Strah od jezika, strah od svega

Profesorica Mira Bićanić za Novosti se prisjeća pokojnog kolege Mile Novakovića koji je dobio otkaz zbog riječi “tavanica” i tadašnje atmosfere: “U Baranji je tada vladao strah od svega, no meni je najodvratniji bio upravo strah od jezika, govora”

Mira Bićanić: Diskriminacija po jeziku započela je, naravno, puno ranije (foto Jovica Drobnjak)

U Baranji sam počela raditi baš na Valentinovo 1997. i to u selima Lug i Zmajevac. Naime, mađarske osnovne škole prve su uvele predmet Hrvatski jezik, čime je bio zadovoljen segment procesa mirne reintegracije. Ujesen je započela nastava na hrvatskom u Belom Manastiru, prešla sam raditi u tamošnju gimnaziju, a u istoj zgradi predavala sam i u Tehničkoj školi te u jednom gimnazijskom razrednom odjelu u Dardi. Tamo sam upoznala pokojnog kolegu Milu Novakovića. Najbolji kolektiv ikada upoznala sam baš tamo. U Baranji je tada vladao strah od svega, visok stupanj nepovjerenja te polarizacija kolektiva na kolege povratnike i kolege koji su za vrijeme okupacije ostali u Baranji. No meni je najodvratniji bio upravo strah od jezika, govora. Diskriminacija po jeziku započela je, naravno, puno ranije, kao i knjigocid i slični fenomeni 1990-ih, no šikanirati i progoniti ljude jer ne vladaju standardnim hrvatskim jezikom, kojim nitko nikada nije govorio u Baranji, kao ni primjerice u Vukovaru, najveći je čin cinizma. O tome je pokojni profesor Dubravko Škiljan rekao i napisao sve – tako se školskog sustava u Baranji tijekom i neposredno nakon reintegracije Podunavlja prisjeća Mira Bićanić, danas profesorica hrvatskog jezika u zagrebačkoj Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji “Kantakuzina Katarina Branković”.

Mira Bićanić Novostima je svoja iskustva ispričala potaknuta viješću da je Europski sud za ljudska prava 17. prosinca 2020. presudio protiv Republike Hrvatske, u korist spomenutog profesora Novakovića, zato što je u ožujku 1999. otpušten iz Druge belomanastirske srednje škole, odnosno Područnog odjela u Dardi gdje je predavao tehnički odgoj, hrvatskim i srpskim učenicima zajedno u mješovitom razredu. Kao što su pisali brojni mediji, uključujući i Novosti, protiv Novakovića i još troje kolega srpske nacionalnosti podnesena je anonimna prijava prosvjetnoj inspekciji, i to zato što su u nastavi navodno koristili srpske umjesto hrvatskih riječi. “Stručno-pedagoški” nadzor u školi je obavljen 19. studenoga 1999., a u izvještaju od 9. prosinca stoji da Novaković i profesor Borivoje Čvarković ne koriste standardni hrvatski jezik te preporučuje da im se zabrani držanje nastave na hrvatskom. Novaković je kasnije ispričao da je inspektorica pohvalila njegove nastavne metode i pristup učenicima, ali da je “pogriješio na satu u dvije riječi. Jedna od tih riječi je i tavanica koju sam upotrijebio umjesto riječi strop“. Već i to dovoljno govori o grotesknosti slučaja, koji je još podmukliji – ukoliko je to uopće moguće – zato što tavanica postoji i u hrvatskim rječnicima, kao i zbog fakta da je Novaković u Hrvatskoj kao profesor radio još od 1971. Naredno, ali ne i završno poniženje Novakoviću je priređeno obrazloženjem otkaza. U njemu piše da nema smisla da mu škola ponudi reedukaciju jer se zbog činjenice da je napunio 55 godina života i 29 godina radnog staža od njega ne može očekivati da će biti u stanju naučiti predavati na hrvatskom.

Da nije riječ o ekscesu nastalom u poratnoj nacionalističkoj euforiji, nego o sustavnom i kontinuiranom šikaniranju koje je provodila hrvatska država, pokazuje pravosudni nastavak priče. Novaković je 1999. podnio tužbu Općinskom sudu u Belom Manastiru, koji je u presudi iz 2008. dao za pravo apsurdnim argumentima škole. Isto su 2009. odlučili i Županijski sud u Osijeku, potom 2010. Vrhovni sud RH i, konačno, 2014. Ustavni sud. Kao što se pisalo, troje od petero članova vijeća Ustavnog suda koje je tu sramotnu odluku izglasalo Sabor je ponovno izabrao u taj sud: njegovog današnjeg predsjednika Miroslava Šeparovića, Matu Arlovića i Snježanu Bagić. Naše pravosuđe nije omela ni presuda Upravnog suda koji je 2006. ukinuo Novakovićev otkaz zato što te 1998. pitanje na kojem se jeziku u dotičnoj školi trebala odvijati nastava nije bilo utvrđeno.

