Tatatatira drugari

Branko Kockica je uz Timothyja Johna Byforda čovjek kojemu bi sretna djeca izgubljenog vremena trebala dići spomenik od mjedi trajniji. ‘Kocka, kocka, kockica’ nastajala je iz idealističkog duha vremena kad se doista vjerovalo da postoji jedan bolji svijet

TV lica… kao sav normalan svet, RTS, 20. svibnja, 22:00

Malo je djece u bivšoj zemlji, barem na području B/H/S jezika – kako bivši hrvatskosrpski ili srpskohrvatski naziva Haški sud – koja ne zna napamet pjesmice Branislava Milićevića zvanog Branko Kockica. ‘U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo, u njemu je sve lepo, u njemu je sve nežno, u njemu se sve raduje…’ Ostao je za legendu i njegov pozdrav ‘tatatatira drugari’ i naziv ‘tatatatirci’ Uz Timothyja Johna Byforda on je čovjek kojemu bi sretna djeca izgubljenog vremena trebala dići spomenik od mjedi trajniji. ‘Kocka, kocka, kockica’ nastajala je iz idealističkog duha vremena kad se doista još vjerovalo da postoji jedan bolji svijet. Za utopije se živjelo, umiralo, a bogami i ubijalo. Danas više ni djeca ne vjeruju u njih. Naš se svijet bazira na, kako bi rekao John Locke, ‘niskom, ali solidnom temelju sebičnosti’. Ima još masa zanesenjaka koji vjeruju u nacije, njih će uvijek biti, ali to je druga priča.

Tanja Peternek Aleksić u zabavnoj je emisiji, koja je nekoliko dana snimana u Krupi na Vrbasu, otkrila da je – posve sijedi – Branko Kockica i dalje čovjek istog duha, vedar, zabavan i šarmantan. Uoči premijere u Pozorištancu Puž novinarka ga je ispitivala naučeni tekst, doznali smo da honorara nema kad nema publike, a upoznali smo i Brankovu suprugu Slobodanku Cacu Aleksić koja je govorila o ljubavi dugoj pola stoljeća, predstavama u Ateljeu 212 koje su zajedno radili, o odluci da nikada ne odustanu od projekata za djecu. Neka, tako će postojati barem otok na kojemu će djeca i dalje moći čuti da postoji zemlja u kojoj su ‘kuće od čokolade, prozori od marmelade’, gdje ‘svatko radi ono šta hoće’ i gdje raste ‘svako voće’. Mi odrasli znamo da ta zemlja postoji, ali za tajkune, članove stranaka, moćnike, a kad odrastu, djeci će se ta istina ionako kas’ti sama.

N1 News, 22. svibnja, 10:13

Čuvši povike ‘ajmo ustaše’ i ‘Za dom spremni’ na norijadi, autor ove kritike dvaput je kontrolirao je li dobro čuo – to se dogodilo u Rijeci?! Da, to se dogodilo u Rijeci! A ako se to dogodilo u Rijeci, onda bi se premijer ove zemlje i njegova Vlada trebali ozbiljno zabrinuti i shvatiti da je davno otkucala ponoć na satu pameti ljudske, kako bi rekao jedan mrtvi pisac. Rijeku su naime ustaše darovali Italiji, a granica je bila na Sušaku. Ministrica obrazovanja Blaženka Divjak rekla je kako je takvo ponašanje potpuno neprimjereno. ‘Bez obzira na to o kakvom se događaju radi, pa i norijadi, treba jasno reći da je to neprihvatljivo. To treba osuditi bez obzira na dob tih ljudi. Treba raditi na tome i u obiteljskom okruženju, da se takve stvari ne događaju. Kurikul koji je sada prihvaćen i koji ide od jeseni je takav da stvarno osuđuje ustaški režim, ali i sve druge totalitarne režime. To je jasno napisano i raspisano’, rekla je Divjak. Zgodno, ali kako onda nitko na norijadama ne urla partizanske pokliče? Je li ta priča o dva totalitarizma priča o sijamskim blizancima? Možda baš zbog nje i nastaju takve egzaltacije? Tijesto koje se izvaljalo u Rijeci izašlo je ispod vašeg valjka, gospodo iz Vlade, ove i prošlih, pa ako vam se tako sviđa, bujrum – vrtite i dalje istu priču, to će nas sigurno odvesti u blistavu budućnost. Hrvatska, da parafraziramo jedan film, nezadrživo srlja u progres.

N1 News, 24. svibnja, 18:00

U ovoj zemlji lisice postaju čuvari kokošinjaca, a profesori općenarodne obrane i društvene samozaštite počasni doktori znanosti, pa i lakrdija koju već tjednima izvodi Milan Bandić ne izgleda tako neobično, ali ipak je odjeknulo kad je rekao: ’Ova zemlja nema šanse dok su uhljebi na listama!’ Njegov klub zastupnika, jedna minijaturna kažnjenička bojna, puna je takvih. To je političarski klatež, prodavači magle koji u životu – mnogi među njima – najčešće niti jedan pošteni posao radili nisu i neće i ne pada im na pamet. Kad se ovaj saziv Sabora raspusti, oni će sabornicu moći vidjeti jedino na televiziji i kad budu vodili djecu na ekskurzije. Milan je Bandić načisto odlepio – upitno je ima li čovjek koji izgovara ovakve rečenice ikakav kontakt sa stvarnošću. ‘Kako se 11 izvanstranačkih ljudi našlo na našoj listi? To promovirajte, Hrvatska nema sreće dok se to ne dogodi. Dok se uhljebi stavljaju na mjesto sposobnih ljudi, kolone ljudi će preko Macelja i Bregane tražiti put u Irsku i Njemačku’, rekao je Bandić, dodajući da je zagrebački proračun četiri puta proglašen najtransparentnijim proračunom u Hrvatskoj. Macelj i Bregana katkad se doista čine jedinim izlazima iz ovog blata.

