«

»

stu. 13 2017

Strahovitom se brzinom povećava broj društvenih idiota

“Zamislite ljude koji se ne srame neznanja, potpuno ignoriraju strpljiva otkrića mislećih ljudi kroz brojna stoljeća nakon Biblije. I sve te neznalice, najmanje obrazovane, lišene mašte i najmanje razumne među nama, postat će svima vodiči i lideri, nametat će nam svoja krhka i djetinja uvjerenja, zauzet će škole, knjižnice i domove. Ja to ogorčeno mrzim.“ (Isaac Asimov, ”The Roving Mind”)

Bez političke korektnosti, ograda, jednostavno istinito i iskreno, kažem – strahovitom brzinom povećava se broj društvenih idiota, broj ljudi koji nemaju naviku razmišljati, kojima nedostaje socijalna inteligencija. Čak glavni problem nisu agresivni budalaši, već većina koja smatra da ih se to ne tiče i prešutno odobrava.

Zašto o tome ne govorimo? Nije vrag da se to ne vidi? Idiotizam, bez uvrede za prave idiote, se ne može sakriti. Kako je rekao don Ivan Grubišić: ”Posljednjih dvadeset godina nije se događala politika, nego politikantstvo ili idiotizam – bavljenje ili vođenje države iz osobnih interesa ili stranačke pripadnosti, tako da je Hrvatska u potpunosti idiotizirana zemlja i država“.

Bez političke korektnosti, ograda, jednostavno istinito i iskreno, kažem – strahovitom brzinom povećava se broj društvenih idiota, broj ljudi koji nemaju naviku razmišljati, kojima nedostaje socijalna inteligencija. Čak glavni problem nisu agresivni budalaši, već većina koja smatra da ih se to ne tiče i prešutno odobrava

Idiotizam je dobio pravo na javno djelovanje.

Ne pretjerujem, već primjećujem. Ne presuđujem, već ne žmirim. Ne stvaram teoriju, samo izlažem zbilju. Tvrdim da je razum poražen, da je školstvo prestalo biti obrazovanje, još manje odgoj. Reforme su propale i vlada društvo neznanja.

Mnoge bolesti se primijete kad je već sve kasno. Primijetiš novi divlji madež, napipaš si kvržicu, imaš napade umora, no ne ideš doktoru jer ima važnijih stvari: gužva na poslu, putovanje, bračni nesporazumi, krediti i majstori.

Vidiš jasne znakove, malo i brineš, ali nadaš se da će sve proći, da su posrijedi lažne uzbune i da nije sve tako ozbiljno. Proći će, misliš.

Neće.

Još gore su bolesti koje nemaju znakova upozorenja: visoki tlak je tihi ubojica, dijabetes uništava, karcinom ne boli dok se ne razmaše. Ozbiljnost često dolazi prekasno.

I u društvu postoje mnoge patologije koje nisu predmetom društvenih panika, koje prolaze nezamijećeno, čije posljedice prestraše prekasno.

Mnoge stvari ne privlače pozornost, smatraju se prolaznim modama i prirodnom ekstravagancijom mladih, pa kada ih i primijetimo, suzdržavamo se drskih riječi, govorimo politički korektnim jezikom sve da nekoga ili nešto ne bismo povrijedili, da ne ispadnemo oholi elitisti kojima ništa nije dobro.

Tako i izdisajem obrazovanja. Ništa se spektakularno nije i neće dogoditi. Neznanje je bolest koja ne boli, signale smo ignorirali, a za simptome mislili da su prolazna stanja.

Ne pretjerujem, već primjećujem. Ne presuđujem, već ne žmirim. Ne stvaram teoriju, samo izlažem zbilju. Tvrdim da je razum poražen, da je školstvo prestalo biti obrazovanje, još manje odgoj. Reforme su propale i vlada društvo neznanja

Škola je zakazala i nemarom propala. Nisu zakazali učitelji, već se propao sustav. Uzalud su štrajkali i prosvjedovali. Njihov rad se izravno ne mjeri. Sad vidimo i posljedice.

Mladi ljudi nemaju osnovne vještine komuniciranja. Završavaju školu uvjereni da je znanje zbrka nerazumljivih logika i prirodnih zakona. Iako su učili fiziku, vjeruju u mistične sile. Vjeruju da je povijest priča koju pišu pobjednici i da nema ništa loše u izmišljanju narodnih vladara, relativizaciji zločina i da su sve ideološke tlapnje iste.

Ubrzani su procesi pretvaranja naroda i građana u publike i mase. Ideje nisu ciljevi, već su samo opći nazivnik izmišljenih novinskih naslova i poglavlja udžbenika.

Znaju imena bivših žena ostarjelih sportaša, gledaju sve sportove. Voltaire i Sokrat su igrači brazilske reprezentacije. Marx je Židov. Putin je faca, a Trump guba. Izborni predmet postaje zamatanje cigareta, SMS romani, a  Wikipedija zamjenjuje žive erudite.

Doživio sam i to da ”Mein Kampf” postane relevantan izvor. Trendseterice, celebriti pumpaju Instagram i slične medije svojim opsesivnim likovima, slikama torbica i cipela. Zavaravamo se kad kažemo da je uvijek bilo tako.

Školstvo je reducirano na učenje tehničkih vještina. No i to kilavo, jer kako učiti biologiju sa sumnjom u evoluciju, fiziku koja ne isključuje čudo božjeg stvaranja, povijest sa simpatijama prema nacizmu, ekonomiju kao pitanje nacionalnog ponosa i kao stav da je globalizacija zavjera.

Mislite da pretjerujem? Da mi je danas loš dan? Dođite u stvarnost.