Novaković i njegovi odvjetnici u ustavnoj su tužbi tvrdili da se prema Erdutskom sporazumu nastava u toj školi izvodila dvojezično bez obaveze izvođenja na hrvatskom, da se u nastavi služio hrvatskim uz pokoju riječ srpskog, da je nadzor proveden samo nad profesorima srpske nacionalnosti, konačno, da je i otpušten zato što je – Srbin. S istim se argumentima obratio i Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP), pozivajući se na članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, koji propisuje pravo na privatni život, kao i članak 14. i članak 1. protokola 12 koji se odnose na zabranu diskriminacije. ESLJP, doduše, nije doveo u pitanje da sporni otkaz ima uporište u hrvatskom Zakonu o radu, ni namjeru države da “zaštiti prava učenika da imaju nastavu na hrvatskom jeziku”. Međutim, presudio je da odluka o otkazu “nije bila proporcionalna cilju”, da je predstavljala “miješanje u nastavnikov privatni život jer se temeljila na činjenici da je otkaz dobio zbog svoje dobi, dugogodišnjeg načina predavanja te nemogućnosti prilagodbe radnom mjestu” te time zadirala u identitet osobe i povredu ljudskih prava. ESLJP je podcrtao i da “nijedan nastavnik hrvatskog podrijetla nije bio podvrgnut inspekciji kako bi se utvrdilo jesu li izvodili nastavu na standardnom hrvatskom jeziku, već samo nastavnici srpske nacionalnosti”. Prema ESLJP-u, hrvatski sudovi nisu uvjerljivo objasnili zašto Novakoviću nije pružena alternativa da nastavi predavati u skladu sa zakonom, niti je jasno zašto se ne bi bio u stanju prilagoditi hrvatskom jeziku. Prema presudi, hrvatska država povrijedila je Novakovićeva ljudska prava te je naložena isplata 5000 eura odštete njegovoj obitelji i 850 eura za sudske troškove. Novaković nije dočekao ni ovakvu osakaćenu pravdu. Umro je 21 godinu nakon otkaza, u lipnju 2019.

Ognjen Sviličić (FOTO Sandra Šimunović/PIXSELL)

Čvarkovićev sin Radomir – danas zamjenik župana Osječko-baranjske županije iz redova srpske manjine – za portal Radija Slobodna Europa ustvrdio je da su otkazi njegovom ocu i Novakoviću “uništili dvije obitelji” i profesore koji su voljeli svoj posao i učenike. Da je iza tih otkaza stajala nacionalna netrpeljivost, ukazuje i Mira Bićanić, prisjećajući se da su “kolege mađarske nacionalnosti jedva razumjeli hrvatski jezik, osim rijetkih iznimaka, o učenicima da i ne govorim. Nitko ih nije tužakao ni prijavljivao zbog toga”.

– Jedna moja kolegica, Osječanka, anonimno prijavljena za nečisti govor kada i kolega Novaković, doživjela je tada traumu, danima me izbezumljeno zapitkivala “kako se što kaže” na hrvatskom. Inače je bila profesorica hrvatskoga ili srpskoga, diplomirala je prije rata. Moram priznati da mi se škola tada zgadila, a mišljenje mi se do danas nije korigiralo. Bila sam mlada i željna rada s djecom, a ono čemu sam u pet godina rada tamo svjedočila bacilo je tešku sjenu na moj učiteljski idealizam. Teški nacionalizam, mržnja, osvetoljubivost, vrijeđanja, laži. U takvoj atmosferi ono što se dogodilo kolegi Novakoviću zapravo je logično. Politika u Osječko-baranjskoj županiji bila je naprosto takva. Pa šef im je bio Branimir Glavaš – zaključuje Mira Bićanić.

Osvrnula se i na profesore koji su u Podunavlju završili zbog Oluje. Premda su neki željeli ostati u Hrvatskoj, nisu mogli skupiti školske sate, niti su imali siguran smještaj. Stoga su 1998. i 1999. počela iseljavanja u Norvešku, Kanadu i Australiju. S naše strane, u svjetlu tih činjenica inspekcijski je nadzor nad Novakovićem i ostalima možda najpriličnije opisati kao “prosvjetno čišćenje”.

Vijesti o presudi ESLJP-a i razlozima Novakovićevog otkaza revoltirale su filmskog redatelja i profesora na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Ognjena Sviličića koji je izjavio da će studentima “od sljedećeg semestra predavati na srpskom jeziku”.

