018. godine Memorijalni muzej Jasenovac posjetilo samo petnaestak đačkih ekskurzija iz 909 osnovnih škola i 401 srednje škole. Treba li se onda čuditi da otprilike pola učenika nema pojma je li NDH bila fašistička država? Sada je Ministarstvo znanosti i obrazovanja preporučilo posjete Jasenovcu, ali o tome će odlučivati škole i roditelji. Žalosno da školama uopće treba preporuka kao poticaj, a kako će odlučiti – zna se.

Brisanje “Dnevnika” Anne Frank iz nastave zbog prikrivanja vlastite fašističke prošlosti radikalan je čin. Jednako kako sudbina te djevojke razotkriva licemjerje i sebičnost nizozemskog društva u vrijeme rata – njenu je porodicu odvela u logor izdaja nepoznatog susjeda – tako razotkriva i hrvatsko društvo danas. Naime, nakon njega nema više skrivanja političara iza komisija i stručnjaka niti licemjernih antifašističkih izjava u inozemstvu, svakako različitih od onih za domaću upotrebu.

Ovo je jednostavan test istine koji Hrvatska nije položila i teško će ga položiti jer ovdje je politički oportunizam i dalje najjači motiv odlučivanja i ponašanja. A kako drugačije i može biti ako postoji službena povijest – baš kao i u prethodnim vremenima, samo s drugačijim predznakom. Problem je što se tako stvara jaz između službene povijesti i osobnog pa i kolektivnog sjećanja. U tom procijepu rađa se strah od iznošenja istine i cvate oportunizam. To jest, zatvara se puni krug jer kao društvo stižemo na točku na kojoj se, baš kao i ranije, istina ne temelji na činjenicama nego o njoj odlučuje vladajuća ideologija.

 

jutarnji

 

1 comment

  1. Tunja

    Istina je ljekovita. Piti ju treba ma koliko gorka bila.

Odgovori