Inspirisan poezijom, RTS, 26. svibnja, 22:30

Živimo vremena tegobne proze, pa je iskorak na otok koji se zove poezija, koliko rijedak i lijep, toliko i spomena vrijedan. Treći program RTS-a navečer nam je plasirao pravu poslasticu, emisiju ‘Inspirisan poezijom’ u kojoj su veliki glumci recitirali poeziju poznatih pjesnika. Čuli smo čarobnu pjesmu ‘Lili Lalauna’ Ive Andrića – dokaz da bez ijedne poznate riječi genij može stvoriti predivnu liriku. Lala lula, luna lina. Ala luna lani lana. Ana lili ula ina. Nali ilun liliana. Lila ani ul ulana. Lani linu ul nanula. Anali ni nina nana… Besmisleno a božanstveno! Uz pjesmu Ive Andrića čuli smo i stihove Branka Radičevića, Duška Trifunovića, Milovana Vitezovića, Mike Antića i Baje Bačića, koje je uglazbio Rade Radivojević. U zgodnoj muzičko-poetskoj formi – kakve bi dobro došle i našem Trećem programu (nekoć je Televizija Zagreb imala sjajnu emisiju poezije) – pjesme su izvodili glumci i pjevači Feđa Stojanović, Goran Sultanović, Aljoša Vučković, Nikola Kojo, Aleksandar Srećković, Andrija Kuzmanović, Ogi Radivojević, Maja Odžaklijevska, Vjera Mujović. Lijepo, šteta što nije svaki tjedan na programu.

5 comments

Skip to comment form

  1. rašetina medijsko-političko-kulturna trpeza puna je poslastica. Nisu to povodi, nego način njihove obrade.

  2. Branko Kockica nema nasljednika. Nema ni takvih emisija. Ponekad je blagotvoran pogled unazad.

  3. Inspirisan poezijom, RTS, 26. svibnja, 22:30

    Tko ne voli, neka svrati kod Bujnaca na porciju fašističkih govana.

  4. Citat Rašeta: „Rijeku su naime ustaše darovali Italiji…“ (?!?)

    Rašeta svjesno laže. Ispravak netočnog navoda glasi: Izaslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je u studenom 1920. potpisalo tzv. Rapalski ugovor kojim su Italiji pripojeni slijedeći dijelovi Hrvatske i Slovenije: Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, cijela Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka (koja je 1924. također de iure anektirana od strane Italije).

    Oktroirani Rapalski ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je u lipnju 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave i samo potvrđen kraljevom odlukom.

    Rimskim ugovorima, koji su sklopljeni u svibnju 1941. kada NDH još nije imala ni vlastite oružane snage, Italija je – uz prešutnu podršku Njemačke – ultimativnim diktatom prisilila izaslanstvo NDH na prepuštanje daljnjih dijelova hrvatskog teritorija (okolica Zadra, Šibenik, Split, otoci Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčula, Mljet, Boka Kotorska te dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara). Pavelić je znao da bi odbijanje ovog ugovora značilo vojnu intervenciju Italije i Njemačke (uz podršku tada već brojne, dobro naoružane i organizirane četničke soldateske) i kraj kakve-takve hrvatske državnosti. Tada je već rekao da će za dvije godine “baciti Talijane u more”. Već u rujnu 1943., nakon kapitulacije neprijateljskog režima u Italiji, Pavelić je izdao proglas kojim je poništio Rimske ugovore i obznanio povrat otetih hrvatskih područja u maticu zemlju (imao je i Hitlerovu suglasnost). Međutim, znamo kako je rat završio, pa su tako Titovi partizani uspjeli sav oduzeti teritorij vratiti Jugoslaviji, pri čemu su Neum i Boka Kotorska opet oduzeti Hrvatskoj i pripojeni BiH, odnosno Crnoj Gori (Hrvatskoj je također oduzet Srijem i pripojen Srbiji).

    Dakle, vidimo da Rašeta pozorno prati komšijske televizije. Kako mu je samo promaklo da je ovih dana SUBNOR zajedno s brojnom četničkom zajednicom u Bileći podigao spomenik čiča Draži, slavnom antifašisti?

    1. Ovo je kao u Balaševićevom pop songu- i za suze i za smijeh. Opće je mjesto o Paveliću, NDH , Italiji i Dalmaciji. Sve skupa je povijesna matematika. Ipak, postoje, kao u ovakvim komentarima, revizije uz pomoć čitanja misli Paveliću. Tako saznajemo (ovo je za smijeh, a njegova prodaja Dalmacije je za suze!) da je zločinac htio baciti Italiju u more, naravno, nakon što je 1943. kapitulirala. Da nema vjetra pauci bi nebo premrežili. Da je rat potrajao do 1947. Hitler bi bacio atomsku bombu na London, Moskvu i New York. Sve su to zapaljive fantazmagorije, neofašistički SF, nemirenje s porazom. Predlažem ti da pokreneš inicijativu za održavanje referenduma s pitanjem: treba li na granici sa Srbijom izgraditi zid? A što se tiče spomenika Draži Mihailoviću, to je sramota za Srbe, daljnje ukopavanje u povijesnoj močvari. Odvano je nacionalistička Srbija izgubila kompas. nasreću, postoji i ona građanska. A Rašeti ne možeš pripisati nacionalizam. On samo ne stigne sve pratiti.

Odgovori