Tako je biti Srbin

Hrvati su toliko opčinjeni svojim nesrpstvom da bi, kada bi nekim slučajem Srbi odlučili da se kolektivno isele natrag prema Karpatima, smjesta bio ugašen smisao postojanja hrvatske države

Precizan, gotovo bi se moglo reći snajperski precizan odgovor stigao je na SDSS-ovo predizborno pitanje ‘Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?’. Teško, opasno. Za to postoje čitavi naramci argumenata i primjera koji se protežu još iz vremena ratnih devedesetih, za što, uostalom, postoje i pravomoćne sudske presude i vode se tromi sudski procesi, iako ni jednog ni drugog nema koliko bi trebalo. Ali ono što još više konsternira je da se ovi najnoviji primjeri događaju u ozračju evropskih izbora, šest godina nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju i još tri puta toliko nakon završetka rata. U Rijeci – hej, u poslovično tolerantnoj i otvorenoj Rijeci – umro je od prebijanja istaknuti srpski aktivist, a ništa manje ‘istaknut’ je i njegov ubojica kojeg se sumnjiči za ratne zločine u Bosni i Hercegovini, ali to, eto, nije bila prepreka da počini još jedan zločin u Hrvatskoj. Drugi je primjer, srećom bez smrtnih posljedica, nedavno prebijanje grupe sezonskih radnika ‘krive’ nacionalnosti u Supetru na Braču, na što su hrabro i ljudski reagirali samo mjesni vatrogasac, koji je zbog toga i sam dobio teške batine od podivljalih pripadnika Torcide, te supetarska gradonačelnica koja je torcidašima bez imalo dvoumljenja oduzela novac namijenjen tamošnjem nogometnom turniru. Tako je pokazala, ne prvi put, da se malim, ali simbolički snažnim mjerama može reagirati na nacionalističke ispade puno uvjerljivije nego saopćenjima s Pantovčaka i Banskih dvora, gdje u ovakvim prilikama kao plačipizde žale zbog incidenata i na tome sve stane.

Još gore je s nedavnim rasističkim i huškačkim skupom protiv Roma u Čakovcu, koji su mjesne vlasti čak i podržale, iako su među sudionicima i organizatorima bili i notorni proustaški fanatici. Štoviše, otišlo se i preko ruba zakonski kažnjivog, jer je u javnost pušteno da sedamdeset posto tamošnjeg kriminala počine Romi, iako to nije izvučeno ni iz kakve službene statistike nego iz nekakve ankete sfrfljane na bazi percepcije građana. Na prvi pogled, čakovečki rasistički dernek nema veze s riječkim i bračkim slučajem jer ne pripada fajlu srbofobije, ali, već sam o tome pisao, baš iz nje proizlazi. Svi rasizmi u Hrvatskoj, uključujući uz ovaj antiromski i one protiv imigranata, seksualnih manjina, pa i protiv Židova, napajaju se iz jednog izvora, iz jedne zajedničke matrice. To je mržnja prema Srbima. Tu leži srce hrvatskog šovinizma i tako je bilo u svim vremenima, uključujući sadašnje, a bojim se i buduće. Srbi su, tvrdi se, ti koji su Hrvatima napravili najveća zla u prošlosti, što se nastavlja i danas, a onda se uhodanim krvožilnim putem ta mržnja širi na ostale manjine. Na sve manjine osim, vidi vraga, na talijansku, iako su Talijani već po duljini oružane i okrutne okupacije dijelova Hrvatske morali napraviti, i jesu, najveće zločine nad Hrvatima.

