Superhik reforma: Vrag uvijek kaka na veliku hrpu

Foto: Goran Stanzl/Pixell

Premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović 4000 kuna na ionako boli glava plaću, blagajnici u samoposluzi na crkavicu – ništa. Na toj osnovici kuju se zakoni u „Visokom domu“ Bijedne Naše, oktroiraju Superhik reforme, zbog čega mladi, školovani ljudi s makar dva zrna soli u glavi podebljavaju kvotu od 400.000 već iseljenih svojih sugrađana. Trend raspamećivanja i demografske eutanazije zbog toga što se Hrvati ne mogu oteti Zvonimirovoj kletvi? Nije, ali ima nešto u tome da su se Hrvati povijesno iskazali kao ponizni/dobri sluge i kardinalno loši gospodari kad ih se pusti biti – svojima na svomu

Marijan Vogrinec

Kaže mudar puk da vrag uvijek kaka na veliku hrpu. Budući da se HDZ-ova vlada u ove dvije godine mandata pokazala i „mudrom“ i „odgovornom“ za te nepregledne mase od još neiseljenih nešto manje od 3,8 milijuna duša (blizu 400.000 ih je već otišlo putem bez povratka) u Bijednoj Našoj, skockala je s vrijednim državnim blagajnikom Zdravkom Marićem matricu porezne Superhik reforme. Baš po uzoru na vraga, koji kaka na veliku hrpu. Premijeru Andreju Plenkoviću i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović po 4000 dodatnih kuna na ionako boli glava plaću, njihovim desnim i lijevim rukama na nižim nišama državno-uhljebničke birokracije 3500, 3000, 2500, etc. Blagajnici u samoposluzi ništa; policajcu, učitelju, medicinskoj sestri, vatrogascu… ponižavajući bakšiš, vrijedan litre milijeka i pola štruce polubijelog, tzv. narodnog kruha. Prosječni bi se penzić, pak, s prosječnih 2350 kuna na mjesec morao zadovoljiti nedavnim – ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, meteorolog i oceanograf po struci, tvrdi senzacionalnim – 2,7-postotnim povećanjem mirovine, pedesetak kuna. Raj na zemlji hrvatskoj, samo ga slijepe  mase ne osjete.

Optimistično!? Huuuura za poreznu reformu, vladu, premijera i financijskog ministra Marića. Da Hrvatska nema tih i takvih lumena, „bezodvlačno“ (sic transit) bi ih trebalo izmisliti. Visoki vladini dužnosnici trbuhozbore s ministrom financija Zdravkom Marićem kako je to druga faza porezne reforme, jer je prva bila uspješna. I u prvoj je, rekosmo, vrag kakao na veliku hrpu, pa zašto ne bi u drugoj, ako je na državnom vrhu kakav maran Samaritanac ili „Robin Hood“ superhikovskog DNK? Dok je ove i ovakve vlasti na objema stranama Markovog trga, zašto bi itko mijenjao praksu iz prve porezne faze? Je li to realno očekivati ili će sirotinja opet biti preskočena?

Neznanje, nesposobnost i korupcija

Svikla je već u prošlih 28 godina na svakovrsnu dijetu i pod svakovrsnim lažima, pa… Sindikati – koje ionako više ne zarezuje ni vlast niti oni što ih vlast gnjete – malo će prosvjedovati, u raznobojnim sindikalnim kapama fućkati po ulicama, vikati, bubnjati, mahati zastavama i parolama punim gorčine, ironičnih žalaca, smiješnih dosjetki i to će biti sve. Sklepana uhljebnička većina politikantskih rogova u vreći opet će vezati konja u „Visokom domu“ kako joj gazda (premijer/vlada) kaže i zemaljska će se kugla i dalje okretati oko Sunca. Umirovljeni će sveučilišni profesori i dalje prekopavati kontejnere s kućnim smećem, tražiti plastične boce. Da je nema, takvu bi asocijalnu državu kakva je Bijedna Naša i neki najmračniji još etati po globusu – trebalo izmisliti. Ceri se Nečastivi iz sumpornog smrada, satiričnom poukom novim naraštajima kakva država – ne smije biti.