Današnje novine: ”Ministrica Divjak izašla je u susret zahtjevu konzervativnih udruga”. Nije ovo lažna uzbuna i nešto što će proći samo od sebe. Kad dođu nalazi, bit će prekasno.

Na to je reakcija jednostavna: pa što onda? Zar čitanje Leibnitza ili Aristotela može nekog radovati? Što imaju od toga oni koji se znaju služiti logaritamskim tablicama, znaju latinske sentence, razlikuju Irak i Iran? Što ima loše u neznanju? Kome je sreću donijelo poznavanje kemije ili znanje latinskih naziva biljaka? Kod nas se ljudi slobodno hvale kako piju kad voze, heroji su oni koji slave zločine, tuku se slabiji bez obzira na rod, a siromašni su prezreni na svijetu. Sve može.

Mnoge stvari ne privlače pozornost, smatraju se prolaznim modama i prirodnom ekstravagancijom mladih, pa kada ih i primijetimo, suzdržavamo se drskih riječi, govorimo politički korektnim jezikom sve da nekoga ili nešto ne bismo povrijedili, da ne ispadnemo oholi elitisti kojima ništa nije dobro

Uostalom i Krležu se može svesti na rečenicu: ”Nigdar ni bilo da nekak ni bilo”. A naša je dužnost ne da bude nekak’, već da ne dopustimo da kultura i civilizacija propadnu.

Sve se može svesti u par banalnih tvrdnji o tome da je sve relativno, da je znanje krhko, da se sve mijenja, razvija, cvjeta, stari i propada, da su ljudi sebični i mirno se može živjeti s tim u uvjerenju da je to znanje, da su to temelji civilizacije.

Još ako se tome doda malo rituala tradicije, religijskih misterija, brige za održanje gastronomskih vrijednosti, domoljublja i površnog čitanja o Sotoni koji živi, svjetskim zavjerama i Sorosu, život u čarobnom idiotluku postaje otporan na svaku raspravu, znanje i misao.

Idiotizam masa, a samo izokrenimo riječi – masovni idiotizam – bio je neprimjetan jer mase nisu bile na vlasti. Mase su se pobunile (Ortega y Gasset) i svoje su standarde nametnule svima. Kao da ih je netko namjerno gurnuo u prvi plan da se društva bave njihovim vulgarnim zanimacijama, igrama, zabavnim natjecanjima u pjevanju, kuhanju i laganju. Sve intelektualno zahtjevnije je dosadno.

Nije lijepo biti konzervativan ili nostalgičan. Nije dobro biti star i pametovati mladima, jer to izgleda prije jal zbog protoka vremena i idealiziranje doba u kojem je budućnost bila sve.

Uostalom, reći da se nekad živjelo bolje, da su ljudi radili više nije mi baš uvjerljivo, a miriši na ozbiljnu jugonostalgiju i evidentno nije sasvim točno. Nije nekad sve bilo bolje, bili smo siromašni i jadni.

Neki kažu da je to posljedica tehnologije. Prije bi ekscentrici i mjesečari dobili ukor razumne većine, ne bi bili ohrabreni niti bi dominirali javnim mnijenjem.

Danas i notorni blesan, jedva pismen, može pisati komentare zaštićen anonimnošću, a i onaj tko je pametan, ali komunicira SMS porukama i tweetovima gubi mogućnost snalaženja u apstraktnim pojmovima, neodredivoj dijalektici.

Medij je poruka (“The medium is the message“, Marshall McLuhan) i neki mediji ne mogu prenijeti misli, stvoriti simbole i značenja preko razine lakonskog pojedinačnog podatka. Društvene mreže izvrstan su medij pretvaranja lokalne ludosti u masovnu pojavu, transformacije individualnog lunatika u narodne mesije. Argumentacija postaje nepotrebna, jer osim tvrdnji (često banalnih) ograničenje teksta ne dozvoljava razmišljanje.

Medij je poruka (“The medium is the message“, Marshall McLuhan) i neki mediji ne mogu prenijeti misli, stvoriti simbole i značenja preko razine lakonskog pojedinačnog podatka. Društvene mreže izvrstan su medij pretvaranja lokalne ludosti u masovnu pojavu, transformacije individualnog lunatika u narodne mesije. Argumentacija postaje nepotrebna, jer osim tvrdnji (često banalnih) ograničenje teksta ne dozvoljava razmišljanje

Ne nije to posljedica tehnologije. Promijenilo se društvo. Znanje je instrumentalno i privremeno. Škole i sveučilišta su fenomeni slični vrsti riba Latimeria chalumnae, vrsti koja je već trebala nestati, a postoji kao živi fosil. Naši đaci umjesto o živim fosilima uče o zombijima i vampirima, mistici i prokletstvu sotonizma, vjeruju u egzorcizam, tajna društva i zavjere.

Nekad je način obrane od te agresivnosti homo simplicitusa bilo obrazovanje i masovno prosvjećivanje. Vladari su, barem javno, davali primjer i bili uzor. Plemenitost je obvezivala. Škola je bila selekcija sposobnost,i a diploma je jamčila znanje i izvrsnost.

Zar niste primijetili da je Ivan Ilich uspio: dolje škole kao program ostvaren je parolom – svi u škole i svi smo isti. A ništa.

Neka vas liječe doktori koji vjeruju u besmrtnost duše, neka vam sude suci koji ne vjeruju u pravdu, neka vam pametuju mudroslovci koji više vole pečenu od lešane janjetine.

autograf

 

 

1 comment

  1. sex pistol

    Okruženi smo idiotima. Oni su svuda oko nas kao x-file istina.

Odgovori