– Živimo u državi u kojoj je zbog jedne riječi čovjek izgubio posao, dok zbog činjenice da su evidentno pokradene tone robnih zaliha, pa humanitarna pomoć ne stiže ondje gdje treba, nitko nije išao u zatvor. Umjesto toga, državne se institucije iživljavaju nad ljudima kao što je profesor Novaković – pojašnjava Sviličić svoj istup za Novosti.

Osim što je htio skrenuti pažnju na ogromnu nepravdu koji je doživio Novaković, režiser ističe da građane “prave budalama uvjeravajući nas da govorimo različitim jezicima”.

– Veća je razlika između švicarskog njemačkog i jezika u Njemačkoj nego između jezika kojim pričamo mi i građani Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Mogu Hrvati svoj jezik zvati i kineskim, ali to je još uvijek isti jezik. Tako smatraju i europski lingvisti. Moja će predavanja biti na istom jeziku kao i do sada. Njega sam naučio kao dijete, a zvao se hrvatsko-srpski – zaključuje Ognjen Sviličić.

portalnovosti

11 comments

Skip to comment form

  1. Hrvatski jezik je povod za stigmatiziranje i kontroliranje ljudi. Umjesto da je sredstvo zbližavanja, on je instrument nailnog komuniciranja.

  2. Mira Bićanić jedina je koja je na Milijunašu osvojila 1 000 000 kuna.

  3. “Moja će predavanja biti na istom jeziku kao i do sada. Njega sam naučio kao dijete, a zvao se hrvatsko-srpski – zaključuje Ognjen Sviličić.” C/P
    ……..da, tako smo mi profesori hrvatskog jezika i književnosti mijenjali nazive u dnevniku :
    hrvatskosrpski
    hrvatski ili srpski
    hrvatski
    mijenjali smo i lektiru : izbacili J.Jovanovića Zmaja,L. Kostića, Nušića,Pesmu, sve fino i na tanane kako se mijenja politika , uveli odmah u ’90 Ivana Tolja, Aralicu pod br 1, Milu Budaka , Viktora Vidu………više se i ne sjećam tog “političkog nastavnog programa”, ali, nitko me nikad kao Hrvaticu i Dalmatinku ne može uvjeriti, da govorim o ” zrakomlatima koji su padali , o dalekovidnici koja ne prikazuje sve programe” da bih se, “glede toga” osjećala svoja na svome”
    Suvremena dijalektologija čak ni ne inzistira na ovim croatizmima , dapače, negira forsiranje purizma u jeziku ali traži nastavu na standardu.
    Da nije toga( malo ću se našaliti ) jedna djevojka s Visa (a Vis nemoguće govori ) nikad se ne bi udala za Medjimurca koji takodjer nemoguće govori…..
    Jezik je živa materija koja spaja, a ne razdvaja ljude…..Pokojnom kolegi iz Darde je uplaćena mala odšteta za duševnu bol u odnosu na odštete koje je dobila SekaTudjmanova o čemu je podrobno pisao”Feral” dok je bio živ

  4. Svi ste, lavinija, tada šutjeli, osim rijetkih i hrabrih ljudi. Svi su šutjeli, osim malobrojnih, na kunu, stožer i ine ustaške riječi koje su vraćene u uporabu. I basta.

  5. Nešto najodvratnije iz novije povijesti mi je bilo gledati kad je bijesna horda išla javno silovati Rakićku u TV studio i nosili joj četničku kapu, to je bilo strašno za gledati meni kao Hrvatu kako javno siluju jednu finu ženu po nacionalnoj osnovi. Kako su to bili najkriminalniji elementi koji su uređivali pravne i društvene i međuljudske odnose, i stvorili si države po svojoj mjeri, dobili smo najgore i najneuspješnije balkanske države ikada, ako su to ostvarenja tisućljetnih snova nacija, onda su to bile prave nacionalističke noćne more. Mislim, mi kritiziramo sebe, ali po gore navedenom pitanju, Srbi su izbacivali iz srpskih pjesnika nepoćudne kitice i strofe kao mi, tj. oni, ja to ne bih nikad, Ivaninog kraljevića Marka. “Šegrt Hlapić doživio je umobolnu cenzuru početkom 90-ih kad se neki briljantni um dosjetio kako Hlapić ne može biti ‘hrabar kao kraljević Marko’ te je jednim malim ali preciznim kirurškim zahvatom najednom postao ‘hrabar kao vitez’. ” Ludilo. Čujem da su Srbi izbacili Desanku Maksimović iz lektire i Četu đaka, dok kod nas jenjava (moj dojam), kod njih jezični teror i cenzura marširaju, nemojmo se zavaravati.