Dakle, novi ustaše u interpretaciji prošlosti gaze istim stopama kao stari ustaše. Neću reći da je ovo jedini primjer u Evropi da fašisti pišu povijest Drugog svjetskog rata, jer ima toga i drugdje, ali ovaj je među najupečatljivijim. Doduše, hrvatski fašisti to ne rade pod izravnim pokroviteljstvom službenih državnih vlasti, to one sebi ipak ne mogu dozvoliti, ali mogu nešto drugo. To je pokroviteljstvo nad navodno jedinom istinom o ratu 1991. – 1995., i nije teško zamisliti da tu nikakva skretanja s linije ne dolaze u obzir. Zapravo, ne treba ni zamisliti, događa nam se pred očima. Nastavnik zagrebačke Osnovne škole Matija Gubec dobio je ovih dana opomenu pred otkaz pod nakaradnim obrazloženjem da je vraćajući đake s obavezne ekskurzije u Vukovaru koristio mobitel i tako zapostavio brigu nad djecom. A zapravo je čovjek zaradio prijetnju otkazom jer je u mobitel ukucao dojmove iz Vukovara, zgrozivši se nad memorijalnim kodom ovih ekskurzija po kojem su sve zločine u ratu 1991. – 1995. počinili samo i jedino Srbi, a da su nevine žrtve bili samo i jedino Hrvati. Same đačke ekskurzije u Vukovar ne problematizira, ali pita zašto se djeci ne govori o tome tko je ubio Josipa Reihl-Kira (nakon čega su srpski leševi počeli plivati hrvatskim rijekama), zašto se u detalje govori o ratnim zločinima Vojislava Stanimirovića iako nijedan nije dokazan, zašto se, pobogu, napokon ne kaže cijela istina o tome što je Hrvatska vojska radila u Bosni i Hercegovini.

Eh, zašto. Pa zato, to je barem jasno, jer se rat devedesetih u Hrvatskoj i posebnom saborskom deklaracijom proglasio, što se hrvatske strane tiče, čistim kao suza, a odmah zatim i zato da se prebijanja pa i ubijanja Srba koja gledamo ovih dana predstave kao nešto rubno i slučajno, a ne sistemski zadano. Naravno da to nije istina, a za tu neistinu postoji i jedan dubinski razlog. U ovih nepuna tri desetljeća samostalnosti Hrvatska se pokazala kao neuspješna država koja, s rijetkim izuzecima, nije u razvojnoj politici, kulturi, prosvjeti, vanjskoj politici… izgradila nikakav prepoznatljiv identitet. Kada se podvuče crta, njen identitet se svodi samo na ono što je otpočetka bio, a to je da su Hrvati ne-Srbi, a Hrvatska ne-Srbija (da se razumijemo, isto vrijedi i obratno). E taj identitetski projekt je zbilja uspio, i to toliko savršeno da su svi ostali projekti pali u drugi plan i u krajnjoj liniji postali suvišni. Fasciniranost Hrvatske svojim nesrpstvom je tolika da je moguće parodično zamisliti najluđe rasplete. Kada bi se, recimo, Srbi odlučili kolektivno iseliti natrag prema Karpatima, ovakva Hrvatska bi izgubila smisao postojanja. Zato u jednako parodičnom scenariju nije teško zamisliti da bi se onda i Hrvati iselili za njima.

Sada nešto i o krivcima. O da, tu je svakako školstvo, koje funkcionira kao utvrda nacional-konzervativizma i, vidjeli smo na primjeru zagrebačkog nastavnika, rigidne netolerancije, a povremene međunarodne i domaće inicijative da se tu nešto promijeni ne daju praktički nikakvog rezultata. Da, tu su i mediji, koji u boljem slučaju reagiraju tek kada se međunacionalno nasilje dogodi, a u gorem ga i potiču ili barem relativiziraju i podcjenjuju. Tu je i odgoj u obitelji, koju Crkva proglašava glavnom i svetom ćelijom bogoljubnog društva, ali ona glavinja u nikada većoj krizi i gotovo se urušava, između ostalog i zato što je jedno od rasadišta međunacionalne isključivosti. Ipak, najveći krivci su ovdašnje države, koje su glavni autoriteti u ex-yu regiji, pa da bi dokazale da je tako, donekle ograničavaju i sankcioniraju međunacionalno nasilje. Treba se znati tko je gazda u kući. Ali one, te države, istodobno toleriraju i stimuliraju međunacionalnu mržnju, jer sasvim opravdano procjenjuju da su to temelji na kojima su nastale i na kojima egzistiraju. I eto, rješenje je nadohvat ruke, gotovo ga možeš opipati, treba samo prodrmati i razmrviti te temelje da se stvari dovedu u red, ali alata kojim bi se to učinilo nema na vidiku, volje za tim još manje.

portalnovosti

1 comment

  1. Sve se zna, ali ipak… ZNA SE! I o tome piše ovaj vrhunski kolumnist.

Odgovori