Oko pola milijuna zaposlenika s manje od 5000 kuna mjesečno, koji nisu u škarama poreza na dohodak, odnosno imaju neke uzdržavane članove obitelji, predloženom reformom neće dobiti ništa. Njima je predviđena na vrbi svirala: s 25 na 13 posto niži PDV na voće, povrće, ribu, meso, živu stoku te – pelene. I pelene za odrasle, dakako. Prođu li u tzv. javnoj raspravi – koja se sada, novohrvatski, zove javno savjetovanje (sic transit) – bitne reformske zamisli, kako bi imali čemu pljeskati gazde financijske sudbine RH u MMF-u, Svjetskoj banci, Wall Streetu, londonskom Cityju, etc., većini pûka ne gine prolom kronične dijareje. I inkontinencija.

Iskustvo državnih egzibicija s nižim PDV-om (npr. svojedobno na dnevne novine, kada su razliku od jedne kune izdavači stavili u svoj džep) uči da svaki put izvisi upravo kupac, građanin, tzv. krajnji potrošač. Na njega se prevaljuje politička demagogija, veliki gubitci zbog kriminalnog poslovanja stranački/politički/uhljebnički instaliranih uprava i nadzornih odbora, promašena ulaganja, pljačka, rastrošnost… Sve to netko mora platiti, a taj netko je redovito na kraju hranidbenog lanca. Građanin. Tzv. mali čovjek, nezaštićen i izvaran na pasja kola.

Neznanje, nesposobnost, korupcija, klijentelizam, nepotizam, osobna gramzljivost i sektaška pohlepa, sumnjive javne nabave i redovito (pre)skupe tzv. intelektualne usluge, glomazna i neučinkovita birokracja, nezasluženo visoke plaće i povlastice „onih na vrhu“, novac „na stolu (četvrtina) i ispod stola (tri četvrtine)“, etc., sve to na (ne)izravan način ulazi u cijenu što ju plaća tzv. krajnji potrošač. A porezna ju reforma ne zahvaća. Temeljni je prigovor vladinom prijedlogu taj da Plenkovićeva momčad pogoduje krupnom kapitalu i svojim kvazireformskim mjerama, navodno ih je šest – uključivo najosjetljiviju, mirovinsku – opet proširuje siromaštvo u zemlji i produbljuje socijalne razlike. To su i glavni razlozi masovnom iseljavanju mladih obitelji iz RH. Uz neljudske, eksploatatorske radne uvjete, političku nestabilnost i pravnu nesigurnost, zbog čega ozbiljna strana ulaganja i vjerodostojni strateški partneri zaobilaze Bijednu Našu u širokom luku. Po konkurentnosti, Hrvatska je potonula ispod Srbije izvan EU-a te Bugarske i Rumunjske, dviju Unijinih fenjerašica.

Smiješna je tvrdnja ministra Zdravka Marića da je porezna reforma toliko dobra da će omogućiti prosječnoj obitelji, bude li dovoljno štedljiva, uštedu od 800 kuna godišnje ili tvrdnja radno-mirovinskog ministra Marka Pavića, oceanografa i meteorologa po struci, da je „Plenkovićeva vlada senzacionalno, kao ni jedna do sada, usklađivanjem s rastom troškova života, povisila mirovine 2,7 posto“. Rečenoj obitelji gotovo ništa ili jako malo znači ušteda od sedam-osam, odnosno 10-15 kuna mjesečno u okolnostima kad rastu cijene energenata, režija, stanovanja, liječenja, školovanja djece, prijevoza… Zapravo svi bitni parametri životnog stndarda prosječne obitelji, kojoj će se Plenković-Marićeva obećana „ušteda“ otopiti u neizvjesnijem, skupljem, težem i depresivnijem zbiru temeljnih životnih troškova poput kockice šećera. Zrno slatkog u bokalu žuči? A „reformatori“ to nude masama kao svoj doprinos boljitku Bijedne Naše. Lijepa perspektiva…