  6. krivo @stalker, užasno krivo……….ti doslovno optužuješ sve nas profesore srednjoškolske koji smo dio sustava obrazovanja , a s odlukama Ministarstva VEZE NEMAMO……
    Reći ću nešto, što mi na um upravo sad dolazi : I.G.Kovačića obradjivala se pripovijetka, poezija i poema JAMA……Jama, sa svih 10 pjevanja……..U udžbenicama i popratnim tekstovima je pisalo, da su USTAŠE napravile pokolj nad stanovnicima bacavši ih u jamu…

    Promijenilo se vrijeme i u novim udžbenicima nema popratnog teksta, nema ustaša, nema pokolja nedužnih….ima samo X pjevanje i to je sve……..Izbačen je i Čamac na kupi …..
    Što je trebalo po tebi učiniti ?
    Eliminirati Nazora i I.G. Kovačića ?
    Ja nisam,, eto…….ali, ovaj članak nije ni o meni ni o profesorima jezika i književnosti..
    Ovaj članak je iskrivljavanju povijesti i guranje u prvi plan HRVATSKIH književnika i pjesnika TOLJA koji je napisao samo jednu pjesmu ušla u knjigu za 4. srednje….Nota bene, ja nisam studirala u prahistoriji , ali za Tolja i Aralicu, Vinka Nikolića na studiju nisam čula…..

  7. Joj Lavinija,gdje me nađe?! Kada čujem za Budaka dobijem živčani osip. A kada čujem za pjesnika Ivana Tolja,k tome i generala,dobijem probavne smetnje. To je sve ostavština Tuđmana,ostavio nam je sjeme zla. I to ne samo u jeziku,književnosti,već u svim oblastima,ups!to nije hrvatska riječ,najebat ću. Nabijem na nježnik sve te jezične čistunce tj pizdunce!

  8. Frog………lako je tebi,ti bar imaš nježnik pa možeš se fino, muški opustiti…….
    Tudjmanizaciju još nije pobijedila detudjmanizacija , ali, unatoč svemu, ja radje sušam klavirski koncert nego glasovirski, i evo, na televiziji sam večeras pogledala Otvoreno a dalekovidnica mi je bila daleko……..
    Hoću ti reći, da sam obradila Opanke dida Vidurine jednako dobro kao i Leona Glembaja…………Ne možeš uvijek protiv struje plivati, ali zato možeš roniti u moru nebuloza koje su nam ostavljene u nasljedje .

    Hvala ti na žestokoj nadopuni; takve komentatore volim….Nema niz dlaku nikome!

  9. Na prvim crtama obrane, negdje u proljeće 1992. god slušali smo na radiju početke silovanja jezika. Zabavljali smo se, rugali i evo ti još primjera. milokliz i umočnica. A iz NDH(vjekovne težnje za svojom državom) su ostali “pojmovi”: krugovalna postaja, samokres , okolo kućni domobran(pas),dvocijevno guzno pokrivalo(hlaće),okolotrbušni pantalo držac(remen,opasač) i kupusnomesni zamotuljak(sarma). Zgodno,zar ne?

  10. A za vrijeme Hrvatskog proljeća bilo je in reći: u slast(dobar tek), jestvine i žigice. I šta je od toga ostalo? Ništa. Naravno da ne može ostati i opstati nešto što je samo sebi svrha.

  11. čim čujem riječ krugovalna postaja sjetim se filma Stadion i tu prestaje priča, a ove druge što spominješ okolotrbušni PANTALO držač moguće je bez “pantalo” jer pantalone spadaju u srbizam…….
    Već sam negdje napisala,da Sinjska krajina koja sebi drži dijelom Dalmacije bez mora isključivo govori peškir i komšija……..Nema ručnika ni susjeda nigdje……i nitko više na to ne obraća pozornost jer je to dio tzv.regionalnog govora….Za milokliz i umočnicu ma kako simpa zvučali…………….prvi put čujem………( Božeee svašta )
    Nego, evo ti jedna nova, prihvaćena i nagradjena riječ u standardu:

    javni bilježnik je pojam muškog roda ili posla kojega obavlja muškarac
    A kako i žene obavljaju taj posao,onda je izvedenica nemoguća : ne možeš reći ” Idem kod javne bilježnice ”
    Nova riječ za ovo zanimanje kad je žena u pitanju je : JAVNA BILJEŠKINJA…,nagradjena , izmišljena od kolegice iz Splita ……

    Tebi @Frog na znanje, a i ostalima ako navrate…………LP

Odgovori