Tamo gdje cvate govor mržnje

Govor mržnje definitivno je bio glavni pojam prošlog tjedna u Hrvatskoj. Ali ne zbog toga što je takvog diskursa bilo više nego inače, to sigurno ne, pa niti zbog toga što su nam vijesti o klimatskim šokovima već postale dosadne. Nisu, jer svi znamo da im broj može samo rasti. Govor je mržnje dospio u žižu javne pažnje tako što je HDZ zbog njega isključio osmero svojih članova. Točnije, HDZ Grada Zagreba, dakle lokalna organizacija. Svejedno, izletjelo ih je čak osmero. Toliko ni Stipe Mesić nije generala prinudno umirovio, ono kad su 2000. godine hvatali zalet za državni udar, a on odigrao bez dileme najbolji potez u državničkoj mu karijeri. Sedmorica su tad upućena u penziju.

RAZGOVOR O FAMOZNOM „FACEBOOK ZAKONU“: „Hrvatska ne smije slijediti njemački primjer“

Ovaj put je Andrej Plenković – a naravno da on stoji iza toga – riješio jedno ime više. Deveti je izgrednik netom prije toga sam istupio iz stranke, inače bi i on fasovao isto. Pri tom je Plenković sasvim ozbiljno izjavio da govor mržnje u HDZ-u ne može proći. No, jasno, ipak to nije bio samo govor mržnje. Bio je to unutarstranački neposluh s lijepom mjerom zazivanja nasilja. Povod je bio u redovnoj obavezi podržavanja stranačke kandidatkinje na skorim predsjedničkim izborima. Nasilje se pak u tim istim redovima zagovara kudikamo češće negoli se rađa interni bunt. Tako da je velika priča o sankcioniranju govora mržnje, divljačkom rječniku usprkos, samo kulisa za neku posve drugu vrstu obračuna, bez mnogo općeg interesa u bilanci.

Ovdje treba napomenuti da je aktualni predsjednik HDZ-a bolji izbor po tom pitanju od svog prethodnika. Baš kao i valjda u svemu ostalom. Od jednog Tomislava Karamarka je naprosto jako zahtjevno ne biti bolji. A uopće nije sigurno kako bi se plasirao u odnosu na Sanadera, ako izostavimo grabežljivu lakomost potonjeg, ili na Jadranku Kosor.

Ali sad govorimo prvenstveno o govoru mržnje. Nije tako bio presudan ovaj put, iako se puno govorilo o njemu. Da se ticao neke druge zajednice, mimo Hrvatske demokratske i statusa njezina vodstva, teško je reći kakav bi bio ishod. Najlakše bi bilo reći da bi vjerojatno bio loš. Naime, govor mržnje u HDZ-u ne može proći, ali može proći HDZ-u. Dok je ta stranka na vlasti, govor mržnje uglavnom prosperira. Oni drugi, lijevo-liberalni polutani, oni se više plaše, te ga zato nerijetko toleriraju. Ovi se ne plaše, nego su s njime – opet uglavnom – organski saživljeni. A predviđati što bi bilo kad bi bilo, možemo jednostavno tako što govora mržnje stalno i ima.

HDZ
Velika priča o sankcioniranju govora mržnje u HDZ-u samo je kulisa za neku posve drugu vrstu obračuna (FOTO: Hina/ua)

Miroslav Škoro, recimo. Ne da je on sam po sebi govor mržnje, ne to. Nego uzmimo samo ono neki dan, kad je navodno izjavio da će prekopati Jasenovac. Kasnije mu je možda netko prišapnuo da je to malko prejako, da je tu nešto viška izgovorene mržnje, pa se nekako izgovorio. Demantirao da je govorio upravo tako i to. Bez obzira na istinu, nije demantirao onu podršku ustaškom pozdravu ZDS. Pritom ne moramo sve pripisivati Škori, naročito zato što se taj u suštini samo prislonio na jedan lukrativni trend.