„Pustili smo devet zakona u javnu raspravu“, poručio je ministar Marić te nakon niza oštrih kritika i protuargumenata pokušao obraniti poreznu reformu. „Sniženjem PDV-a na 13 posto na meso i još neke artike najviše ćemo pomoći građanima s najnižm dohotkom. Ne razgraničavamo domaću proizvodnju od uvozne. Nadamo se korekciji maloprodajnih cijena, ali nema elemenata prisile da možemo natjerati nekoga da snizi cijene. No, tržište je konkurentno i možemo zaključiti da će tržište učiniti svoje. To je prostor za dizanje plaća.“ No, to je i prostor demagogije: proizvođači tvrde da su im ulazni troškovi toliki da posluju na rubu rentabilnosti, a porezna opterećenja pak toliko nenormalno visoka/brojna da neće biti mogućnosti ni za iole veće sniženje cijena niti za „dizanje plaća“. Dakle, najprije valja skočiti, a tek onda viknuti „hop“. Kako sada stoje stvari, Plenković-Marićevom i poreznom i mirovinskom reformom nezadovoljni su i građani, i sindikati i poslodavci. Ekonomisti i financijski stručnjaci tvrde da bi taj projekt imao smisla da je Bijedna Naša bar Švicarska, Norveška ili Njemačka. Ovako, na samom Unijinom začelju i 12. u svijetu po (para)poreznom opterećenju, budućnost joj ne izgleda bajno. Rast BDP-a u RH je predviđen na 2,9 posto, a rast potrošne više od četiri posto, s povećanjem plaća javnoj upravi za cijelih milijardu kuna. Kakva je to reforma koja ne počinje od javne i državne uprave?

Porezno sve i ništa

Prema prvim procjenama, 18.000 ljudi u Bijednoj Našoj će dobiti po 4000 kuna višu plaću, a 600.000 zaposlenika od 1,4 milijuna s manje od 4000 kuna plaće jedva mogu očekivati ili ih uopće neće dopasti ni mrvice s „reformiranog“ poreznog stola. Toj velikoj većini ama baš ništa neće značiti što će uvezenom iz Njemačke svinjskom carskomu mesu cijena u samoposlugi također njemačkog/austrijskog vlasnika u RH biti 18,99 umjesto 22,99 kuna za kilogram. Uvoznu junetinu iz vrag će znati koje prekooceanske klaonice, kojoj je prošao rok trajanja, ionako ne može kupiti po 55 kuna za kilogram buta. Etc., etc.

Kaže mudar puk da vrag uvijek kaka na veliku hrpu, pa i poreznu reformu neskriveno već imenuje – Superhik reformom. Plenković-Marićev projekt u suštini je uzimanje sirotinji da bi se dalo bogatima. Što nema blage veze s ustavno proklamiranom socijalnom državom RH. Hrvatska udruga banaka ovih je dana obznanila svoju analizu učinaka vladinih mjera za, navodno, pomoć blokiranim građanima, kojih se u dužničkom ropstvu skupilo oko 325.000, navalivši si dug s popratnim troškovima od 43 milijarde kuna. Mlinski kamen o vratiom koji vuče ravno u propast, na životno dno. Najsažetiji je zaključak te analize da je vlada najviše pomogla dužnicima s više od 10 milijuna kuna, među kojima je najveći dug iznosio 404 milijuna kuna. Ako ništa drugo, samo taj podatak upućuje na licemjerje vladajućih: tzv. mali čovjek i građani s nižim dohotkom premijeru su Andreju Plenkoviću i državnom blagajniku Zdravku Mariću zadnja rupa na svirali. Jer, tko im je kriv što su glasali za – kapitalizam!?

Bankari tvrde da su vladine mjere utjecale na to da se u razdoblju od lipnja do rujna 2018. godine ukupno ovršeni dug smanjio za blizu 60 posto: s 43,1 na 18 milijarda kuna, što je statistički vrlo lijep uspjeh, međutim, suštinski je ipak jako slab. To jednako vrijedi za podatak da je broj blokiranih građana u istom razdoblju smanjen s 323.708 na 274.066, s tim da se broj dugova do 10.000 kuna čak blago povećao. Isto tako, oko 61.000 žitelja Bijedne Naše dobilo je posredstvom servisa e-Građani obavijest o prisilnoj naplati dugova. Više od ičeg, pučku mudrost o vragu i kakanju ilustrira spoznaja Hrvatske udruge banaka da su vladine mjere „pogodovale malobrojnim velikim dužnicima na teret banaka i sličnih velikih vjerovnika“, što dokazuje da su institucije slabe te nisu u stanju u bitnom provesti najavljeno labavljenje dužničkih negava. U odnosu pak na učinkovitost utjerivanja dugova, stanje također nije za pohvalu budući da se i na novom „stupu srama“ Porezne uprave RH, listi dužnika, uglavnom nalaze stalno ista imena. Zaključiti je, dakako, da se u Bijednoj Našoj isplati – ne plaćati poreze, i ne vraćati dugove.

Na „stupu srama“ Porezne uprave RH upadaju u oči imena i prezimena „uglednih“ ljudi iz svijeta estrade, sporta. Medija, odvjetništva, ugostiteljstva, etc. Dugovi im rastu – zašto im poreznici godinama idu niz dlaku, a tzv. male građane će i zbog 100 kuna duga, nabildnanog s abnormalnim troškovima postupka na deset puta viši iznos izbaciti iz njihovog doma? – pa je jedino logično objašnjenje kako čekaju da prođe šest godina na „stupu srama“. I nastupi zakonska zastara, što podrazumijeva brisanje duga. Poreznici će, međutim, reći da ne sjede skrštenih ruku i to dokazivati podatkom da su od 31. listopada prošle do 31. listopada ove godine poduzeli 219.147 mjera naplate dugova (od toga 157.705 opomena), gdje se našlo i 53.562 zahtjeva za ovrhom na tekućim računima, 6000 pljenidbi pokretne imovine i vrjednosnica te „pokrenuta 1253 postupka osiguranja i ovrha nad nekretninama“. Učinak? U rečenom je jednogodišnjem razdoblju samo 4767 dužnika sa „stupa srama“ vratilo tek 564 milijuna kuna poreznog duga. Navodno se svim mjerama utjerivanja poreznog duga građana, prisilno i otpisom nenaplativih iznosa dug smanji za oko dvije milijarde kuna na godinu. Godine 2012. je prvi put objavljena lista srama Porezne uprave RH, na kojoj su pojedinci i tvrtke dugovali državi oko 50 milijarda kuna.

„Iz svega se može zaključiti da samo budale plaćaju porez i da je bolje biti državi dužan milijun kuna, nego 100 kuna“, komentira na FB-u stanoviti Damir Gasparlin, „jer sa 100 kuna si dužnik sa svim posljedicama i represalijama koje država primjenjuje, a s milijun duga si partner pa se prema tebi tako i ponašaju… Razgovori, nagodbe, otpis i konačno zastara… Ako se ljudi pitaju otkud pojedincima skupi auti, vile s bazenima i dvoetažni stanovi u centru, eto, izvor je novac koji im ostaje od neplaćenih poreza – je, formalno porezna poduzima ovrhe i blokira račune, ali ti likovi nemaju ništa na svoje ime i novac ne drže na dostupnim računima, pa na kraju sve završava otpisom ili zastarama…“ Vox populi je progovorio i tipkovnicom Nikole Radakovića: „Prvo kreću opomene, a onda država SELEKTIVNO otima stanove i auta. Ključna riječ je selektivno“ te Silvija Dinore: „Cirkus od države, fuj!“

Uspješna bivša predsjednica saborskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković – poznata po tomu da nije imala milosti prema mainstream političarima i državnim dužnosnicima, uključujući predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića, pa joj zato nije produljen mandat – kazala je nedavno u intervjuu televiziji N1 Hrvatska da je „premijer sebe stavio iznad zakona“. Predsjednica pak Hrvatske udruge poslodavaca Gordana Deranja, gošća „Točke na tjedan“ iste medijske kuće, na pitanje o poreznoj reformi drži da „jedini koji nešto radi jest ministar financija Zdravko Marić“. Poslodavci, rekla je, već desetljećima traže od države, zahtijevaju provođenje suštinskih, dubinskih reformâ koje će promijeniti smjer u kojem će društvo ići, ali ništa od toga. „Prave reforme ne vidim“, ističe Deranja, „ali činjenica je da jedino Ministarstvo financija nudi nekakve pomake, nudi rasterećenje gospodarstva. To smo osjetili na zadnjoj poreznoj reformi. S druge strane, bilo je u Ministarstvu gospodarstva govora o smanjenju parafiskalnih nameta za iduću godinu; ne razumijemo zašto to ove godine nije moglo biti odrađeno. (Zato što je tek iduća godina predizborna i europarlamentarno izborna – op. a.)