ZDS, kad ga već spominjemo, pojavio se u ovom stoljeću na sceni i bez njega. Andrej ga je Plenković progutao kao žabu, ali se dandanas gradi kao da mu je têk posve u redu. I gotovo da bi se dalo pomisliti kako je popratna njegova relativna intolerancija na govor mržnje ustvari samo balansiranje poremećaja radi viših koalicijskih razloga. Drugim riječima, opet za motiv imamo ništa doli dnevnopolitičkog interesa. Ostade ZDS gdje je i nasran, prekopava Jasenovac tek malo izdaljega, i za to mu ne treba Škoro.

A ni pô jada da je govor mržnje sadržan samo u međunacionalnim pitanjima. Njegujemo ga po rasnoj osnovi, s izbjeglicama, ili po rodnoj i spolnoj, da ne nabrajamo uzorke. Uzgojen je kroz izraz uhljeb kao fina psovka, a sad se goji oko prosvjetnog radništva i sindikalnih mu predstavnika. Naoko mehki govor mržnje, poput dizanog tijesta. Jer, ipak nije mrzilačko govorenje samo ono koje prepoznajemo otprve, koje baš očigledno šišti i pjeni.

Razne mjerodavne definicije te pojave ubrajaju razne ciljane omražene skupine. Štoviše, može svaki čovjek i sam iskombinirati svoju originalnu grupu sa tzv. zaštićenim karakteristikama koju će strasno zamrziti, i to će opet biti to. Samo još da je i javno poručeno, i da navodi na netrpeljivost. Čak i zaštićenih karakteristika u Zakonu o suzbijanju diskriminacije ima na izbor. Ali ovdje se poseže nesmetano za svakom. Ne samo po HDZ-u ili Škori, ako uviđamo širu pošast na npr. društvenim mrežama.

Pa i da nije tako, da je sve milo i čilo, bilo bi i dalje jako složeno. Nije bezazleno ni u teoriji propisati sankcije protiv govora mržnje. One moraju biti pravedno stupnjevane, odvagnute i smislene u pogledu opće dobrobiti koja najprije podrazumijeva zaštitu slabijih. Stranački viši interes nipošto nije prioritet. Ali nevolja je i ako sve padne isključivo na kazne. To znači da društvo, odnosno sistem, treba djelovati preventivno, što biva još složenije. Nema lakog puta do zaštite vrijednosti koje smo proglasili najvišima, a jesmo ih barem proglasili.

Načini prevencije su raznovrsni, i treba ih uzeti sve u obzir. Na prvome mjestu bi morala biti obrazovna politika, a s kojom uopće ne znamo što da činimo. Ne znamo ni prosvjetni rad načelno vrednovati, kamoli odrediti ciljeve tog rada. Ujedno bi svakako morali poraditi na odvojenosti Crkve i države. No hajde da ne obrazlažemo zašto je i to važno. Poneke relacije su ipak notorne. Nadalje, zaobići se ne smije ni medijska politika. Sve su to poluge kojima se utječe na odnos spram govora mržnje.

Konačno, ili zapravo na početku priče o prevenciji i općenito organizaciji društva kontra govora mržnje, jasno stoji ekonomska politika. Fiskalna u prvom redu, s raspodjelom zajedničkih sredstava i, također, opterećenja. Kroz nju se ocrtava socijalni senzibilitet države, odražava sistemska pravednost. Razmatrajući to s obzirom na skučene limite kapitalizma, naravski. I dok smo kod njih, dodajmo da im je glavna odlika nedemokratičnost.

Nema demokracije bez one na radnome mjestu, gdje najviše boravimo i stvaramo, i gdje nam se najviše može i oduzeti. S tim da nije to jedino rodno ni smrtno mjesto demokratske realizacije društva, ako i jest najizrazitije, pa nju valja tražiti posvud. A kad se svijetu umjesto demokracije uvaljuje surogat, ne treba se čuditi ni procvatu anonimnog govora mržnje. Morali bismo stoga poticati demokratski razvoj odozdo, tek zatim podebljati sankcije. Zamislimo da je sve to već u igri. E kad bi onda neki stali padati zbog svoga govora mržnje, to bi bilo nešto.

lupiga

1 comment

  1. Gadovi – svi od reda!…i oni koji im daju svoj glas na izborima su istu gadovi!

Odgovori