Vrućih 400 kuna

Tim više što je premijer najavio da je ovo godina reformi. Imali smo velika očekivanja, jer imamo kroničan nedostatak radne snage. Tko će sutra puniti proračun i isplaćivati mirovine? Mi smo u početku inzistirali da se ide u jače rasterećenje gospodarstva. Ovo što ide u treći korak, što je napravilo Ministarstvo financija, ne vidimo velike uštede, a najavljuje se kao nešto što će poslodavcima omogućiti da povećaju plaće. Navest ću plastičan primjer: ako se ukinu dva doprinosa, a poveća doprinos za zdravstvo, na masu plaća od 830.000 kuna, ušteda je 5000 kuna. Komu ćete od 100.000 radnika dati povećanje od 5000 kuna? To se najavljuje kao rasterećenje gospodarstvu i mogućnost za povećanje plaća. Zato ukazujemo na problem nedostatka radne snage i da je nužno nešto napraviti da plaće rastu. Mi imamo elementarnu nepogodu, imamo požar. Ovo što Ministarstvo predlaže je kantica s kojom ćemo ići na taj požar, na način da smo svjesni činjenice da ministar razmišlja o budžetu i da ima puno obaveza, zahtjeva i puno toga servisirati. Nama je potpuno jasno da Ministarstvo financija ne može spasiti gospodarstvo i rasteretiti onoliko koliko hoćemo, a da drugi ne čine ništa i ne rasterećuju niti provode reforme da bi se trošak države smanjio i da bi se imala otkud smanjiti ta davanja.

Mi smo svjesni da neće proći svi ti prijedlozi, ali ono na čemu inzistiramo su neporezna davanja, jer ona ni sada ne opterećuju budžet. Država limitira visine do kuda mi možemo isplatiti jubilarne nagrade, regrese da su neoporezivi. (U međuvremenu je, neki dan, granica neoporezivosti podignuta s 2000 na 7500 kuna, op. a.) Mi tražimo da se granice podignu, da možemo radnicima isplatiti topli obrok, smještaj. To država ne gubi u budžetu, to je naš trošak. Svaki radnik marenda i to troši od svoje plaće; ako mu dam 400 kuna za topli obrok, država će uzeti 150 kuna, znači radnik neće dobiti 400 kuna. Pa pustimo mu tih 400 kuna, država neće u budžetu izgubiti kuna, a on neće potrošiti svojih 400 kuna na hranu. To je na neki način povećanje plaće.“

Kad su onomad 1990. „glasali za kapitalizam“, pa dva desetljeća kasnije i za članstvo Hrvatske u NATO-u i Europskoj uniji, građanima (zlo)namjernonitko nitko nije želio  objasniti ključno za njihovu sudbinuda: više neće biti radnici (klasa ili ne, ideologija je nebitna), nego dehumanizirana radna snaga na predatorskom tržištu radne snage, gdje ljudskost i socijala presudno ustupaju primat profitu manjine izrabljivanjem obespravljene većine. Sredstva za proizvodnju više nisu naša, onih koji stvaraju vrijednost – vlasnici kapitala i marionete im u politici posprdno iritiraju ljude ironijom da više nema socijalizma i samoupravljanja, jer su ih sami, dragovoljno eutanazirali opredjeljenjem za kapitalizam – nego privatna (ma kako stečena!?), onih koji su u prigodi raspolagati vrijednostima što su ih proizveli drugi. Na toj osnovici kuju se zakoni u „Visokom domu“ Bijedne Naše, oktroiraju Superhik reforme, zbog čega mladi, školovani ljudi s makar dva zrna soli u glavi podebljavaju kvotu od 400.000 već iseljenih svojih sugrađana. Trend raspamećivanja i demografske eutanazije zbog toga što se Hrvati ne mogu oteti Zvonimirovoj kletvi? Nije, ali ima nešto u tome da su se Hrvati povijesno iskazali kao ponizni/dobri sluge i kardinalno loši gospodari kad ih se pusti biti – svojima na svomu.

 

tacno

 

 

1 comment

  1. Vogrinec, Vogrinec…ne kaže se kaka, jer vrag sere na veliku hrpu!

    Uživao sam u tekstu kojim se barem na monitoru satire bagra i đubrad u čije smo šape dospijeli.

Odgovori